"stalna samo mjena jest" i tu se nema što dodati... osim tih nekih detalja oko težine shvaćanja odnosa mjene i godina, to, ono, kad ostariš, pa se zabezekneš, ne zato jer se toliko toga promijenilo, nego što je istovremeno "tvoje vrijeme" pregaženo... a što se platna tiče, danas se itekako mogu ušiti inicijali, strojno, preciznije od bake, ali bez onog nježnog dodira nečije iskrene brige o tvojim slincima...
30.10.2012. (21:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mene fasciniraju ona stakla što su se 70-ih stavljala pred televizore kako bi slika dobila boju. dan-danas ne znam o čemu se tu radilo. najkraća rečenica kojom se može započeti razgovor: I?
31.10.2012. (09:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja klincima ne mogu objasniti da sam kao dijete služila kao daljinski.. doduše samo za dva programa, ali svejedno, tribalo je lupat i transformator i gledat jel se pregrijao :D
31.10.2012. (11:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svojedobno sam na faksu pisao referat o jednoj srednjovjekovnoj utvrdi. Poznato je da sadržaj takvih referata, između ostalih rubrika, uvijek sadrži i rubriku ''povijest''. I ja krenuo, uzeo leksikone i knjige (wikipedia još nije bila u igri), fino se navukao i zahuktao u godine, imena, događaje, obrate, mogao sam tako nastaviti nizati do godine gospodnje valjda pettisućite, prenositi pregled zbivanja sve do zadnjeg kamenčića koji ostane na brdu. Mahinalni rad u velikoj mjeri, mada zvuči kao nešto inteligentno. I nafilovao sam činjenicama, informacijama... ali kako zahvatiti juhu života probušenom žlicom te faktologije? Imena ova ili imena ona... nemam pojma, meni su sva ista. Onaj se eto zvao Emerik, a ovaj možda Bartol - ali to su samo nakupine slova, ne i nekakav stvarni sadržaj, ne realan kvalitet. Ništa mi ne govore ni jedna ni druga ni treća. Nestvarnost, apstrakcija. To je u biti virtualna priča, nakalemljena uz utvrdu. (Virtualna ne u smislu da bih dovodio u pitanje njenu istinitost: znanost zna najbolje, to sigurno, i ja joj bezrezervno vjerujem. Dakle: istinita - ali virtualna.) Kakav je to samo verbalizam bio s moje strane! S kakvom su mi se nepodnošljivom lakoćom rasplele decenije, stoljeća, epohe! Kao da govorim o kupus salati. Otišao sam tada u muzej, u kojem je bila postavljena izložba baš o toj utvrdi o kojoj sam pisao. Uživljavanje. Omogućeno mi je bilo izložbom da se ubacim u doživljaj izgubljenog svijeta - život utvrde u njenoj onodobnoj dimenziji. Plakati i izlošci. Arhitektura. Fortifikacija. Tlocrt, funkcija. Kapela. Vodovod. Knjižnica. Kuhinja. Predmeti iz svakodnevne upotrebe. Metal. Keramika. Pećnjaci. Ornamentika. Novac. Odijevanje (oklapanje). Itd.itd. Ali najviše su me se od svega dojmile jedne sasvim obične - škare. U potpunosti istog principa dizajna kao i današnje škare; to je, dakle - sijevnu mi kroz glavu - potreba tu dizajnirala pravu formu, u loosovskom ili kahnovskom smislu, organsku, svevremenu, jednom za svagda. Štrecnulo me to kao pod rebra: naglo sam postao svjestan perspektive vremena: tako iste (jer ljudski život je ljudski život)... a opet tako različite (jer pradavne - nedokučive, nepristupačne, nezamislive). Ruševina koju moje pamćenje registrira u mrtvačkoj kategoriji ''kamen na kamenu'' odzvonila mi je time kao pozadina stanovitih praksi korištenja, forme života. Oživjela mi je, probudila se! Pitanje koje se tu postavlja pitanje je povijesti kao selekcije stvarnosti. Zašto baš Godine, Imena, Deklaracije, Događaji? ''Koliko bih imao građe kad ne bi bilo događaja!'' (Karl Kraus) Kao zahvatiti, obuhvatiti, shvatiti nešto tako sipko kao stvarnost? Povijest svedena na znanost o vlasništvu nad nekretninama i plošnopolitičkim previranjima reduktivna je i u konačnici beskrajno glupa povijest. Možda onda neka druga povijest? Koji aspekt života trebamo učiniti fokusom naših proučavanja da bismo prodrli - filozofski rečeno - u bitak? Nečujno se svijet okreće, veli Nietzsche, a ne oko Buka i Krupnih Događaja. Naslanjam uho... U muzeju su moju pozornost najviše privukle jedne škare. Možda, dakle, povijest škara (za početak)? Ili možda: povijest igara, odijevanja, kuhinje, putovanja, knjižnica, udvaranja... i od te strane se može, uopće, sve se može. Započeti ozbiljne genealogije svega što već čini kompleksnost života? Možda povijest brisanja tura? Itd. itd. Stvarnost je neiscrpna. Moglo bi se ići i po liniji arbitrarnih slučajnih uspoređivanja, i vidjeti što iz toga proizlazi... Na primjer rad kao varijanta aparata, svođenje na jelo, odnos odmor-kretanje... Može, može i to, kad se misli o vijekovima, prostranstvima, milijunima - može sve.
31.10.2012. (16:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti mene uvijek podsjetiš na moga pok. profu iz engleskog. Frenki boy, Franković, XIII gimnazija, Trnje, kod mosta Slobode, ili exactly, tamo, gdje je Jackie Chan, preletio, preko njega.
Naime, Frenki je znal često govoriti, da čovijek, koji "živi" često u prošlosti, da s njim nekaj nije u redu.
Normalno, ne ciljam nikaj anti tebe. Osobno volim prisjećanja na mladost i ti me često baciš u neki flashback. Eto, sticajem okolnosti zadnjih mjesec dana sam često išao po Prekrižju, Cmroku, Mlinovima, a tamo sam odrastao i stalno su mi u glavi flashback-ovi.
A o Sony-jevoj liniji da ne pričam. Kad je to došlo u kuću, susedi su popizdili. Kad starci ni bilo, a društvo, ajhaaaaaaj, tak da je i murija par put bila na vratima, onak, kulturni milicajci: -maspater, ak to ne stišate, a mi moramo i po drugi put dolaziti, najebali ste, jel jasno!?
01.11.2012. (07:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I sam imam radni kaput, kutu, na džepu kojeg mi je punica izvezla moj monogram i naziv firme. Jednog dana kad kuta odsluži svoje (sad je koristim po kući jer ja sam svoje odslužio) skinut ću džep s nje i uokviriti ga pod staklom. Za uspomenu na dobru punicu.
01.11.2012. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ani ram
"stalna samo mjena jest" i tu se nema što dodati... osim tih nekih detalja oko težine shvaćanja odnosa mjene i godina, to, ono, kad ostariš, pa se zabezekneš, ne zato jer se toliko toga promijenilo, nego što je istovremeno "tvoje vrijeme" pregaženo...
a što se platna tiče, danas se itekako mogu ušiti inicijali, strojno, preciznije od bake, ali bez onog nježnog dodira nečije iskrene brige o tvojim slincima...
30.10.2012. (21:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
mene fasciniraju ona stakla što su se 70-ih stavljala pred televizore kako bi slika dobila boju. dan-danas ne znam o čemu se tu radilo.
najkraća rečenica kojom se može započeti razgovor: I?
31.10.2012. (09:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ToxFox
Ja klincima ne mogu objasniti da sam kao dijete služila kao daljinski.. doduše samo za dva programa, ali svejedno, tribalo je lupat i transformator i gledat jel se pregrijao :D
31.10.2012. (11:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Svojedobno sam na faksu pisao referat o jednoj srednjovjekovnoj utvrdi. Poznato je da sadržaj takvih referata, između ostalih rubrika, uvijek sadrži i rubriku ''povijest''. I ja krenuo, uzeo leksikone i knjige (wikipedia još nije bila u igri), fino se navukao i zahuktao u godine, imena, događaje, obrate, mogao sam tako nastaviti nizati do godine gospodnje valjda pettisućite, prenositi pregled zbivanja sve do zadnjeg kamenčića koji ostane na brdu.
Mahinalni rad u velikoj mjeri, mada zvuči kao nešto inteligentno.
I nafilovao sam činjenicama, informacijama... ali kako zahvatiti juhu života probušenom žlicom te faktologije?
Imena ova ili imena ona... nemam pojma, meni su sva ista. Onaj se eto zvao Emerik, a ovaj možda Bartol - ali to su samo nakupine slova, ne i nekakav stvarni sadržaj, ne realan kvalitet. Ništa mi ne govore ni jedna ni druga ni treća. Nestvarnost, apstrakcija. To je u biti virtualna priča, nakalemljena uz utvrdu. (Virtualna ne u smislu da bih dovodio u pitanje njenu istinitost: znanost zna najbolje, to sigurno, i ja joj bezrezervno vjerujem. Dakle: istinita - ali virtualna.)
Kakav je to samo verbalizam bio s moje strane! S kakvom su mi se nepodnošljivom lakoćom rasplele decenije, stoljeća, epohe! Kao da govorim o kupus salati.
Otišao sam tada u muzej, u kojem je bila postavljena izložba baš o toj utvrdi o kojoj sam pisao. Uživljavanje. Omogućeno mi je bilo izložbom da se ubacim u doživljaj izgubljenog svijeta - život utvrde u njenoj onodobnoj dimenziji. Plakati i izlošci. Arhitektura. Fortifikacija. Tlocrt, funkcija. Kapela. Vodovod. Knjižnica. Kuhinja. Predmeti iz svakodnevne upotrebe. Metal. Keramika. Pećnjaci. Ornamentika. Novac. Odijevanje (oklapanje). Itd.itd. Ali najviše su me se od svega dojmile jedne sasvim obične - škare. U potpunosti istog principa dizajna kao i današnje škare; to je, dakle - sijevnu mi kroz glavu - potreba tu dizajnirala pravu formu, u loosovskom ili kahnovskom smislu, organsku, svevremenu, jednom za svagda. Štrecnulo me to kao pod rebra: naglo sam postao svjestan perspektive vremena: tako iste (jer ljudski život je ljudski život)... a opet tako različite (jer pradavne - nedokučive, nepristupačne, nezamislive).
Ruševina koju moje pamćenje registrira u mrtvačkoj kategoriji ''kamen na kamenu'' odzvonila mi je time kao pozadina stanovitih praksi korištenja, forme života. Oživjela mi je, probudila se!
Pitanje koje se tu postavlja pitanje je povijesti kao selekcije stvarnosti.
Zašto baš Godine, Imena, Deklaracije, Događaji? ''Koliko bih imao građe kad ne bi bilo događaja!'' (Karl Kraus)
Kao zahvatiti, obuhvatiti, shvatiti nešto tako sipko kao stvarnost?
Povijest svedena na znanost o vlasništvu nad nekretninama i plošnopolitičkim previranjima reduktivna je i u konačnici beskrajno glupa povijest. Možda onda neka druga povijest? Koji aspekt života trebamo učiniti fokusom naših proučavanja da bismo prodrli - filozofski rečeno - u bitak?
Nečujno se svijet okreće, veli Nietzsche, a ne oko Buka i Krupnih Događaja. Naslanjam uho... U muzeju su moju pozornost najviše privukle jedne škare. Možda, dakle, povijest škara (za početak)?
Ili možda: povijest igara, odijevanja, kuhinje, putovanja, knjižnica, udvaranja... i od te strane se može, uopće, sve se može. Započeti ozbiljne genealogije svega što već čini kompleksnost života? Možda povijest brisanja tura? Itd. itd. Stvarnost je neiscrpna. Moglo bi se ići i po liniji arbitrarnih slučajnih uspoređivanja, i vidjeti što iz toga proizlazi... Na primjer rad kao varijanta aparata, svođenje na jelo, odnos odmor-kretanje... Može, može i to, kad se misli o vijekovima, prostranstvima, milijunima - može sve.
31.10.2012. (16:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alexxl
Ti mene uvijek podsjetiš na moga pok. profu iz engleskog.
Frenki boy, Franković, XIII gimnazija, Trnje, kod mosta Slobode,
ili exactly, tamo, gdje je Jackie Chan, preletio, preko njega.
Naime, Frenki je znal često govoriti, da čovijek, koji "živi" često u prošlosti, da s njim nekaj nije u redu.
Normalno, ne ciljam nikaj anti tebe.
Osobno volim prisjećanja na mladost i ti me često baciš u neki flashback.
Eto, sticajem okolnosti zadnjih mjesec dana sam često išao po Prekrižju, Cmroku, Mlinovima, a tamo sam odrastao i
stalno su mi u glavi flashback-ovi.
A o Sony-jevoj liniji da ne pričam.
Kad je to došlo u kuću, susedi su popizdili.
Kad starci ni bilo, a društvo, ajhaaaaaaj, tak da je i murija par put bila na vratima, onak, kulturni milicajci:
-maspater, ak to ne stišate, a mi moramo i po drugi put dolaziti, najebali ste, jel jasno!?
01.11.2012. (07:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
za mene su škare bile noćna posuda pokraj postelje u spavaćoj sobi Kneževog dvora, zato se posebno razgalih na diogenovu povijest brisanja tura :0)
01.11.2012. (09:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Teobaldin teatar
Nekada je sa ribljom konzervom bio upakiran i "ključ" - otvarač te konzerve...
01.11.2012. (20:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
semper_contra
I sam imam radni kaput, kutu, na džepu kojeg mi je punica izvezla moj monogram i naziv firme. Jednog dana kad kuta odsluži svoje (sad je koristim po kući jer ja sam svoje odslužio) skinut ću džep s nje i uokviriti ga pod staklom. Za uspomenu na dobru punicu.
01.11.2012. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...