Da sam sinoć napisala post bio bi o tome,kako se ljutim u pogrešno vrijeme, onda kad je baš vrijeme za nešto toplo i vruće, za prelaženje prstima po koži, po pršljenovima na tvojim leđima, dok ležiš i gledaš na svoju stranu zida, a ja se još uvek neumorno ljutim, durim bez razloga

I skupljam posuđe, čaše i flaše

I prevrćem sve one zgužvane plahte, majice i veš, što su u zanosu, samo prije par sati ili dana, letjeli na sve strane.

Ali ja savladavam svoje ruke, umjesto da te dodirnu, guram ih napolje do sudopere, glancam te iste čaše do vrhunskog sjaja, slažem ih u ormare boje višnje,

Oči sa pogledom na tvoje telo i tvoj potiljak, okrećem na manje zanimljive stvari,

Kao;

1. Mrlja na elementu boje višnje,

Neki flešbek me dovede do trenutka kada si me podigao na isti taj ormar, podigao mi suknju i stavio ruke na moja bedra, prijale su mi te čvrste šake i prsti na koži. Poslije si stavio ruku, pa usne na moje grudi, skinuo mi bluzu i zafrljačio je preko glave
- Skupljaćeš to sutra, mrmljao si dok si me mazio, a ja sam sada glancala čašu do besprekornog sjaja i pitala se kako si to juče znao? Nisam izdržala više, morala sam da te pogledam.
Zaspao si na svojoj strani kreveta, a ja sam ugasila svijetlo i uvukla se pod jorgan i poljubila tvoj potiljak.

Stavila sam svoje ruke na tvoje golo tijelo i

slušala kako neumorno pada kiša napolju.

Stojim pred vratima.

Trenutak razmišljam, onda spuštam šaku na vrata.

Kucam.

Čujem - Slobodno.

Ulazim.

Smiješim se.

Gledam te u oči.

Gledaš me u oči.

- Šta prvo pomisliš kad me ugledaš? -

- Grrrrrrrrriz -

Ignorišem. Gutam knedlu.

- Ne priča ti se? - Pitam.

- Mirišem lijepo? - Ubacujem namjerno.

- Šta osjećaš dok me grizeš?

- Opijum.

- TI?

- Nesvjesticu.

Ignorišem.

Ponovo.

Odmičem se.

Tražim piće.

Prekidaš.

- Nešto žestoko, molim. - Na ex.

Donosiš.

Sipaš.

Tišina.

Čuje se kako tečnost udara u zidove čaše.

- Šta misliš da imam ispod majice? - Nastavljam -

- Kožu.

- Mirisnu.

- Trag crveni.

- Čiji? - Ubacujem

- Moj. Sve je moje. - Govoriš.

Srce udara. Srce je izdajica. Srce se čuje.

Osluškuješ. Pažljivo kao i uvijek.

Zatvaram oči. Trepavice. Refleks branjenja. Prepuštanja.

Poljubac.

Tonem.

Oči.

Trepavice.

Nos.

Usne.

Dlan.

Šaka.

Zglob.

Stomak.

Pupak.

Koljeno.

Butina.

Stopalo.

Prst.

Koža.

Sve.

Trag.

Mirisni.

Ludilo.

Moje.

Trebali smo se sresti u siječnju. Uvijek sam o tome maštala.

Biće hladno i padaće snijeg. Pahulje kao kristali padaće na moje lice i pretvarati se u sićušne vodene kapi i ti onda nećeš znati da su to bile moje suze. Ulica niz koju se spuštaš, sa rukama u džepovima, trebala je biti ona koja cijelom svojom dužinom ima svjetiljke koje u jesenje dane kada je magla, na svojim staklima zadržavaju jezivi odsjaj napuštenosti.

Klupe su mjestimice poređane pod njima. Prazne su i nema nikoga. Donedavno, sjedela je tu djevojčica iz neke priče i palila šibice. Srebrne pahulje na kratko grijale su joj usne, a plamen obasjavao lice. Dovoljan je samo trenutak, neka slutnja i ja trčim na peron. Ne obazirem se više na utvare i hladnu noć. Valjda se toliko smrznem da više ne znam gdje počinje ta ulica sa svjetiljkama. Do maloprije bila je oko mene, pločnik je odzvanjao dok su ga popunjavale mrtve zimske zvijezdice što se pri dodiru sa tlom pretvaraju u tvoje korake. Tvoji koraci imaju posebnu težinu i uvijek ih prepoznam prije nego se dese. Njihova brzina povećava se indentično sa pritiskom koji meni počinje da šumi u ušima. Spuštaš se pored Glavne pošte, zaobilaziš prevrnuti kontejner, uzmičeš iza ugla.

Prvi put poljubio si me negdje tamo. Ti i ja i cijeli jedan nepoznat grad.

Mjesec nad Bezdanom neće noćas spavati.

Ležim na pola, sa dlanovima punim Neba,

(ti si mi dao plavo)


Usnama napućenim od tišine,

Između dva svitanja,

Naslaganih uzdaha,

Buđenja,

Treperavih ugriza crvenih usana.

Razapinjemo riječi, kao ribari mrežu.

Izgladneli nježnosti, kao izgubljeni psi,

Klizimo po horizontu i elektronima.

Ponekad, osjećam se kao Sirena,

a ti ne želiš začepiti uši.



Primamljivo kao Ljubav.


Ležim na pola, sa plavim dlanovima od Neba.

napućenih usana

od tišine.

Ta je svirka zaglušna, idiotska, lažna koliko to samo može biti.
Ali zato fino zvuči u ušima koje čuju samo ono što se njima čuje.

Osim ponekih idiotskih suza,
zarad toga da mi kažeš da se lijepo smijem, nema ništa izmišljeno.

Sad noću, ležim na leđima i isceniram ono lagano bježanje neobičnim putem,
kad se suza od oka slije u uši.
Bojim se tih neemocionalnih stanja.
Prisjećam se radosti i svih malih gadosti koje si mi pružio.
Čarape, visoke potpetice, kike.
I sjaja u očima. Tvojim i mojim. Našim.
Znam da bih te još uvijek mogla natjerati na smijeh
i na magičnu nekontrolisanu žudnju.
Na noći bez stvarnih vremenskih okvira.
Znam da bi me mogao natjerati na još mnogo, mnogo suza,
samo da bih ti posle dozvolila, da ih brišeš svojim rukavom,
dok bih nos gurala ispod tvoje brade i prislanjala trepavice na tvoju kožu.
Sitna krila leptira i obavezno odricanje bilo čega što ima veze sa stvarnošću.
Ležanje na podu i pisanje nečega za tebe.

Sve mi je sad teže.

Sad se samo opirem tvom nestajanju. Prokleto sebično žensko.

Ti si vjetar koji se poigrao pramenovima moje kose; i oluja što je prošla kroz moje srce. Tajfun koji je svojim nagonima dodirnuo moje i otvorio mi oči da primim ono što je istovremeno tvoje i što nije moje.