Zivot u Zabolandu
30.10.2020., petak
Foursome na žabolandski
|
Ovo je priča još sa početka kolovoza, kada je drugi val korone bio daleko. Samo je tamo neki Žaboland stavio tamo neku Hrvatsku na narančastu listu uz strogo preporučenu karantenu po povratku i time zakomlicirao život nekim žabolandskim Hrvatima. Oh kako se to činilo nepravedno tada. U međuvremenu se svi kupamo u sličnoj kaši, no to nije poanta ove priče. Ovog ljeta sam preuzeo novu hokejsku ekipu Nijmegen MA1, tj. njihovu najbolju ekipu djevojaka do 18 godina. S prilično ambicioznom ekipom od 15 djevojaka smo u drugom vikendu kolovoza imali timski vikend. Razne sportske i nesportske aktivnosti kako bi smo se što bolje upoznali i postavili ciljeve za sezonu. Osim igračica vodstvo ekipe je činilo još dvoje managera Yvonne, majka od Lynn i Paul, tata od Merel, te naravno moja kolegica trenerica Marit i ja. Yvonne i Paul su se pobrinuli za logističku organizaciju vikenda, prijevoz, prehrana, smještaj, financije, a Marit i ja za sadržaj. Bili smo smješteni u hostelu u blizini Noorwijka, na samoj obali Sjevernog mora. Noordwijk je inače ljeti vrlo popularno turističko odredište s nepreglednim pješćanim plažama, valovima za surfere i ponekad plavkastim, ali uglavnom smeđim morem ;-) Smještaj je bio naravno jeftin i djevojke su spavale u šesterokrevetnim sobama, ali je još zanimljivije bilo pitanje kako će biti raspoređeno vodstvo ekipe. Kreveti su bili metalni, na kat, skoro kao u vojsci. S posteljinom, koju si sam trebao postaviti, pa nakon noćenje skinuti i ostaviti pred praonicom. Kasnije smo čuli da neke djevojke nisu znale kako se namješta posteljina. Doma to nisu nikada morale raditi, a imaju sedamnaest godina. Što ti je djetinjstvo u žabolandu. Na moje veliko iznenađenje mi, kao vodstvo smo bili smješteni svi skupa u jednoj četverokrevetnoj sobi. S krevetima na kat. Jednim toaletom i tušem. Navodno je Yvonne tako odabrala. Yvonne i Paul su u ranim pedesetima, Marit u kasnim tridesetima, ja hmm... početak četerdesetih, i mi smo svi skupa bili smješetni na nekih 12 kvadrata, te smo djelili i tuš i WC. S time da ja sve njih jedva poznajem, dapače Yvonne i Paula sam vidio tek jednom prije ovog vikenda. Nakon svih aktivnosti ja sam, u subotu navečer, polako drijemao na gornjem katu. Ispod mene su Paul i Marit još pričali, a na drugom gornjem krevetu se Yvonne spremala na spavanac. Odjednom između Marit i Paula padne majica, pa ženska potkošulja, pa grudnjak, pa... Laku noć! Ne sjećam se kada sam zadnji put toliko intimnog prostora dijelio s potpuno nepoznatim ljudima, ali sigurno još nikada u mix kombinaciji. Sada sam eto i to doživio i to u godini korone. Žaboland. Oznake: hokej, Noordwijk, plaža, hostel |
12.03.2020., četvrtak
Pooštrene mjere za društveni život u cijeloj zemlji, ali ne i za škole
|
Danas do 14 sati se broj zaraženih opet značajno povećao i popeo na 614. Uz to se pojavila značajna grupa zaraženih za koju se ne može utvrditi gdje i od koga su se zarazili. Obično su to bili oni koji su bili u kontaktu s ljudima iz Italije ili Njemačke. To sve skupa je dovelo do novog paketa mjera za cijelu zemlju koje su premijer Rutte i ministar zdravstva Bruins obznanili danas popodne na izvanrednoj presici. Ukratko svi koji imaju simptome prehlade, znači kihanje, šmrcanje ili grlobolja, moraju ostati doma, te kontaktirati liječnika, tek ako se stanje značajno pogorša. To kako bi se smanjio pritisak na zdravstvo, koji sve više i više raste. S time se iz istog razloga od zdravstvenih radnika očekuje da dođu na posao ukoliko imaju lakše simptome, a kod kuće ostanu samo ako imaju i povišenu temperaturu. Svima, kojima je to moguće se preporuča da što više rade od doma. Otkazuju se sve manifestacije za 100 ili više ljudi, muzeji, kazališta i kina se zatvaraju, te se otkazuju sva sportska događanja zaključno sa 31. ožujkom. Svim ljudima se savjetuje svođenje društvenih kontakata na minimum. No, a to je jako zanimljivo, škole ostaju otvorene. Premijer je naveo dva razloga. Prvi, je taj da među školarcima nema toliko zaraćenih, te oni ne spadaju u najrizičnije grupe. Drugi je taj da bi zatvaranje škola dovelo do toga da barem jedan od roditelja mora ostati doma (bake i dede čuvalice nisu opcija). No roditelje, koji rade u zdravstvu, policiji ili vatrogastvu država treba u ovom trenutku na najjače. Zgodno je bilo i što je premijer zaključio s time da će se tek kasnije vidjeti, jesu li ove mjere dobre ili ne, te da nitko u svijetu u ovom trenutku ne zna što je najpametnije. Večeras je održana i izvanredna sjednica parlamenta u vezi coronavirusa. Kako bi skup bio održan sa manje od 100 ljudi, iz svake parlamentarne stranke je bio prisutan samo po jedan predstavnik. Parlament je bio podjeljen, dok su neke stranke podržale mjere vlade, neke posebno Wilders i Baudet su bili vrlo oštri prema odluci da škole ostane otvorene. KNHB – hokejski savez je odmah donio svoju odluku da se otkazuju sva natjecanja, ali i da se svi hokejski klubovi u zemlji zatvaraju do 31. ožujka. Jučer je tako bio sasvim normalan dan u klubu. Svi su uredno trenirali, a od danas lockdown. Što indirektno znači, da dok god sam zdrav, imam sad dva tjedna "praznika". Sam u kući. A ver. Oznake: Corona, premijer, lockdown, škole, hokej, mjere |
11.03.2020., srijeda
Ipak mjere ogranicenja u Brabantu
|
Dva dana kasnije, broj zarazenih u Zabolandu je opet narastao. Jucer za sezdesetak, danas za cak 120. Sve skupa smo dosli do 503 zarazane Sireve glave. Naravno problem nije u tih 503 nego u svim onima, koji su zarazeni, ali jos nisu otkriveni. Jucer (utorak) su tako ipak uvedene prve mjere ogranicenja. Nakon kriznog sastanka gradonacelnika triju najvecih gradova provincije Sjeverni Brabant (radi se o Den Boschu, Tilburgu i Eindhovenu) odluceno je da se sva velika dogadanja s vise od 1000 ljudi do ponedjeljka otkazuju. To se odnosi na nogometne utakmice prve i druge lige, veliki tehnicki sajam u Eindhovenu i neke koncerte i manifestacije. Gradjanima Brabanta se savjetuje da sto vise rade od kuce, te da u slijedecih tjedan dana smanje svoje drustvene kontakte na minimum. S druge strane vrlo je zanimljivo, mozda nekima neshvatljivo, da skole ostaju otvorene sto je vise moguce. Valjda zato kaj je to bolje nego da ih cuvaju bake i dede, s obzirom da su oni u kriticnoj skupini. Danas se oglasio i KNHB (Kraljevski zabolandski hokejski savez) s odlukom da se ovaj vikend ne igraju hokejske utakmice klubova iz Brabanta (kako domace, tako i gostujuce). Od prve lige, pa sve do najmladjih. Radi se o oko 2000 utakmica. Klub, mojeg kolege Paula, Uden je isto „lockdown“ do ponedjeljka. Od danas nema niti treninga. Slicno su reagirali i drugi sportrski savezi. Usprkos svega Sireve glave ostaju prilicno stalozene i smirene. Nema nikakve panike, ne prazne se supermarketi. Stariji gradjani se i dalje vise boje samoce i izolacije nego coronavirusa. Ljudi (naravno oni imucniji, hokejasi) idu sutra na skijanje u Austriju. „Zivot ide dalje, a ako stane, onda ce stati.“ je deviza. Sto je zapravo tipicno kalvinisticko drzanje. Zanimljivo je vidjeti taj mentalni sklop, trijeznog gledanja na stvari i zivot opcenito, ugradjivan kroz par stotina godina, na djelu. Nesto drugaciji primjer je onaj iz Slovacke. Danas sam saznao da su tamo otkazane sve manifestacije, svi dogadjaju, svi sportski susreti, te zatvorene skole, fakulteti i bolnice do kraja ozujka. Sto izravno znaci da je otkazan i trenerski tecaj, koji sam tamo trebao drzati krajem ozujka. Na svim granicnim prijelazima su uvedene zdravstvene kontrole, kao i na aerodromima. Cak su i sve mise u crkvama otkazane. Broj zarazenih Slovaka do danas je deset(!). Mozda je malo pretjerano reci da je to izraz katolickog mentaliteta, ali sigurno ima neko zrno istine i u tome. U Oosterbeeku nastavljamo za sada normalno s treninzima i utakmicama. Osobno u klubu primjecujem da se ljudi prestaju rukovati. Svjestan svoje funkcije u klubu, i ja sam kao uzor drugima, odlucio dosljedno provoditi „laktovanje“ umjesto rukovanja. Cak i kada mi ljudi ponude ruku, kao sto je danas bio slucaj par puta, kroz salu i osmjeh ponudim im lakat. To mi je danas stvarno puno bolje (lakse) islo, nego za vikend. Oznake: Corona, Brabant, hokej, Rukovanje |
07.03.2020., subota
Kako je Corona stigla u žabolandsko selo Oosterbeek
|
U početku se Žaboland još dobro držao. Bilo je dosta sumnji posebno prema Sirevim glavama koje su se vraćale iz Kine. Mađutim svi testovi su bili negativni i zemlja je bila na 0 zaraženih. Dok su u ponedjeljak 24. veljače u Zagrebu otkrivena prva dva slučaja zaraze u Hrvatskoj, mi smo još bili „čisti“. No u srijedu su i ovdje otkriveni prvi slučajevi na jugu zemlje. Zatim još par oko Utrechta, pa nešto na zapadu. Uglavnom kod ljudi, koji su se vraćali sa praznika u Sjev. Italiji. Nakon tjedan dana stigli smo na 38 slučajeva većinom u južnoj provinciji Brabant. Međutim onda je krenulo naglo. U četvrtak prve dojave o corona virusu u jednoj osnovnoj školi u Arnhemu i u sveučilišnoj bolnici Radboud u Nijmegenu. Istoga dana broj zaraženih raste sa 38 na 82. Dan kasnije u petak, taj broj narastao na 138. Taj isti petak poslijepodne, tj. jučer, sam otišao na posao u moj klub Oosterbeek, mi bi rekli gradić, oni kažu selo (drop) pored Arnhema. Uskoro me zatkla vijest da je kod jednog roditelja, čije dvoje djece su članovi našeg kluba, otkriven virus, te da se nalazi u kućnoj karanteni. Zajedno s cijelom obitelji. U klubu su se skupili članovi uprave. Krizni stožer. Uslijedilo je savjetovanje s žabolandskim kraljevskim hokejskim savezom i domom zdravlja. Obavijest na web-stranici kluba. Jedna subotnja utakmica mlađih kategorija je otkazana. Danas sam saznao da je još jedan drugi otac, koji također ima troje djece u klubu, isto tako u karanteni sa cijelom obitelji. Njegova najstarija kćer je trenerica par ekipa. Po klubu su naljepljene instrukcije za ponašanje: - Perite ruke - Bez rukovanja - Pij vodu samo iz vlastite bočice - Ne posuđujte si međusobno zviždaljke (za suđenje) Kako će se sve skupa razvijati ne znamo, ali danas je Corona bila sigurno tema dana u klubu. Jedna druga bizarna situacija: U medije je danas isplivalo da je najveći žabolandski web-shop bol.com ovih dana promijenio cijene higijenskih maski za usta. Dok je prije set od sto komada koštao 12 eura, danas mu je cijena 138 eura. Kapitalističke svinje ili? Oznake: Corona, Oosterbeek, hokej |
08.06.2019., subota
Soeperman
|
Pocetkom svibnja mi je nakon pet godina mama dosla u posjetu. Za tu priliku sam odlucio napraviti nesto sto nisam napravio zadnijh 28 godina, organizirati proslavu rodjendana. Koji je doduse bio mjesec dana prije, ali to u Zabolandu nije toliko bitno. Vaznija je agenda ;-) Tako bi moja mama uzivo mogla upoznati meni drage Sireve glave, koje uglavnom poznaje iz prica. Cijela organizacija je bila poseban pothvat i za mene i za Lauru, koja se naravno zeljela angazirati. Bilo je tu naravno pitanje prostora za goste, programa (izlet u obliznji park i aktivnosti tamo), tanjura, casa, pica (frizider od susjeda, da bi sve stalo) i jela, jer rodjendan je bio izmedju 16.00 i 21.00, a to u zabolandskoj agendi podrazumijeva da ce gosti dobiti najvazniji i jedni topli obrok u danu – veceru. Racunali smo na oko osamnaest gostiju. Odlucili smo da necemo sve sami napraviti, jer bi to bilo previse, pa smo dvije juhe odlucili kupiti. Ne obicne juhe iz vrecice (ili konzerve), vec bio-juhe, koje se prodaju na specijalnom standu na placu u Arnhemu. Ipak slavim rodjendan jednom u 28 godina. Tjedan dana prije sam se vec raspitivao kod vlasnika standa (i jedinog zaposlenog), koji inace ima briljantan nadimak – “Soeperman” – cita se: Superman, a „soep” (sup; oe se uvijek cita u) na zabolandskom znaci juha naravno. Dao mi je svoju vizitku i rekao da mu posljem upit, pa cemo se dogovoriti. Njegove bio-juhe su jako fine, ali im je jedina mana da su prilicno skupe 6 eura po staklenki. Kroz tjedan sam mu poslao mail, s molbom da mi procjeni koliko staklenki bi trebao za 18 ljudi, koje okuse mi preporucuje, te bi li se mogli dogovoriti dobru cijenu. (smajli mudrica). I sad slijedi nesto cemu se niti ja nisam nadao. Soeperman mi je odgovorio da bi nam za toliko ljudi trebalo osam staklenki, da preporuca dvije vrste: arapsku juhu od lece, te juhu od slatkog krumpira, s tim okusima bih uvijek trebao biti na sigurnom. Zatim je napisao: „A sto se tice cijene... Malo sam guglao. Moj necak igra hokej u klubu Westerduiven. Sto mislis o tome da ti njegovoj ekipi dodjes odrzati jedan trening u zamjenu za juhe?“ Bingo! Ne znam gugla li Soeperman sve svoje musterije ili samo one cudnih imena, ali naravno da sam prijedlog objerucke prihvatio. Zaboland u svom najboljem izdanju. |
09.06.2018., subota
Nogomet iz snova i zabranjeno voce
|
Ove sezone sam bio pomocni trener U18 prve ekipe Nijmegena. Igrali smo na najvisem rangu u Zabolandu (drzavno) i usprkos mnogim unutarnjim peripetijama ostvarili prilicno uspjesnu sezonu. U petak je bio zavrsni rostilj sezone kod obitelji Muller (jedne od igracica). Bio je to tipicni Zabolandski hokejski rostilj kod obitelji s (pre)velikom kucom i tocno isplaniranim vrtom sa cvijecem i (pre)ravnim travnjakom s nisko pokosenom engleskom travicom. Za rostilj je unaprijed napravljen popis stvari koje tko mora donijeti. Od kobasica i hamburgera, raznog pice do salata i vocne salate za desert dovoljno za nahraniti tridesetak ljudi (igracice i roditelji). Svi su dosli manje vise obuceni za van, kak bi se kod nas reklo. Sve je lijepo izgledalo, okus je vec druga prica, ali to nije nista novo. Na engleskom travnjaku su bili i golovi s mrezama, te dvije nogometne lopte, a travica je mamila da se na njoj nesto zaigra. U jednom trenutku smo se ja i jos dvije cure poceli dodavati iz zafrkancije. Da, da cure ne znaju samo igrati hokej, nego i nogomet. No to nije bilo sve. Na moje veliko iznenadjenje uskoro su nam se pridruzile Monique, managerica tima i mama jedne od cura, te Ellen, takodjer mama i pomocna trenerica. Zene u kasnim 40-ima. Obje su skinule fine cipele i zaigrale bose. S tim da je Monique imala haljinu. Uskoro je pao dogovor da zaigramo 3 na 3. Mi stari (Monique, Ellen i ja) protiv tri igracice od 17 godina. Da mi je netko rekao da cu u zivotu zaigrati nogomet s mladim curama u redu, ali da cu igrati s dvije mame u kasnim cetrdesetima i da ce to biti jako dobar nogomet, to fakat nisam mogao ni slutiti. Dupli pas, na prvu, otkrivanje, finta, dubinska lopta... ma milina i sve jos uz dobru zafrkanciju. Mi stariji smo vodili kada je dosao poziv da moramo unutra, na prikazivanje filma o protekloj sezoni. Oko jedanaest navecer se drustvo pocelo razilaziti. Neki su isli doma, neke su se spremale za vecernji izlazak. Svi su se sa svima pozdravljali i oprastali. Najmladja u ekipi golmanica Elise mi se na posebno dirljiv nacin zahvalila za sve kaj sam za nju i ekipu ucinio. Meni je bilo drago da je prepoznala nacin na koji sam se trudio stvoriti dobru atmosferu i poticao napredak pojedinaca i cijele ekipe. Pred kraj je mi je postavila jos jedno osobno pitanje. „Ovo inace pitam puno mladje decke, ali sad pitam tebe. Mogu li dobiti tvoj broj telefona? Voljela bih da ostanemo u kontaktu.“ Oboje smo se morali od srca nasmijati toj situaciji. Jedino se jos nisam usudio reci Lauri. Oznake: Nijmegen, rostilj, nogomet, hokej |
18.02.2018., nedjelja
Trznica Gaba
|
U srijedu smo imali jos jedan slobodan dan prije pocetka svecanosti. To ce reci, mi decki, Laura je sa djeverusama i sa Maartje (mladom) morala na ispobavanje haljina, probe u crkvi itd. Ispostavilo se da je Maartje rekla da im jos fali novaca za svadbu. Tako da su Johnovi roditelji odlucili poslati pod hitno jos jedan kamion banana (oni imaju plantazu banana negdje na selu) na zelenu trznicu u Kampalu. Nas nekoliko (u medjuvremenu su u guesthouse pristizali i drugi Maartjini prijatelji i kolege), je odlucilo otici na lokalnu trznicu Gaba, koja se nalazi u luci na jezeru Victoria. Dok su neki iz grupe kupovali lokalne sim-kartice, sto u Ugandi moze itekako potrajati, jer treba ispuniti knjigu s podacima, treba dati putovnicu, slikaju te (s mobitelom) na licu mjesta…, mi koji smo vani cekali smo se po prvi put ovdje susreli s pravim prosjakom na cesti. Ovakvog prosjaka jos nikada nisam vidio. Stariji neuredno rascupani bradati muskarac obucen doslovno u dronjke, iako crnac od prasine se cinilo kao da je svjetlije boje koze, po tijelu je imao rane i pristeve, je dosao do nas ispruzio ruku i jedino sto je izgovarao je bilo hrapavim glasom: „Eeee! Eeee!“. Mi smo ga ignorirali, no onda nas je rukom poceo dirati po odjeci. Povukli smo se u ducan. Starac se nije usudio uci u ducan. Stao je na ulazu i dalje ispruzene ruke prema nama. „Eeee!“ „Eeee!“ Nelagoda je ispunila cijeli prostor. Znas da ako jednome das, da ce doci hrpa, a opet srce ti se slama. Vrijeme je prolazilo jako sporo. Tada je jedan od djelatnika ducana izasao van prema prosjaku. Vidio sam da je uzeo kovanicu od 500 silinga. Rekao je starcu da ga slijedi i odvukao ga dalje od ulaza. Nesto su progovorili, te mu je dao kovanicu. Starac se okrenuo i polako sepajuci otisao u drugom smjeru. Zatvorio je saku, a na licu sam mu mogao procitati neki blazeni izraz poput djeteta, koje je dobilo zeljeni slatkis. Kada se djelatnik vratio u ducan upitao sam ga sto mu je rekao. Odgovorio je da mu rekao da ode i da nas ne gnjavi, ali da ce se starac sigurno ponovno vratiti jer je rekao da je zedan. Nakon sto su svi konacno bili uslikani, te su kupili kartice i AirTime na bonove krenuli smo dalje. Ovaj put smo umjesto boda bode uzeli kombi taksije. Za samo 1000 silinga po glavi zguzvali smo se u jedan, koji nas je za 20-ak minuta dovezao do luke i trznice. Ponovno masa ljudi, a svi pogledi su barem neko vrijeme upereni u grupu muzungua i kao da se pitaju, sto vi radite ovdje. Trosni standovi-kucice se jedva drze zajedno, pokriveni daskama ili poroznnim limom za zastitu od sunca. Posvuda je smece po podu, izmedju nekih redova standova hrpe smeca na otvorenom. Moze se kupiti svasta od cementa do voca i povrca, hrpa banana, ananasa, lubenica, avokada, no moze se kupiti i zeljezo, drvo, zive kokosi (jedna zena je bas kupila jednu i nosi je drzeci je u cvrsto za korijen krila), rastavljaju se i popravljaju vanbrodski motori, sve je crno od ulja i masti, pored njih se prodaju ribe iz jezera, zive ribe, mrtve ribe, dimljene ribe, ne male ribice, nego propisni komadi, puno veci od orada na nasem placu, a mozete se i osisati u jednom od frizerskih saloona (nije tipfeler), mala djeca hodaju okolo bez roditelja, s cudjenjem gledaju prema nama, neki ljudi spavaju opruzeni na podu, u prasini, zene koje sjede za standovima netremice nas promatraju dok prolazimo. Covjek se moze izgubiti u njihovim dubokim pogledima punim neke ceznje, pa cak i divljenja, kojeg nismo zasluzili, ali tako to funkcionira ovdje. Boja koze ti oznacava status, htio ti to ili ne htio. Cijelu trznicu dobro na oku drze marabui, ogromne pticurine velikih kljunova (kada stoje na zemlji visoke su metar i pol), koje zovu naruznijim pricama na svijetu. Dok lete nebom izgledaju kao leteci dinosauri iz prahistorije, kao da smo putovali kroz vrijeme. Ne bi li se ogrebli za koji zalogaj, marabui stoje na hrpama smeca ili na stupovima, a neki hodaju po obali i pokusavaju se priblizit camcima koji dovoze ribu. Na rivi nam iz svakog restorana masu i pozivaju da bas kod njih dodjemo. Muzungu, muzungu! Nakon malo dogovaranja ipak se odlucujemo sjesti u jedan pod trosne daske, da se osvjezimo. Ne usudimo se jesti bilo sto zbog higijenskih uvijeta, oni koji vec imaju iskustva u Africi preporuciju da uzmemo przene krumpirice kao najsigurniju opciju, pa to narucujemo. Na stolu do nas ljudi prstima calabrcaju jednu przenu ribetinu. Na povratku ponovno sjedamo u kombi. Ja sjedam pored jedne mlade crnkinje, lijepog lica s nekim zavezljajem u krilu. Pristojno je pozdravim, ona mi kratko odzdravi. Nakon par minuta skuzim da je zavezljaj koji ima u krilu ziv i da se nesto mice ipod rucnika. Kad tamo mala beba. Zena s vremena na vrijeme digne rucnik pogleda ispod, pa ga opet spusti i potpuno prekrije bebu. Znatizelja mi nije dala mira i u jednom trenutku sam je upitao koliko je beba stara. Mjesec dana bio je odgovori. „Oh pa cestitam!“ nadovezem se odmah. Odgovor je bio jedan njen duboki uzdah i zalostan pogled u daljinu. Nisam je vise nista pitao do kraja voznje. Poslijepodne istog dana smo Jorrit (bratic od Maartje) i ja jos jednom otisli do sportskog kompleksa, sada vec iskusni voznjom na boda bodama. Ja sam vodio pregovore i za istu cijenu smo se dovezli, samo ovaj put nismo isli u spici, pa je islo puno brze. Na terenu sam ja djeci odrzao HockeyMagic trening, koji je bio s odusevljenjem prihvacen, a Jorrit je zaigrao haklec s odraslima. Poceo je padati mrak i mi smo opet potrazili boda bode za prijevoz „kuci“. Oznake: trznica, taxi kombi, pogled, marabu, beba, hokej |
17.02.2018., subota
Boda Boda i prvi susret s malarijom
|
U vodicu mozda pise da Kampala ima 1,5 milijuna stanovnika, ali su nam lokalci rekli da je u gradu preko tjedna zivi oko 7 milijuna ljudi. Sto puno bolje objasnjava kaos na ulicama koji smo susreli. Grad se sa prvotnih 7 brezuljaka (7 za srecu, poput Rima) u medjuvremenu prosirio na 23 brezuljka. U utorak poslijepodne sam ja zelio otici do lokalnog hokejskog kluba. U Zabolandu sam preko jedne organizacije dobio broj od domaceg trenera i dogovorili smo susret. Pitao sam medju u medjuvremenu pristiglim Sirevim glavama tko mi se jos zeli pridruziti. Tako smo Tim, Jorrit, Wouter i ja krenuli iz naseg guesthouse u potragu za boda bodama, koji ce nas prevesti do Lugogo sportskog centra. Boda bode nije bilo tesko naci, s obzirom da nas salijecu cim vide bijelce (muzungue). Tim je vec bio u Ugandi, pa samo njemu prepustili zadatak pregovora. Cim smo zaustavili jednog odmah ih se skupilo pet oko nas. Nakon pogadjanjanja pao je dogovor za 5000 silinga (Koliko? 10. Previse, tri. 8. Cetiri. 6. Pet. Moze.) Uzeli smo dva motora, i nas po dvojica sjeli iza vozaca. Naravno svi bez kaciga. Sto je bilo bolje nego da je vozac imao kacigu, a mi ne. Ovako bar imas ideju da ni on ne zeli poginuti. Voznja je trebala trajati 16 minuta, no zaboravili smo jednu stvar, a to je da je bilo 17 sati i vrhunac prometne spice. Spustili smo se s naseg brezuljka i krenuo je sou. U gradu je bila takva guzva da je to bilo strasno. Automobili, kombiji i kamioni su se nagruvali kao goveda na farmi, a izmedju njih se provlaci na stotine boda boda... Nema sanse da autom igdje stignes, jedino se boda bode mogu provuci. Nas je pretjecao s lijeva, s desna, preko plocnika (trubio je prolaznicima), za dlaku smo se provukli izmedju teretnih kamiona cvrsto skupljenih koljena, vozili smo se u krivom smjeru, i naravno da nismo bili jedni. Meni su se dlanovi znojili dok sam se drzao za motor, a Jorrit za vozaca ispred sebe. Vjerovali smo samo u njega. Svako malo bi se stvorio cep negdje, pa se smo se onda guzvali izmedju drugih, obicno udisuci dim iz nekog dizelasa. Cim bi se cep otvorio, boda bode bi se opet sjurile sa svih strana. Sve to uz brezuljkasti reljef grada, sad gore, sad dole, prasnjave ulice, drvene jedva stojece standove i masu ljudi na cesti i uz cestu. Bila je to svakako najludja voznja u mom zivotu. Gardaland je mala beba usporedbi s ovime. No nakon skoro pola sata smo stigli na cilj. Usput nas vozac nije tocno znao gdje je sportski kompleks, pa se u voznji morao par puta posavjetovati s kolegom. Prezivjeli smo, bas kao i tisuce, stotine tisuca drugih, koji su taj dan koristili boda boda u Kampali. Zene, djeca, starci.. to je jednostavno najosnovniji i najbrzi nacin prijevoza u cijeloj zemlji. No naravno nije bez rizika. Stigavsi na hokejsko igraliste, bez problema smo zaokupili paznju okupljenih. Ja sam pronasao trenera s kojim sam se cuo telefonom (imao sam u medjuvremenu Ugandijsku tel. karticu), on je bas drzao trening grupi djece i uskoro smo dogovorili haklec. Team Muzungu (nas cetiri), plus trener protiv djece. Zacudo nismo bili jedni bijelci na terenu. Pronasli smo i jednu djevojku iz Njemacke, koja je ovdje zivjela cetiri mjeseca i igrala hokej, te dobro poznavala hokejske prilike. Malo se dodavala i pricala s nama, no kada smo je pozvali da zaigra s nama rekla je: „Ma bolje ne. Ne bih trebala biti puno aktivna, jer imam malariju.“ Mi smo se blijedo pogledali...“Ookeeej.“ Ovo je bio primjer kako sport zblizava ljude. Ljude s drugih krajeva planeta, razlicite povijesti, razlicitih godina, pa cak i bez hokejskog znanja... samo sport. Poceo se spustati mrak. Reflektore naravno nemaju, ali smo zadrzali jos u razgovoru. Mladi trener Innocent (22 g.) mi je ispricao svoju zivotnu pricu. Kada sam ga pitao zivi li ovdje blizu sportskog kompleksa, rekao je: „Da, da, vrlo blizu. 1500.“ Meni je bilo nejasno 1500 cega, metara? Stopa? 1500 silinga za boda boda. Po mraku smo krenuli u potragu za boda bodama. Javne rasvjete gotovo da ni nemaju. Mene je pri prelasku ceste gotovo udario biciklist. Iako sam gledao lijevo i desno nisam ga vidio. Stvorio se iz mraka, bez svjetla, na crnom biciklu, crn. Kaj ces. Nasli smo boda bode, dogovorili istu cijenu za povratak, samo nismo trebali ici u guesthouse, nego se naci s ostatkom ekipe u jednom libanonskom restoranu u blizini naseg brezuljka Boda boda vozaci su mislili da znaju gdje je restoran, ali su se opet zeznuli, pa smo malo zujali na kraju. Na kraju je vozac s kojim smo bili Wouter i ja pronasao restoran, ali se onaj drugi s Timom i Jorritom negdje izgubio i tako smo se razdvojili. Ja sam rekao Wouteru da priceka vani, tako da ga ovi mogu vidjeti, a ja cu otici unutra i javiti nasima da smo stigli. Tako ja ulazim unutra osoblje me pristojno pozdravlja, ja odgovaram da dolazim samo javiti nasima da smo stigli. Konobarica me pogledava s cudjenjem. I prati me dok ja izlazim na teresa, a onda kaze: „Nisam ovdje vidjela vase ljude.“ Ja skuzim da misli na bijelce. I stvarno nema nasih u restoranu. Sad sam ja zbunjen. Pitam se jesmo li na pravome mjestu. Izlazim van i Wouterom idemo pregledati okolicu. Srecom ubrzo nalazimo Tima i Jorrita, a uskoro dolazi i ostatak ekipe koji je kasnio. Pobjedonosno se vracamo u libanonski restoran (otvoren 24 sata dnevno inace?!) i narucujemo Nilsko pivo. Oznake: boda boda, Malarija, hokej |