Zivot u Zabolandu
29.11.2018., četvrtak
Odbor za doček na jezeru Bunyonyi (Uganda blog)
|
Skrenuvši sa glavne ceste odmah smo se našli na zemljanom putu. Cesta se prvo počela uzdizati i prolazili smo kroz pravu tropsku prašumu visokih stabala, koja je izgledala vrlo impresivno. Negdje pri vrhu uzvisine je bilo veliko krizanje sa putevima iz pet smjerova. Srećom i ovdje smo pronašli drvene putokaze prema našem odredištu, te smo se počeli spuštati prema jezeru. Put je bio zavojit i naravno bez zaštitne ograde. U jednom trenutku smo u provaliji smo spazili džip, koji je tamo nesrećom završio prije nekog vremena, ali nitko ga nije došao pokupiti. Mi smo se držali svoje lijeve strane, ali gotovo da nismo naišli na vozila iz drugog smjera. U međuvremenu je Laura dobila poruku od tipa kod kojeg smo iznajmili smještaj na jednom od otoka na jezeru. Uputa je bila da kad dođemo dolje do jezera na raskršću trebamo ići lijevo, ali da prvo skrenemo desno jer nas on tamo čeka. Zanimljiva uputa. Približavajući se nastambama i trošnim kućicama kraj jezera nalazili smo se usred sve veće gužve. Stigli smo do raskrižja, barem se tako činilo, jer nismo znali misli li Silas, tako mu je bilo ime, baš na ovo račvanje puteva ili neko drugo. Ušli smo u ogromni krkljanac. Svuda oko nas su bili ljudi i vozili smo puževim korakom. Ja sam odlučio da je to to i da trebamo skrenuti desno. Uz cestu su se pojavili štandovi, ili bolje reći prostrike sa kojih su ljudi svašta prodavali, od odjeće i pribora za jelo do nakita i žive peradi. Naravno niti ovdje nismo izbjegli znatiželjnim pogledima. Nije trebalo dugo i neki nam se mladić obratio i ponudio prijevoz na jedan od otoka svojim čamcem. Ljubazno se smješkajuću ja sam mu zahvalio i rekao da nas već čekaju. Iako zapravo nisam točno znao tko niti gdje. Nakon par metara nas je oslovio opet jedan drugi tip s gotovo istom ponudom. I njemu sam zahvalio: „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Za par metara je došao već treći. „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Na što je ovaj odgovorio: „Da znam. Ja vas čekam. Ja sam Silas.“ Muzungu, muzungu... Spustili smo se sad već skroz do vode i iskrcali stvari u luci. Luka, to je značilo par drvenih molova za koje su bili privezani drveni duguljasti čamci, bez neke posebne logike. Silas nam je objasnio da je danas sajam, pa da je zato takva gužva. U medjuvremenu se pojavio i kamion iz drugog smjera, pa sam uz velike napore uspio u gužvi okrenuti auto, a da ne skliznem u jezero. Lauru smo ostavili da čuva stvari u čamcu, a Silas i ja smo se odvezli opet gore na ono raskršće i sada skrenuli lijevo, što je iz ove perspektive bilo desno, ali nema veze. Nakon par metara smo skrenuli u jedno dvorište. Skuzio sam da je to čuvani parking specijalno za muzungue. Čuvar je bio vrlo ljubazan, te kao da je obećao da autu neće ni vlas s glave pasti dok ga on čuva. No mene je više brinulo da je tako nešto uopće potrebno. Kroz kokoši i znatiželjne poglede smo se spustili opet do jezera. Bilo je sigurno da Silas uživa određeni autoritet među lokalcima, jer nitko me ništa više nije pitao, niti mi išta nudio, a neki su ga pozdravljali s vidljivom dozom poštovanja. Laura nas je čekala kod čamca, gdje smo je i ostavili, ali nije bila sama. Pored nje je bio stariji muškarac, sijede raščupane kose, u staroj i poderanoj odjeći, bosih, ali snaznih nogu. Po vonju se moglo zaključiti da se već duze vremena nije prao. Po hrvatski bi rekli „klošar“. Silas nam je objasnio da nas zica da se sa nama preveze na otok, jer i on mora baš na Silasov otok, ali je na nama da odlucimo zelimo li ga uzeti ili ne. Neugodnjak. Mozda bi najradije rekli ne, ali onda bi nas izjeo osjećaj krivnje. Slozili smo se. Valjda Silas zna što radi. Stari je sjeo naprijed, mi u sredinu, a Silas je vozio pentu odostraga. Čamac je bio dug kojih pet-šest metara, tak da je bilo mjesta za sve i naše pozamašne ruksake. Krenuli smo prema otoku. Do Silasovog otoka je bilo dobrih pola sata pentom. Ostavivši za sobom zamor lokalnog sajma našli smo se usred prekrasnog krajolika. Jezero je bilo prava oaza mira po kojoj je bilo razbacano nekoliko desetaka malih otoka, a sve je bilo obavijeno obalama jezera, koje su se uzdizale i tako podsjećale na njegovo vulkansko porijeklo. Na obroncima jezera si tu i tamo mogao vidjeti kolibe, plantaže banana i drugih usijeva. Tu i tamo smo mogli vidjeti ljude u radovima na zemlji. Iako je jezero površinom bilo pozamašno ovi čamci su bili jedino prijevozno sredstvo na jezeru. Većina njih, kako smo se ubrzo uvjerili su bili samo na vesla, tek je pokoji imao pentu. Što je bio još jedan dokaz kakvim je luksuzom Silas raspolagao. Nikakvi gliseri, nikave brodovi ni brodarice, nikakvi trajekti, kao da smo putovali i kroz vrijeme, ne samo prostor. Prolazili smo kraj zelenih otoka, koji su stršili kao vrhovi brezuljaka iz jezera. Neki su bili naseljeni sa par koliba, neki samo zeleni. Površinom su bili mali, raznih oblika i veselo raštrkani po jezeru, slično kao naši Kornati. Stari klošar nam je na lošem engleskom pokušao skrenuti paznju na nešto. Nismo ga baš razumijeli. Malo kasnije smo shvatili da nam pokazuje zebre, koje su nas promatrale s jednog od otoka. Oznake: jezero Bunyonyi, Uganda, Silas, otok |
01.11.2018., četvrtak
Pizza na afrički (Uganda blog)
|
Desetak kilometara vožnje Camel Trophy je opet bila uživancija. Usput smo sreli djecu u uniformama na putu za školu, presreli par bicikala natovarenih zelenim bananama (matoke) i naravno uhvatili znatiželjne poglede kada god bi prolazili kroz neko selo. Ti pogledi se nisu dugo zadržali na nama, ali opet sam jasno osjećao nelagodu koju su izazivali. Kako je moguće da oni žive u kućama od blata, a mi dolazimo ovdje sa drugog kraja svijeta da bi se vozili u džipu i gledali divlje životinje. Ja sam bogati bijelac i ne mogu to promijeniti. Tek je na glavnoj cesti promet postao ozbiljniji. Ja sam jučer dobro pazio kako je Moses vozio i to me psihički ipak dobro pripremilo za vožnju po lijevoj strani. No osim što je vozačko mjesto sada na desnoj strani auta i komande su prebačene, tako da su žmigavci desno, a brisači lijevo. To je rezlutiralo u početku s par iznenađenja. Želim skrenuti lijevo, pa palim žmigavce desno i obrnuto. Srećom bez posljedica. Promet ipak nije bio tako gust i išlo mi je iznenađujuće dobro. Naš cilj tog ponedjeljka je bilo jezero Bunyonyi na samom jugu Ugande i do tamo smo imali nešto manje od 250 kilometara. Na putu prema jugu prvo veliko mjesto je bila Mbarara. Treći po veličini grad u Ugandi s oko 200 000 stanovnika. Moses nas je savjetovao da zabiđemo Mbararu najnovijom obilaznicom koja je tek ove godina završena i puštena u promet. Cesta se ne nalazi na karti, ali će biti tamo. Za divno čudo mi smo iz prve uspjeli naći obilaznicu na prvom rotoru ispred ulaza u grad. Obilaznica je izgledala kao kraljica među cestama u Ugandi. Imala je naime po dvije odvojene trake u oba smjera. Ne tako široke, ali stvarno dvije trake, pa skoro da je ličilo na autocestu. Asfalt je još bio taman, crte vrlo bijele, a preorana zemlja sa strane još bez trave. Neobično je bilo jedino to da skoro da nije bilo prometa. Cestu su doduše koristili i pokoji teretom natovareni biciklisti. Obilaznica nam je uštedila puno vremena, jer bismo inače morali prolaziti kroz sami centar, a po iskustvu iz Kampale znamo koliko bi to trajalo. Uskoro smo opet bili na cesti za jug. Prošli smo nekoliko policijskih kontrola bez problema. Iako meni bar to nije bio ugodan prizor. Podsjećale su me previše na rat. Prvo bi se obično pojavio natpis nasred ceste: „Traffic accident ahead“ (iako nesreće naravno nije bilo), pa zatim se cesta sužavala velikim špičastim ježevim i betonskim zaprekama, zbog kojih će i najveći kamioni usporiti, a na kraju su se vozila mimoilazila pored kalašnjikovima naoružanih uniformiranih policajaca, koji su stajali ispred svojih džipova uz cestu. Nas nitko ništa nije pitao. Prije jezera Bunyonyi stali smo u zadnjem većem gradu zvanom Kabale. Tu smo trebali ručati, natočiti gorivo i naravno podići gotovinu iz bankomata, jer je to bio zadnji bankomat, koji ćemo vidjeti u slijedećih nekoliko dana. Parkiravši na glavnoj cesti koja je prolazila kroz grad, sjeli smo na ručak u restoranu, koji je bio preporučen u našem vodiču. U cijelom gradu nismo vidjeli niti jednog bijelca, ali ovdje ih je bilo par. Očito smo svi imali isti vodič. Ja sam naručio juhu od gljiva, koja je bila tak-tak, ali oke. A za nas oboje smo uzeli pizzu nakon toga. Iskoristili smo priliku i za otići na WC. A to je bila mala avantura u dvorištu sa stržnje strane zgrade. Trošna drvena vratašca, koja su se zatvarala bravicom, koja samo što nije ispala. Sa zidova je otpadala žuta farba. Nužnik bi se dao usporediti s čučavcem kod nas negdje iz sedamdesetih. Sa smeđim žnirancem, kojim si mogao povući vodu iz kotlića. Vani u dvorištu je bila slavina iz koje je kapala voda za oprati za oprati ruke. Konačno je stigla i pizza. Pizza? Hmm... počeli smo jesti, ali ova pizza nije bila za jesti. Sir je bio na vrhu, umjesto na dnu, ali to je bio najmanji problem. Imala je više okus po curry-u nego po pizzi. Bilo je tako strašno da sam zamolio konobaricu da pita u kuhinji da se nisu možda zabunili i stavili curry na pizzu. Ona se brzo vratila i rekla da ne, da je oni baš tako uvijek rade. Nismo pojeli ni pola. Fakat nije bilo za jesti. Kasnije se Laura sjetila da joj Maartje o tome već pričala. Naime u velikim gradovima i skupim mjestima za turiste znaju što je europska hrana (vlasnik je obično isto neki Europljanin), ali duboku u provinciji nemaju pojma. Čuli su oni za pizzu ili tjesteninu, vidjeli na TV ili na internetu, ali nitko zapravo ne zna kakvog to treba biti okusa, jer nitko nikada nije probao pravu pizzu. Tako i bi. Gotovinu smo pokupili u obližnoj banci, ponovno strogo čuvanu naoružanim čuvarima. I opet ti nije ugodno, jer svi vide da si muzungu i da ideš na bankomat. Praviš se blesav, gledaš i ti njih i ideš dalje. Sjeli smo u auto i krenuli za jezero Bunyonyi, na koje je Laura jarko željela ići zbog toga što joj ga je Maartje preporučila kao vrlo mirno mjesto. Napustili smo Kabale i nakon desetak kilometara našli skretanje sa glavne ceste prema jezeru. Oznake: Uganda, kabale, pizza, promet |