ponedjeljak, 19.10.2015.

„Ne dolazi u obzir!“

- revitalizirani post od 12.10.2011.
U drugoj polovini osamdesetih godina radio sam u izdavačkom poduzeću kojem je tako dobro išlo da smo 1990. kupili nove poslovne prostore od osam stotina kvadrata i opremili ih novim uredskim namještajem rađenim po posebnoj narudžbi i mjerama. Bilo nas je tridesetak stalno zaposlenih i svaki je dobio novu skupu pisaću mašinu.

- Zašto pisaće mašine? – pitao sam. – Zašto nismo kupili kompjutore?

Na to su ostali urednici pomahnitali da njima kompjutori nisu potrebni, da oni nikada neće rabiti te pomodne i nekorisne novotarije, da su kompjutori igračke, a ne sredstva za ozbiljan rad, da ih nitko neće natjerati da čitaju tekstove s ekrana umjesto s papira, kako se to oduvijek i najbolje radilo. Pozivali su se i na primjere nekih drugih redakcija koje su se kompjuterizirale, ali su rabili računala samo kao malo složenije pisaće mašine, pri čemu se većina ljudi nije mogla naučiti i naviknuti raditi na njima, neprestano su gubili tekstove i događale su im se svakojake nevolje kojih ne bi bilo da su ostali raditi na dobrim uhodanim pisaćim mašinama. Ja sam imao kući svoj kompjutor već od 1984, prvo XT, pa AT, a mislim da sam tada bio već na 286 procesorskoj mašini, pa sam dobro znao što se sve s kompjutorima može. Nismo bili ni mjesec dana u novim prostorijama kad sam otišao do direktora i iznio u prijedlog:

- Hajdemo prodati ove nove prostorije i kupiti znatno manje – računao sam dvije tisuće njemačkih maraka po kvadratu i sve sam izračunao na jednom papiru. – Dovoljno nam je i previše dvjesto kvadrata. Velika soba za sastanke, ured za tebe, za sekretaricu i soba za cure iz knjigovodstva. Za razliku novaca možemo svima zaposlenima kupiti kompjutore, poslati ih na kursove da nauče s njima raditi, te svima narednih deset godina plaćati kućne telefonske račune u cijelosti. Svi zajedno možemo se naći na sastanku jednom sedmično, više nije potrebno. Pored toga svatko treba doći u ured jednom ili dva puta tjedno, sekretarica mu pripremi poštu i raspodijeli materijale... Uštedjeti ćemo vrijeme i novce za prijevoz traženje parkinga. Ionako nas je uvijek barem pola na službenim putovima ili bolovanjima. Sve što radimo možemo ugodnije i bolje od kuća. Nema potrebe da se svakog dana viđamo... A nakon toga će nam ostati toliko novaca da ćemo još i zaraditi.

- Ne može to tako! – pobuni se direktor. – Kako bi to bilo da nitko ne mora doći na posao? Nikako! – htio je reći da nitko ne bi radio kad ih se ne bi nadgledalo.

- Zar je važnije sjediti u uredu ili napraviti posao? A za posao bi se savršeno i dalje moglo vidjeti je li napravljen ili nije, je li napravljen na vrijeme ili nije i kako je napravljen – no shvatio sam da mu se prijedlog ne sviđa jer kakav bi on to bio direktor kada ne bi svakog dana imao pogled na one kojima direktoruje.

- Govorimo u četiri oka – rekoh mu. – Vjerujem da si negdje spremio na sigurno sasvim pristojnu proviziju za ovaj prostor koji smo kupili. Ako sad to prodamo, pa kupimo nešto drugo, bit će prilike za još dvije nove provizije! A i trideset kompjutora je nešto na što bi mogla biti neka provizijica...

- Bezobrazan si! – reče moj direktor. – Ali neću od toga praviti pitanje dokle god takve stvari ne govoriš na ZRLJ-u. No kakav je ovdje tvoj interes?

- Svoj interes ne trebam skrivati. Moj interes je da radimo lakše i bolje, te da ne moram svakoga dana prelaziti preko pola grada samo da bih se pokazao u uredu.

- Pa tebe ionako nitko ne može natjerati da se svakoga dana pojavljuješ! – razgovarali smo otvoreno. Zahvaljujući tome što sam obavljao posla otprilike za četvero ljudi, između ostaloga zahvaljujući upravo kompjutoru, nitko mi nije mogao ništa. Pojavljivao sam se samo kad je bilo nužno, a ostalo vrijeme sam radio kod kuće.

No direktor ne bi bio direktor da nije bio lukavac. Odmah je upitao:

- A što bi s daktilografkinjama? – imali smo ih šest. Ako bi prešli na rad s kompjutorima one bi postale nepotrebne.

- Zadržimo dvije da prepisuju u kompjutore tekstove suradnika koji i dalje pišu na pisaćim mašinama, a ostalima platimo neka se školuju za što god hoće. Ako hoće mogu i studirati što god im je po volji i možemo im davati plaće dokle god ne nađu posao u struci za koju se osposobe. Za šest mjeseci bilo koja od njih može postati grafički urednik...Od same zamjene poslovnih prostora možemo zaraditi milijun i dvjesto tisuća maraka, minus provizije – uzmimo milijun maraka, milijun maraka može se upotrijebiti daleko korisnije nego da plaćamo grijanje za urede koji uglavnom zjape prazni.

Čim je shvatio moj prijedlog, direktor više o njemu nije želio razgovarati. Koliko god mu pomisao o provizijama bila draga, nije sve u novcima. Pomisao da radne ljude ne bi mogao držati pod okom, pa dozvoljavati svaki izostanak ili udaljavanje s posla, kao i grditi one koji ga nisu slušali, činila mu se potkopavanjem vlastite uloge. Božanski pravorijek je glasio „Ne dolazi u obzir!“, ali mu to nije bilo dovoljno. Rastrubio je sve o mom prijedlogu ostalim urednicima i prepustio njima da ga neformalno dokosure.

- Da moram svaki dan ostati kod kuće?! – vriskao je Tapir. – Sa ženom! Ne dolazi u obzir!

Pokazalo se da je dolazak na posao za dobar dio zaposlenih značajan socijalni događaj, prilika za druženje i tračanje, vrijeme kad se s kolegama može otići na poslovne razgovore bez ikakve kontrole kućnih šefova. „Ne dolazi u obzir!“ bila je formulacija koju su svi u nekom trenu izrekli, što je pokazivalo da su prethodno usuglasili stavove. Tome treba pridodati i daktilografkinje među kojima se proširio glas da sam se zalagao za njihovo otpuštanje, pa su me narednih šest mjeseci demonstrativno ignorirale. Po njihovim unisonim reakcijama vidio sam da nema smisla ustrajati na prijedlogu, pa sam na sljedećem zboru radnih ljudi, famoznom ZRLJ-u, gdje se razglabalo o svemu i svačemu, mudro šutio.

Došlo je vrijeme povijesnih promjena koje su donijele nove zakone i Ivana Bišla za direktora, te jednoga još gorega, hrvatskog književnika koji je kasnije postao i akademik, za predsjednika nadzornog i upravnog odbora koji su zamijenili radnički savjet i zbor radnih ljudi. Njih dvojica su provodili famoznu privatizaciju. Privatizacija se sastojala u tome da nisu pojma imali kako voditi takvo poduzeće, da su jednog za drugim gasili sve projekte na kojima smo radili i koji su donosili ogromne novce, a zatim otpuštali ljude jer nisu imali što raditi, na čelu s bivšim direktorom. U tom procesu su oni ujedno postali vlasnici svega, pa kad su na kraju ostali samo poslovni prostor i namještaj, njih su prodali, podijelili utržak i nastavili dalje s novim rodoljubnim pothvatima.

U to vrijeme se takvih poslovnih prostora, poduzeća i cijelih tvornica, sve po istom ili sličnom receptu, masovno nudilo na prodaju, pa su cijene po kojima su se prodavali bile zapravo smiješne. Iznos koji su Jurko Jurić i kasniji akademik dobili – naročito u odnosu na ono što je poduzeće ranije privređivalo – bio je zapravo tragičan, no kako su njih dvojica cijeli život ranije bili puki golje i nikada nisu na gomili vidjeli iole značajniju sumu novaca, mislili su da su zgrabili boga za bradu. Nekako se dogodilo da je bivši direktor bio jedini zainteresiran koji im je mogao to platiti, pa je naposljetku on postao vlasnikom osamsto kvadrata prvoklasnog poslovnog prostora s praktički još novim namještajem, a slobodnim od ljudi. Bivši direktor, novi vlasnik, oslobođen natezanja s radničkim savjetom i zborom radnih ljudi, ponovo je zaposlio neke od ranije uposlenih, uglavnom onih koji nikada nisu pravili nikakvih problema, i nastavio raditi isto kao i ranije, ali u znatno manjoj mjeri jer ipak nije imao sredstava da započne ponovo proizvodnju u ranijem opsegu niti su ljudi koji nisu stvarali problema bili sposobni za išta više.

Sreli smo se desetak godina kasnije. Bio je iskreno obradovan što smo se sreli, nadnaravno ljubazan i srdačan, kao da je sreo najrođenijeg. Ispalo je nekako da dijelimo zajedničku prošlost koja nas veže kao najveća tajna, istinu o tome da je sve bilo drugačije.

Bilo je neizbježno da ga zapitam kako mu idu poslovi i da li je i dalje u starom poslovnom prostoru.

- Ma kakvi! Ne isplati se to! Tako se moglo u socijalizmu. Sve sam to lijepo prodao, kupio manji prostor od oko sto i pedeset kvadrata, a danas svi ljudi imaju kod kuće kompjutore, pa svi za koje nije nužno da svakodnevno ondje sjede lijepo rade od doma – očigledno je zaboravio da je ikada postojao takav prijedlog, tko mu ga je i dao, i nije bio svjestan kome govori. – Toliko prostora nam je sasvim dovoljno, a samom prodajom sam toliko zaradio da sam mogao započeti još neke nove poslove!

Vidio sam da nema smisla da ga išta podsjećam i kvarim atmosferu, ali više nije dolazilo u obzir da sudjelujem, a kamoli platim za piće koje smo zajedno popili, pa kad došao konobar da naplati i prvo pogledao mene, odlučno sam rekao „Ne dolazi u obzir!“
- 11:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker