Marketing
nema medvjedića
Da je uloga knjiga u suvremenom hrvatskom društvu mala, premala i nedostatna nije potrebno obrazlagati, iako bih drugom prilikom i to s velikim užitkom natenane obrazložio. Pitanje je zašto je tako.
Izdavači kukaju da rade s premalom društvenom pomoći, u nepovoljnim društvenim i civilizacijskim uvjetima, i to je uvelike točno, te je kuknjava – koliko god uzaludna – uvelike osnovana.
Međutim, premda se neki izdavači pošteno trude i rade najbolje što mogu i najbolje što je uopće moguće, dobrim dijelom su i izdavači u cjelini sami krivi što su spali na niske grane.
Ovom prilikom ću iznijeti jedan primjer.
Da bi se primjer u potpunosti razumio valja napomenuti da u izdavanju literature onaj tko ne može zaraditi objavljivanjem knjiga za djecu ili erotske literature nema što tražiti. Slično i izdavači publicistike kod nas, ukoliko ne zarade knjigom na temu „partizani-ustaše“ ili naslovom u kojem se spominje Tito ili Stepinac, u izdavaštvu nemaju što tražiti. Takvi bolje da se okrenu nekom drugom zanimanju u kojem bi možda bili uspješniji.
Dakle, vjerojatno nikome ne treba objašnjavati što su „Mali leteći medvjedi“. Serija od trideset i devet animiranih filmova koje je prije četvrt stoljeća proizveo „Zagreb film“ u suradnji sa stranim producentom. U tih četvrt stoljeća, iako se zbio i rat, nije bilo godine da se cijela serija nije reprizirala na nekom od domaćih televizijskih kanala, neki put i istovremeno na više njih u „regiji“.
Usput, teško je naći ikoga tko o toj seriji ima lošije mišljenje od mene. Naime, znam kakva je serija mogla biti da se nije servilno podvilo rep pred zahtjevima stranog partnera koji je donio novce i kastrirajuće zahtjeve. Usprkos tome ostaje činjenica – kod nas su svi mlađi od trideset i pet odrasli uz „Male leteće medvjede“, a već postoje i godišta čija djeca su odrasla uz njih i ona čija djeca upravo odrastaju.
Usprkos tome, pokušate li u našim knjižarama pronaći neku slikovnicu ili knjigu za djecu o malim letećim medvjedima – nećete uspjeti. Nećete uspjeti iz jednostavnog razloga jer tako nešto ne postoji.
Godine 1990. „Mladinska knjiga“ je objavila devet slikovnica o malim letećim medvjedima u čak i tada velikim, a danas nezamislivim nakladama. Sve je rasprodano, a odonda se slikovnice nisu ni reprizirale niti su se pojavile nove.
Kroz četvrt stoljeća od tada pojavili su se neki izdavači zainteresirani za objavljivanje nove knjižice o malim letećim medvjedima, na prste jedne ruke bi ih se moglo nabrojati. Ostale ili ne zanima izdavaštvo za djecu ili im je jeftinije, djeluje sigurnije ili nisu sposobni za išta bolje od toga da otkupe prava za izdavanje neke strane slikovnice ili iz privatnih sentimentalno-samaritanskih razloga objave neki uradak netalentirane sestrične.
Da je u našem izdavaštvu u cjelini i zrnce pameti, svake godine bi barem jedan izdavač grebao na kućna vrata autora malih letećih medvjeda nagovarajući ga da napiše novu knjigu. Kad bi takva knjiga bila objavljena, a da je društvo iole sređeno, ništa prirodnije nego da se nađe u školskoj lektiri. Kad bi se našla u školskoj lektiri, omanje izdavačko poduzeće bi moglo pristojno egzistirati samo na svakogodišnjim reizdanjima i produkciji novih naslova na istu temu…
Kad čujem kako izdavači kukaju da propadaju i prisjetim se malih letećih medvjeda, ne mogu odoljeti pomisli: samo propadnite – zaslužili ste da propadnete!
Društvo u kojem ne postoji zadovoljavajući kulturni model, u kojem izdavaštvo kopni i svodi se na amatersku, diletantsku, potemkinovsku djelatnost i samo je zaslužilo da propadne.
Ipak ne mogu odoljeti da ne lanem barem nekoliko natuknica o ulozi književnosti…
Ne zavaravajmo se, bilo koji pojedinac može zadovoljavajuće proživjeti život bez ijedne pročitane knjige nakon osnovnoškolske lektire. Takav pojedinac može se manje-više uspješno uklopiti u bilo koje društvo. Međutim društvo bez kohezivnih faktora ne može postojati, a ukoliko ti povezujući mehanizmi i vrijednosti ne nose kvalitetu ne može biti zadovoljavajuće za ikoga tko mu pripada. Za povijesna lovačka društva bilo je dovoljno što su imali muziku i ples, a civilizacijski odmak prema agrikulturi donio je arhitekturu i književnost. Arhitektura bez književnosti reducira društvo na razinu srednjevjekovnih utvrda. Kako je ionako najbolja definicija tuđmanizma da je to feudalizam + televizija (tuđmanizam = feudalizam + televizija), a Crkva svim silama uspješno radi da nas vrati u srednji vijek, s neučikovitom književnošću (zahvaljujući slabom izdavaštvu) vraćamo se u srednji vijek kad se poslovično slabo čitalo. Srednjevjekovno društvo nema što tražiti u suvremenom svijetu i teško može u njemu duže potrajati.
Post je objavljen 02.10.2015. u 09:12 sati.