geomir

petak, 07.11.2008.

NEVJERNICI I VJERNICI

@ossimpleljubici s ljubavlju!
Malo ja, više Carl Sagan

"A pitaju li se nevjernici ikada zašto čovjeku treba toliko vremena da bi ovladao znanjem? "
Pitaju, pitaju! I odgovor je:
Evolucija, draga Ljubice, evolucija. A njoj treba puuuuuuuuno, puuuuuuuuuno vremena. Stotine tisuća, milijuni, milijarde godina!

Majka mi se rodila u Austro-Ugarskoj, a umrla u ovoj sada (našoj) Hrvatskoj. Bila je žitelj pet- šest država, a nije mrdnila s mjesta.
U samo 86 godina!
Možeš li zamisliti što će biti ovdje za hiljadu, za milijun godina? Da ne spominjemo milijarde godina.

Sunčev rezervoar je ogroman, ali ipak nije beskonačno velik. Vjerojatno si čula da je već napola prazan i da još ima “benzina” da vozi cca pet, šest (da nam bude lakše pri duši, recimo - deset) milijardi godina.
I tada, adio gospe! Nema više Zemlje. Do tada tko zna u što ćemo evoluirati. I di ćemo otputovati.

Ne ostavlja se za kraj spoznaja o stvaranju. Jednostavno nismo dovoljno evoluirali da bi odgovorili na to pitanje.

Ima ih još osim čovjeka koji imaju sposobnost da saznaju i pronalaze. Moja mačka je spoznala (pronašla) da i ona može otvoriti vrata od sobe kao i ja. Nisam je učio. Sama je gledala, razmišljala i učinila. Skočila, objesila se na kvaku te svojom težinom povukla prema dolje i - vrata su otvorena. Druga vrata su na šiber. Njih zakači kanđom i povuče u stranu. Očito je naša vrsta (čovjek) imao istu šansu kao i sve druge vrste, ali je, eto, evolucijom i učenjem, on jedino imao sreću da se sposobnost da saznaje i pronalazi razvila u ovo što imamo danas.

Nisam kemičar pa ću pokušati prenijeti ono kako sam ja shvatio da to sve funkcionira.

Tajna evolucije je smrt i vrijeme.
Smrt ogromnog broja životnih oblika koji se nisu savršeno prilagodili okolini i vrijeme za postepeno sakupljanje uzoraka povoljnih mutacija.

Iste molekule su bile građevni materijal za sve živo na zemlji. Zemlja je bila napučena životnim vrstama kojima danas nema ni traga ni glasa, a sve današnje vrste na Zemlji nekada nisu postojale.
Mi, životinje, smo bliski rođaci biljkama, a u stvarnosti smo njihovi paraziti i suradnici.
“Potpisali “ smo prekrasan suradnički dogovor – svaki udiše ono što drugi izdiše – svojevrsno globalno uzajamno umjetno disanje usta na poru, a sve to drži u kružnom pogonu energija s jedne zvijezde udaljene 150 milijuna kilometara.

Hej, ja i maslina smo građeni od iste tvari.

Stanice i u njima DNA, RNA, enzimi itd. Kad bi mi morali svijesno pamtiti i upravljati svim kemijskim procesima u našem tijelu brzo bismo umrli od gladi. Pojesti jabuku i njen šećer pretvoriti u ono što koristi naše tijelo da bi dobilo energiju je izgleda strahovito zamršen process. To isto znanje je upisano u stanicama životinja i biljaka i one besprijekorno izvršavaju te svoje zadatke.

Iz raznoraznih razloga dolazi do loših ili dobrih mutacija i tada stanica, organizam umire ili se njegova funkcionalnost poboljšava.

Tako milijardama godina i danas imamo to što imamo. Neki organizam je stalno dobijao dobre mutacije koje su rezultirali s tobom, @ossimpleljubicom.
Neki drugi je rezultirao mojom maslinom ili tvojim hrastom.

Činjenica je da su religije nastale davno. I to kao odgovor na tvoje i slična pitanja, koja su postavljali ljudi od početka.
Slažem se, bili “potaknuti istinom da čovjek NE ZNA ništa o Početku i Kraju.”
I kako su drukčije mogli, već izvršiti projekciju iz svakodnevnog vlastitog iskustva?
Prije dva ili tri tisućljeća nije bila sramota smatrati da je svemir napravljen samo za nas. Bila je to privlačna teza u skladu sa svime što smo tada znali. I najučeniji među nama su to poučavali bez ograničenja.
I stvorene su religije, zbog straha od mnogo čega u prirodi.
Sijevanja, oluja, potresa, vulkana, poplava, suša, dugih zima. Kao pokušaj ublažavanja, ako ne i razumjevanja razuzdane strane prirode.

Negdje se sve izleglo iz kozmičkog jaja, drugi su zamišljali da je začeto u seksualnom općenju majke božice i oca boga , ili neki kažu – sve je djelo Stvoritelja.
U našoj vjeri Raj je miran, idiličan, a Pakao poput unutrašnjosti vulkana.
Nazvani su kraljevstvima kojima upravljaju bogovi ili vragovi. Jednobošci govore o kralju kraljeva.

U svim kozmologijama nismo bili baš domišljati.
U svakom slučaju to su hijerarhije koje sliče našim političkim sustavima.

Očito takva razmišljanja gode našoj taštini.

Cijeli svemir napravljen baš za nas!

Čeznemo da smo ovdje sa svrhom.
Čak i ako, usprkos mnogih samozavaravanja, ta svrha nije vidljiva.

Mi živimo u kozmičkoj zabiti. Pojavili smo se iz mikroba i blata. Majmuni su naši rođaci. Naše misli i naši osjećaji nisu potpuno pod našom kontrolom. I, povrh svega toga, mi od našeg planeta činimo zbrku i postajemo opasni samima sebi.
Stupica ispod naših stopala se otvara. Nalazimo se u slobodnom padu bez dna.
Izgubljeni smo u velikoj tami i nema nikog tko bi za nama poslao potragu.
Uz tako oštro izrečenu stvarnost, naravno da nam je privlačno zatvoriti oči i pretvarati se da smo sigurni i udobno smješteni kod kuće, da je pad samo ružan san.

Što ustvari želimo? Uljepšavanje? Utjehu? Želimo li bajke koje će nas smiriti ili razumjevanje stvarnih prilika u kojima živimo?

Po nekim stvarima znanost je daleko nadmašila religiju u izazivanju strahopoštovanja.
Kako je moguće da gotovo ni jedna od glavnih religija nije promatrala znanost i zaključila:
“To je bolje nego što smo mislili! Svemir je veći nego što je rekao naš prorok. Veličanstveniji, istančaniji, otmjeniji! Mora da je Bog bio veći nego što smo sanjali!” Umjesto toga kažu:
“Ne, ne, ne! Moj Bog je mali bog i ja želim da takav ostane”!

Koliko bi više zadovoljstva bilo da smo ostavljeni u vrtu stvorenom samo za nas!
Ali tamo je bilo i stablo kojem nismo smjeli pristupiti.

Stablo znanja!

Početak svih nezgoda je što smo mi žudjeli za znanjem. I kada smo počeli zadovoljavati našu radoznalost, počeli istraživati, izbacili smo sami sebe iz raja, na čijim vratima su ostali anđeli s plamenim mačevima da spriječe naš povratak.
Sada možemo žaliti za tim svijetom, ali nismo mogli zauvijek ostati sretni neznalice.

Cilj nam je duboko znanje, a ne plitka sigurnost. I tako smo uz pomoć znanosti svladali strah od naše sićušnosti i beznačajnosti i našli se na pragu ogromnog svemira koji izaziva strahopoštovanje.

Pogled u nebo je pogled u prošlost, daleku prošlost. Ne vidimo današnje zvijezde. Vidimo njihovu prošlost, hiljade, milijune, milijarde godina prije. Kakve su danas mi nikada nećemo saznati. Komuniciramo brzinom svjetlosti, oko Zemlje se možemo zavrtjeti za devedeset minuta, čitamo genetski jezik, upoznajemo goruću unutrašnjost naše zvijezde, izmišljamo i oplemenjujemo poljodjelstvo bez kojeg bismo svi umrli od gladi, stvaramo ljekove koji spašavaju živote milijuna ljudi. Poslali smo desetke svemirskih brodova na više od sedamdeset svjetova, a četiri letjelice prema zvijezdama.
Slavimo naša postignuća i ponosni smo što je naša vrsta mogla vidjeti toliko daleko kroz istu onu znanost koja je ispuhala našu nadutost.

Činjenice, barem one koje do sada znamo, i uz njih zakoni Prirode, ne zahtjevaju Stvoritelja.Osim ako ne postoji jedan skriveni, koji se nipošto ne želi otkriti. Ponekad to izgleda kao vrlo mršava nada.
Nedostaje nam suglasje o našem mjestu u svemiru. Nema općeprihvaćene dugoročne vizije cilja naše vrste - osim možda samog preživljavanja.
Ako čeznemo za nekom kozmičkom svrhom , pronađimo tada sebi neki vrijedni cilj.

- 19:48 - Komentari (58) - Isprintaj - #