petak, 09.10.2015.

idemo u Bjelovar



Lijep je dan i idemo u Bjelovar.

Koliko rijetko ondje svraćam, vjerojatno mi je to posljednji put u životu da idem onamo.

Svojevremeno je izdavačko poduzeće u kojem sam radio odlučilo prebaciti svoje poslovanje u bjelovarsku tiskaru „Prosvjeta“. Direktori su to mjesecima ranije razmatrali i pregovarali i napokon je došao dan da krenemo poslovati. Za početak je dogovoreno da ekipa naše firme posjeti tiskaru, vidi gdje je, razgleda prostore i postrojenja i upozna ljude koji ondje rade, te razmijenimo sve potrebne podatke i dogovorimo konkretne operativne pojedinosti.

Ujutro, izlazeći iz stana, pogledao sam poštanski kastlić. Unutra je bilo pismo dragih prijatelja iz Amerike. Bili su u posjeti nekom rezervatu Navajo-indijanaca odakle su mi poslali kožnu traku ukrašenu šarenim perlama koja se veže oko čela. Odmah sam je razdragano povezao oko glave i krenuo na posao.

U uredu smo se našli svi koji smo trebali na put. Direktor Jozo Čondić, zamjenik direktora, te voditelji radnih jedinica, osmero nas, točno da se smjestimo u dva auta. Prvo smo popili kavu. Svi su odmjerili moju Navajo-vrpcu, ali nitko nije ništa rekao.

Smjestili smo se u aute i krenuli. Na pola puta smo zastali kod nekog motela i popili još jednu kavu i opet nije nitko ništa rekao.

Tek kad smo ušli u Bjelovar, zaustavili ispred zgrade tiskare, već kad smo bili pred ulazom, direktor se naglo okrene k meni, sklopi ruke kao da moli i tresući mu se unese u lice. Zavapi:

- Molim te, skini to!

Presiječem ga odlučno:

- Neću!

On se odmah pribere i kao da ništa nije bilo uđe u zgradu na čelu kolone.

Unutra nas je dočekala rukovodeća ekipa tiskare. Sve su to bili ozbiljni muškarci u pomalo demodiranim odijelima dosadnih socijalističkih boja i s vidljivim trbuščićima koji kao da su bili zajedničko obilježje dobi i statusa. Naspram njih sam izgledao kao neozbiljni tinejdžer.

Prvo je njihov direktor predstavio svakoga od njih. Zatim je naš direktor, Jozo, predstavio svakoga od nas. Šturo i poslovno: ime i prezime, te koje mu je zaduženje u firmi. Mene se dohvatio posljednjega, pri čemu je pao u amok: ne samo da me imenovao, nego se sav zapljuvao: „..on vam je jedan ozbiljan čovjek, diplomirao je, književnik!“ Nahvalio me kao nikada uvjeravajući sve prisutne da sam maltene ključni čovjek u našoj firmi. Moji kolege se nisu mogli načuditi jer su saznali za mnoge moje ranije nepoznate kvalitete, no Bjelovarčani su ga gledali kamenih lica, ne reagirajući ni na jednu barnumovsku pohvalu. Naposljetku je spomenuo i šarenu vrpcu: „... ne obazirite se na to što nosi oko glave, potpuno je normalan, pouzdan...“ Tek kad je sav zapljuvan ostao bez teksta i bez daha, uvidjevši da više ni sam sebi ne vjeruje, jedan od potpuno neimpresioniranih Bjelovarčana potapša slomljenog Jozu pokroviteljski po ramenu i blagonaklono reče:

- Znamo, znamo. Išli smo s njim u osnovnu školu.
- 11:11 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker