Marketing
ljubavnici za dobar spolni život u braku
- revitalizrani post od 15.2.2010.
- Što si rekla?! – uzviknuo je moj muž i počeo se cijepati od smijeha. Četvrt sata nije mogao prestati iako smo mu objasnili da je prijateljica rekla „Medeni misec je bio ka raj!“, a ne „Medeni mjesec je bio – karaj!“, kako je on čuo. Sve su mu suze vrcale dok je zapjenjeno ponavljao ono što je on mislio da je čuo čak i nakon smo mu objasnili da se zabunio. Sve mi je bilo jasno. Bio je zagorio do ruba ludila.
Medeni je mjesec je zaista bio kao raj. Pa i kasnije, kada smo živjeli u iznajmljenom stanu, čak i kada mi je trbuh bio već do zuba, neprestano smo se drpali i razvlačili i mazili i ljubakali. No kad se rodilo prvo dijete, vidjeli smo da ne možemo više plaćati iznajmljivanje, pa smo se preselili njegovim roditeljima. I tada je seks za dugo vremena sasvim iščezao iz našeg života.
Imamo dva anđela, jedan šest, drugi tri godine. Kako jedan zaspe, drugi se probudi, a navečer nam se barem jedan uvali u bračni krevet između nas, ako ne i oba. I kako sad išta? Nikako! Njegovi roditelji, dobri ljudi, ali bolesni, ne mogu nam ništa pomoći u čuvanju djece kad treba i njih čuvati. Majka ima Parkinsonovu bolest, što se više uzruja to se više trese, a otac ima slabo srce, imao je već dva insulta, ne smije se uzrujavati. Pa ona kaže njemu „Nemoj se uzrujavati!“, a on se odmah uzruja, pa ona vidi kako se on uzrujao pa se počne tresti, pa se on počne hvatati za srce, a ona padne na kauč i samo se trese... Barem jednom mjesečno zovemo Hitnu pomoć da ih oživljuje elektrošokovima, injekcijama u srce, umjetnim disanjem, infuzijama za smirivanje i lijekovima za konje. Uopće se ne sjećam kad smo to drugo dijete stigli napraviti.
Prijepodne smo na poslu, a djeca u vrtiću. Poslijepodne i navečer smo kod kuće, a stan mali... Da je i veći ne bismo se mogli nigdje osamiti ni na minutu jer nam je uvijek neki anđelčić za petama. I tako već šest godina. Seksualni život nam se sveo na to da se suprug zaključa na pet minuta u kupaonicu, a ja pazim na njegove roditelje i pokušavam zaustaviti djecu da mu ne lupaju po vratima. Jedva se stignemo i posrati na miru. Ne mogu se ni okupati tako da legnem u kadu i uživam, nego se nabrzinu pomazim, sama sebe, dok se tuširam. U kinu nismo bili otkako se mlađi sin rodio! Kadikad se dogodi, dva puta godišnje, da zadrže oba roditelja u stanici Hitne pomoći preko noći, ali dok djeca zaspu, nas oboje nismo više za ništa.
Vidjela sam da mi je suprug već skoro lud, a i ja se izbezumila svaki put kada sam vidjela krastavac ili patliđan. Nismo se vjenčali da bi živjeli u celibatu! Nismo tako bogati da bi mogli platiti bebisitericu i za to vrijeme uzeli sobu u hotelu. Da ne pričam kako smo se oboje sudarali s rubovima vrata po stanu nakon nekih reklama na televiziji... I on je znao da sam ja na kraju snaga, pa smo to sredili ovako: ponedjeljkom i četvrtkom nakon posla ja odem do Lovre i ostanem do navečer, a utorkom i petkom suprug ode kumi Davorki i ostane do ponoći. (Po svim statistikama oženjeni parovi imaju spolne odnose dva puta sedmično, pa tako sad i mi.) Dok jednoga nema, drugo pazi djecu i roditelje, kuha i sprema po kući, dvori goste ili zove kola Hitne pomoći. Kad se vratim, uvijek me brižno pita „Kako je bilo?“ Ja kažem „Dobro“, a ne kažem da sam cijelo vrijeme mislila kako će za desetak godina oboje roditelja već biti pokojni, a djeca poodrasla, pa ćemo se nas dvoje moći zaključati u sobu i prepustiti jedno drugom.
Za dobar spolni život u braku najvažnije je međusobno razumijevanje i povjerenje, ljubav i odanost. Bez toga – ništa.
Post je objavljen 14.10.2015. u 10:55 sati.