Zivot u Zabolandu
10.05.2020., nedjelja
Ramadan na arnhemskoj tržnici
|
Prošli vikend na placu zanimljiv razgovor s mojim omiljenim prodavačem povrća Alijem. Došli smo skoro odmah na zanimljivu temu: Ramadan (na hrvatski se kaže Ramzan), mjesec u kojim muslimani poste i preispituju se. Ali je rođen u Žabolandu, ali je turskih korijena. Prošle godine se oženio, a žena mu je, prilično neobično, Kurdistanka. Ali: „Ne činim puno za svoju vjeru inače, ali post mi je ostao nekako još od djetinjstva. Od šest ujutro do devet i petnaest navečer (otprilike) ništa ne jedem niti ne pijem. Danima kada radim je u redu iako se, kao danas ustajem u tri ujutro. Nedjeljom kada sam cijeli dan doma je puno teže. Onda pokušavam duže spavati, da mi dan brže prođe.“ „Razmišljam puno izraženije o sebi, o svojim postupcima, o svojim grijesima. Moja žena isto posti, ali jučer je uzela dan odmora i naručila je pizzu preko dana. To je u redu. Svatko može za sebe odrediti može li postiti ili ne. Ako si bolestan, ili imaš nekih tegoba, onda nije dozvoljeno postiti, kako čovjek ne bi naškodio svome zdravlju. To je privatna stvar svakog muslimana i njegovog odnosa s Alahom.“ „Najgori su oni koji prozivaju druge ljude da ne poste i da zato nisu dobri muslimani. To je još gore nego da ne postiš.“ Štand je već bio zatvoren. Taj dan nisam čak ništa niti kupio od Alija. Oznake: plac, ali, Arnhem, vjera, islam |
08.06.2019., subota
Soeperman
|
Pocetkom svibnja mi je nakon pet godina mama dosla u posjetu. Za tu priliku sam odlucio napraviti nesto sto nisam napravio zadnijh 28 godina, organizirati proslavu rodjendana. Koji je doduse bio mjesec dana prije, ali to u Zabolandu nije toliko bitno. Vaznija je agenda ;-) Tako bi moja mama uzivo mogla upoznati meni drage Sireve glave, koje uglavnom poznaje iz prica. Cijela organizacija je bila poseban pothvat i za mene i za Lauru, koja se naravno zeljela angazirati. Bilo je tu naravno pitanje prostora za goste, programa (izlet u obliznji park i aktivnosti tamo), tanjura, casa, pica (frizider od susjeda, da bi sve stalo) i jela, jer rodjendan je bio izmedju 16.00 i 21.00, a to u zabolandskoj agendi podrazumijeva da ce gosti dobiti najvazniji i jedni topli obrok u danu – veceru. Racunali smo na oko osamnaest gostiju. Odlucili smo da necemo sve sami napraviti, jer bi to bilo previse, pa smo dvije juhe odlucili kupiti. Ne obicne juhe iz vrecice (ili konzerve), vec bio-juhe, koje se prodaju na specijalnom standu na placu u Arnhemu. Ipak slavim rodjendan jednom u 28 godina. Tjedan dana prije sam se vec raspitivao kod vlasnika standa (i jedinog zaposlenog), koji inace ima briljantan nadimak – “Soeperman” – cita se: Superman, a „soep” (sup; oe se uvijek cita u) na zabolandskom znaci juha naravno. Dao mi je svoju vizitku i rekao da mu posljem upit, pa cemo se dogovoriti. Njegove bio-juhe su jako fine, ali im je jedina mana da su prilicno skupe 6 eura po staklenki. Kroz tjedan sam mu poslao mail, s molbom da mi procjeni koliko staklenki bi trebao za 18 ljudi, koje okuse mi preporucuje, te bi li se mogli dogovoriti dobru cijenu. (smajli mudrica). I sad slijedi nesto cemu se niti ja nisam nadao. Soeperman mi je odgovorio da bi nam za toliko ljudi trebalo osam staklenki, da preporuca dvije vrste: arapsku juhu od lece, te juhu od slatkog krumpira, s tim okusima bih uvijek trebao biti na sigurnom. Zatim je napisao: „A sto se tice cijene... Malo sam guglao. Moj necak igra hokej u klubu Westerduiven. Sto mislis o tome da ti njegovoj ekipi dodjes odrzati jedan trening u zamjenu za juhe?“ Bingo! Ne znam gugla li Soeperman sve svoje musterije ili samo one cudnih imena, ali naravno da sam prijedlog objerucke prihvatio. Zaboland u svom najboljem izdanju. |
05.12.2016., ponedjeljak
Pet eura kolegice Suus
|
Prosle subote je opet zahldanjelo u Zabolandu. Igrale su se zadnje utakmice hokeja vani. Nakon sto sam dosao doma mislio sam otici jos na arnhemski plac, ali mi je “digitalni svijet“ omeo paznju, kao toliko puta do sada, te umjesto u 16 sati izjurih poslije pola pet iz kuce. Plac, kao uvijek, radi do pet. Strmoglavivsi se niz brijeg stigoh u centar. Trazeci mjesto za bicikl kroz glavu mi proleti misao: „Novcanik!“. I odmah druga: „Oh ne!“ . Pritisak rukom na jaknu stigla je potvrda slutnji. Vise nisam mogao stici otici doma i uzeti novcanik. Nista od placa. Kaj ce mi Laura reci. Zeznuo sam stvar, a sam sam si kriv. Samo da sam ranije krenuo. Na rubu ocaja. No tada mi se upalila lampica. Zasto ne probati? Standovi su se polako spremali. Otisao sam na najveci stand subotom. Onaj u koji se udje, pa na izlazu placa. Uzeo kaj sam trebao u kosaru, te se pobrinuo da stanem u red kod Suus. Suus je vlasnica tog velikog standa, mozda u ranim pedesetima, rumenog lica, duge plave kose u rep i snaznih ruku od rada. Cim sam dosao na red, rekao sam da sam zaboravio novcanik, te mogu li ovdje ostaviti stvari, dok se zaletim doma, pa cu im platiti dok oni jos pospremaju. Suus je rekla, da kaj cu se sada zuriti doma po toj hladnoci, nek zapamtim 5 eura i donosem joj drugi vikend. Ja sam se razveselio na najjace. Ne zbog toga sto sam obavio plac, nego zato sto mi je jedino preostalo da se pouzdam u povjerenje drugih i to je upalilo. Bez greske. Ove subote sam potrazio Suus na placu. „Oh danas si puno ranije.“ – prepoznala me. „Izvolite pet eura i cokolada.“ „Ah, pa stvarno nisi trebao.“ – bila je ipak vidno iznenadjena. „Niste ni vi.“ Oznake: plac |