Marketing
najneznatnija sitnica
- revitalizirani post od 30.10.2012.
Pripadam onoj uglavnoj starijoj grupaciji stanovništva koja i dalje koristi platnene maramice. Doduše, idem i ukorak s vremenom, pa u drugom džepu uvijek imam i paketić papirnatih. Papirnate su potrošne, a platnenu nosim prvenstveno kao osiguranje ako se pakovanje papirnatih potroši.
Prije neki dan sam tako izvukao platnenu maramicu i iznenada mi je pozornost zaokupila jedna pojedinost na njoj – inicijal. B. (Ovo prethodno je – ako vam je promaklo – najkraća smislena rečenica u povijesti naše literature.) Inicijal je izvezla još moja baka da mi pomogne da ne izgubim maramicu u vrtiću ili osnovnoj školi. Da ju je netko htio prisvojiti inicijalom bih dokazao da je moja, da sam je izgubio po njemu bi odgojiteljice, učiteljice ili prijateljice i prijatelji mogli pronaći kome pripada. Ne trebam ni napomenuti koliko me je nostalgije preplavilo u trenutku kada sam si osvijestio njegovo porijeklo i značenje.
Živio sam u vremenu kada su se na džepne maramice izvezivali inicijali. Monogrami! Tko to još danas radi? Da i radi, tko bi to mogao tako precizno napraviti? Danas se može kupiti dva tuceta takvih maramica za dvanaest kuna, a kada bi ih netko zaželio tako ukrasiti, obilježiti, osigurati, ako bi pronašao tko će mu to učiniti, monogram na svakoj bi koštao još toliko. Ne isplati se, nije vrijedno truda. Papirnate maramice su po svemu praktičnije rješenje.
Koliko se vrijeme promijenilo! Politolozi će to registrirati: bio je jedan politički sistem, sada je drugi… Povjesničari će registrirati: dogodilo je to, to i to… Ali tko će zabilježiti da su se na maramice izvezivali inicijali? Tko će zabilježiti nebrojeno takvih sitnica i pojava koje se svima čine svaka za sebe potpuno nevrijedne bilježenja, a sve zajedno čine sasvim drugačiji život od onoga koji mu je uslijedio?
Recimo, u doba kad sam manijakalno počeo slušati glazbu, imao sam problem koji sam dijelio sa većinom vršnjaka. Svatko je nastojao imati što veće zvučnike i slušati omiljenu glazbu što glasnije. Svatko od nas se svakodnevno morao boriti sa svim ukućanima na pravo da sluša svoju glazbu kako hoće. Stariji našu glazbu nisu voljeli, a glasnoću koju smo mi htjeli nisu podnosili. Prepirke i žustre svađe oko glazbe bile su gotovo svakodnevna pojava u mnogim kućama.
Danas moj sin hoda po kući kao duh s Ipodom u džepu i slušalicama u ušima. Ako mu hoću nešto reći moram ga sustići, zgrabiti za rame i protresti da me pogleda i izvadi slušalice. U vrijeme moje mladosti glazba je bila stalni inicijator burnih generacijskih okršaja, u današnje, doba njegove mladosti, slušanje glazbe je način kako se izolirati. Teško je reći što je bolje: mi smo se svađali, ali smo kroz to komunicirali. Ovi današnji se ne svađaju, ali i manje izravno komuniciraju s onima koji su neposredno oko njih.
Nije velika mudrost i svi su suglasni s banalnom istinom da se vremena i načini života mijenjaju. No ako ne obratimo pozornost u čemu se sastoje te promjene, lako nam može izmaći koje su osobine, dobrodošle ili nepoželjne, koje sačinjavaju naš stvarni život.
Post je objavljen 22.10.2015. u 15:46 sati.