Marketing
MUKE BILJOJEDA MESOŽDERA
- revitalizirani post od 2.10.2008.
Prije desetak godina pozvali su me iz jedne firme na rubu kolapsa da pomognem da se oporave. Po svemu je ta firma sa stotinjak zaposlenih morala dobro poslovati, ali nešto je bilo kao ukleto i već dogovoreni poslovi nisu se ugovarali, sigurni dogovori propadali, partneri su bez objašnjenja odustajali i firma je tonula sve dublje i dublje.
Nakon otprilike tri mjeseca tokom kojih je izgledalo da je krenulo nabolje, nakon što smo uspostavili kontakte s nekoliko ozbiljnih stranih ulagača, ali svejednako se ništa nije promijenilo, izišao sam oko podneva na gablec u jednu od okolnih birtija. Na vratima se gotovo sudarim s jednim od direktora firme.
– Ja sam svratio samo na kriglu piva, malu! – reče on. Bio je vraški topao dan.
– Ja ću nešto pojesti – rekoh i sjednemo zajedno za stol. Nikada se ranije nismo našli van sjedišta firme i nikada nismo pričali osim o poslovima.
Dođe konobar i pita što bismo naručili.
– Ja ću porciju graha – rekoh.
– S buncekom ili kobasicama?
Zapravo nisam bio gladan, kanio sam tek prizalogajiti, pa odbijem:
– Samo grah, bez ičega pride.
Čim se konobar udaljio, sudrug za stolom me upita iznenada drhtavim glasom:
– I ti si vegetarijanac?
Neočekivani i zbunjujući prizvuk u njegovu glasu prene me na oprez. Munjevito ga odmjerim i uočim kako je raširio oči i ne trepćući uzdrhtalo čeka odgovor kao da je od iznimne važnosti. Po formulaciji pitanja naslutio sam da je i on od biljojeda, pa odgovorim protupitanjem, ne izjašnjavajući se:
– A jedeš li ti samo povrće ili i voće i povrće?
On s olakšanjem ispusti suspregnuti udah. Shvatio je moje pitanje kao potvrdni odgovor i ispunilo ga je oduševljenjem što je naišao na srodnu dušu. Nagne mi se s povjerenjem i spusti glas:
– Da, i ja sam vegetarijanac! Doduše, jedem i voće i povrće, ali zato prakticiram i gladovanje! Često ne jedem ništa po dva-tri dana, pijem samo vodu. Nekoliko puta nisam jeo po dvanaest dana, a jednom sam izdržao i bez hrane i dvadeset i jedan dan!
– O! – rekoh začuđeno, ali tako da se moglo razumjeti i kao udivljenje.
– Da! Da! – nastavi on zažareno. – I mantram! Svaki dan! Barem dva-tri, kadikad i četiri sata. Zaključam se u kancelariju, ne javljam se na telefon, ne odgovaram na kucanja, ne dozvoljavam da me ništa ometa, sjednem u lotus-pozu i mantram… Ommm…
Kako je to rekao, prisjetim se brojnih prilika kada sam ga pokušavao dobiti tijekom radnog vremena, pa kako je to bilo prije nego su mobiteli sve preplavili, a iz kancelarije se nije javljao, telefonistica me je prespajala iz ureda u ured i nigdje ga nije bilo, iako su svi bili sigurni da je negdje u zgradi. Iz susjednih kancelarija sam slao ljude da provjere njegovu i nalazili su vrata zaključana. On je bio zadužen za financije i ugovore sa stranim partnerima, da finalizira dogovore, i pomislio kako su ga i oni isto tako bezuspješno pokušavali iz dana u dan dobiti. Naježio sam se prisjetivši kao o njemu ovise radna mjesta stotinjak ljudi i sudbine njihovih obitelji i zamislivši kako on, zaključan u kancelariji, sjedi i mantra.
– To smiruje… – rekoh.
– O, da! – potvrdi on, ali zatim se skrušeno pogrbi i lice mu se patnički zgrči. – Ali imam jednu slabost! Koliko god da sam vegetarijanac, volim pečenu svinjetinu s ražnja više od svega! Kad pomislim na vrelog odojka, sline mi cure. Trapim se, trapim, a onda ne mogu više izdržati, jurnem u najbližu krčmu i nažderem se. Opnda me peče savjest, pa krenem gladovati, da se isčistim. Nakon dva-tri dana gladovanja sve mi postane neoštro i lelujavo, a kako je tek nakon dvanaest dana! Dospijem u takvo stanje da mi se javljaju halucinacije. Sjedim na poslovnom sastanku i odjednom vidim da svi oko stola imaju praseće glave, onako s reš pečenim uhima! Pa jurnem prema najbližem mjestu gdje okreću pajceke na ražnju, a putem mi se čini i da svi ljudi na ulici imaju svinjske glave, mali i veliki, čak i djeca, a psi pogotovo. Nesmijem se pogledati ni u ogledalo ni u ijedan izlog u prolazu od straha što bih vidio. Čim se dobro najedem svinjetine, sav se zamastim, sve se odjednom vrati na normalu, osim što mi je zlo.
– Čuj… – predložim, shvativši da nema smisla vratiti se na posao. – Da naručimo jedno pola kile… – on me pogleda razočarano, pa dodam: – … kilu i pol?
Odmah se oraspoložio i odlučno reče:
– Dve! Dvije kile! Za početak!
I tu smo se, kao dva zavjerenika, obžderali sve dok nismo jedva disali. Često sam se nakon toga pitao što je s njim, gdje je, kamo se skrasio nakon što je firma propala. Do danas. Danas čitam novine, sve te članke o financijskoj krizi krenuloj iz S.A.D, i odjednom – on, nekakav stručnjak za Crobex i dionice, zadužen za stabilnost domaćeg financijskog tržišta, uvjerava da nemamo zbog čega brinuti.
Post je objavljen 16.10.2015. u 09:13 sati.