Marketing
stazama Indijanaca
- revitalizirani post od 22.10.2011.
PONAVLJANJE
POVIJESTI
U knjizi Alaina de Bottona „Statusna tjeskoba“ na stranici 186 navodi se primjer sjevernoameričkih Indijanaca koji su živjeli u skladnim i zdravim zajednicama, oskudno, ali zdravo i zadovoljno. Hranili su se voćem i ulovljenim divljim životinjama, spavali pod šatorima, imali malo stvari u vlasništvu. Svake godine nosili su isto krzno i iste mokasine. Čak i najbogatiji, poglavica, nije imao više od koplja i nekoliko lonaca.
Nekoliko desetljeća nakon dolaska prvih Europljana indijansko društvo se izmijenilo u dodiru s tehnologijom i raskoši koju je donijela europska ekonomija. Izgubili su na važnosti nečija mudrost ili poznavanje prirode, a postalo je važno posjedovanje oružja, nakit i alkohol. Indijanci su počeli čeznuti za srebrnim naušnicama, bakrenim i mjedenim narukvicama, kositrenim prstenjem, staklenim ogrlicama, alkoholom, čajnicima i ogledalima.
To oduševljenje nije bilo slučajno. Europski su trgovci namjerno poticali žudnje Indijanaca za bezvrijednim nakitom, bižuterijom i đinđuvama, i smrtonosno štetnim alkoholom kako bi ih naveli da love životinje za čijim krznima je postojala potražnja na europskom tržištu. Prepisujem i dalje iz knjige:
..Godine 1690. engleski prirodoslovac, velečasni John Banister, izvijestio je da su trgovci Indijance s područja zaljeva Hudson uspješno naveli da žele „mnoge stvari koje do tada nisu željeli, jer ih nikada nisu imali, ali koje su im sada, kao posljedica trgovine, neophodne“. Dva desetljeća kasnije, putnik Robert Beverly primijetio je: „Europljani su donijeli raskoš među Indijance, što je umnogostručilo njihove želje i navelo ih da žude za tisuću stvari o kojima (ranije) nisu ni sanjali.“
Na nesreću, tih tisuću stvari, koliko god oni vatreno žudjeli za njima, čini se da nije učinilo Indijance mnogo sretnijima. Svakako, napornije su radili. Procjenjuje se da je između 1739. I 1759. Godine 2000 ratnika plemena Cherokee ubilo 1,25 milijuna jelena kako bi zadovoljili zahtjeve Europljana. U istom razdoblju Indijanci Montagnais sa sjeverne obale rijeke St. Lawrence razmjenjivali su između 12 000 i 15 000 krzna godišnje s francuskim trgovcima.... Ali njihova sreća nije se povećavala u skladu s prodajom. Stopa samoubojstava i alkoholizam bili su u porastu, zajednice su se raspadale, razne klike svađale su se oko europskog plijena...“ (prijevod Dean Trdak)
Podsjeća li vas sve ovo na nešto? Djeluje li vam poznato? Mislite li da ste gledali previše vestern filmova, pa zato? Podsjeća li vas tužna priča o sjevernoameričkim indijancima na neki drugi povijesni primjer?
Zamišljam nekog povjesničara za dva ili tri stoljeća, u nekoj SF scenografiji, koji usredotočuje svoje misli, a mašina kakvu ne možemo zamisliti sve bilježi:
– U drugoj polovini dvadesetog stoljeća na području Balkana živjelo je nekoliko južnoslavenskih plemena... Poneseni potrošačkim mentalitetom prihvatili su kapitalizam koji je većinu stanovništva doveo na razinu egzistencijalne ugroženosti, dok je manjina trošila na obijesni luksuz... – a zatim slijedi podroban popis marketinških brendova, modnih trendova i statusnih simbola zbog kojih su balkanski Slaveni odbacili sve što su do tada postigli i opis svega na što su bili spremni da bi ih se sretniji među njima dokopali, tijek kojim su uništavali industriju, prodavali banke, davali koncesije, prodavali otoke….
No ne moramo zamišljati povjesničara u dalekoj budućnosti da bismo razabrali zašto nam je navedeni primjer blizak. Dovoljno je prisjetiti se poznate izjave ministra policije Karamarka, zapravo pitanja koje je uputio svojim ađutantima kad su da izvijestili da se okupljaju prosvjednici:
- Koliko tih Indijanaca ima?
Post je objavljen 07.10.2015. u 11:21 sati.