Trebali smo se sresti u siječnju. Uvijek sam o tome maštala.

Biće hladno i padaće snijeg. Pahulje kao kristali padaće na moje lice i pretvarati se u sićušne vodene kapi i ti onda nećeš znati da su to bile moje suze. Ulica niz koju se spuštaš, sa rukama u džepovima, trebala je biti ona koja cijelom svojom dužinom ima svjetiljke koje u jesenje dane kada je magla, na svojim staklima zadržavaju jezivi odsjaj napuštenosti.

Klupe su mjestimice poređane pod njima. Prazne su i nema nikoga. Donedavno, sjedela je tu djevojčica iz neke priče i palila šibice. Srebrne pahulje na kratko grijale su joj usne, a plamen obasjavao lice. Dovoljan je samo trenutak, neka slutnja i ja trčim na peron. Ne obazirem se više na utvare i hladnu noć. Valjda se toliko smrznem da više ne znam gdje počinje ta ulica sa svjetiljkama. Do maloprije bila je oko mene, pločnik je odzvanjao dok su ga popunjavale mrtve zimske zvijezdice što se pri dodiru sa tlom pretvaraju u tvoje korake. Tvoji koraci imaju posebnu težinu i uvijek ih prepoznam prije nego se dese. Njihova brzina povećava se indentično sa pritiskom koji meni počinje da šumi u ušima. Spuštaš se pored Glavne pošte, zaobilaziš prevrnuti kontejner, uzmičeš iza ugla.

Prvi put poljubio si me negdje tamo. Ti i ja i cijeli jedan nepoznat grad.

Mjesec nad Bezdanom neće noćas spavati.