Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zaboland

Marketing

Pizza na afrički (Uganda blog)

Desetak kilometara vožnje Camel Trophy je opet bila uživancija. Usput smo sreli djecu u uniformama na putu za školu, presreli par bicikala natovarenih zelenim bananama (matoke) i naravno uhvatili znatiželjne poglede kada god bi prolazili kroz neko selo. Ti pogledi se nisu dugo zadržali na nama, ali opet sam jasno osjećao nelagodu koju su izazivali. Kako je moguće da oni žive u kućama od blata, a mi dolazimo ovdje sa drugog kraja svijeta da bi se vozili u džipu i gledali divlje životinje. Ja sam bogati bijelac i ne mogu to promijeniti.

Tek je na glavnoj cesti promet postao ozbiljniji. Ja sam jučer dobro pazio kako je Moses vozio i to me psihički ipak dobro pripremilo za vožnju po lijevoj strani. No osim što je vozačko mjesto sada na desnoj strani auta i komande su prebačene, tako da su žmigavci desno, a brisači lijevo. To je rezlutiralo u početku s par iznenađenja. Želim skrenuti lijevo, pa palim žmigavce desno i obrnuto. Srećom bez posljedica. Promet ipak nije bio tako gust i išlo mi je iznenađujuće dobro.

Naš cilj tog ponedjeljka je bilo jezero Bunyonyi na samom jugu Ugande i do tamo smo imali nešto manje od 250 kilometara. Na putu prema jugu prvo veliko mjesto je bila Mbarara. Treći po veličini grad u Ugandi s oko 200 000 stanovnika. Moses nas je savjetovao da zabiđemo Mbararu najnovijom obilaznicom koja je tek ove godina završena i puštena u promet. Cesta se ne nalazi na karti, ali će biti tamo. Za divno čudo mi smo iz prve uspjeli naći obilaznicu na prvom rotoru ispred ulaza u grad. Obilaznica je izgledala kao kraljica među cestama u Ugandi. Imala je naime po dvije odvojene trake u oba smjera. Ne tako široke, ali stvarno dvije trake, pa skoro da je ličilo na autocestu. Asfalt je još bio taman, crte vrlo bijele, a preorana zemlja sa strane još bez trave. Neobično je bilo jedino to da skoro da nije bilo prometa. Cestu su doduše koristili i pokoji teretom natovareni biciklisti. Obilaznica nam je uštedila puno vremena, jer bismo inače morali prolaziti kroz sami centar, a po iskustvu iz Kampale znamo koliko bi to trajalo.

Uskoro smo opet bili na cesti za jug. Prošli smo nekoliko policijskih kontrola bez problema. Iako meni bar to nije bio ugodan prizor. Podsjećale su me previše na rat. Prvo bi se obično pojavio natpis nasred ceste: „Traffic accident ahead“ (iako nesreće naravno nije bilo), pa zatim se cesta sužavala velikim špičastim ježevim i betonskim zaprekama, zbog kojih će i najveći kamioni usporiti, a na kraju su se vozila mimoilazila pored kalašnjikovima naoružanih uniformiranih policajaca, koji su stajali ispred svojih džipova uz cestu. Nas nitko ništa nije pitao.

Prije jezera Bunyonyi stali smo u zadnjem većem gradu zvanom Kabale. Tu smo trebali ručati, natočiti gorivo i naravno podići gotovinu iz bankomata, jer je to bio zadnji bankomat, koji ćemo vidjeti u slijedećih nekoliko dana. Parkiravši na glavnoj cesti koja je prolazila kroz grad, sjeli smo na ručak u restoranu, koji je bio preporučen u našem vodiču. U cijelom gradu nismo vidjeli niti jednog bijelca, ali ovdje ih je bilo par. Očito smo svi imali isti vodič. Ja sam naručio juhu od gljiva, koja je bila tak-tak, ali oke. A za nas oboje smo uzeli pizzu nakon toga. Iskoristili smo priliku i za otići na WC. A to je bila mala avantura u dvorištu sa stržnje strane zgrade. Trošna drvena vratašca, koja su se zatvarala bravicom, koja samo što nije ispala. Sa zidova je otpadala žuta farba. Nužnik bi se dao usporediti s čučavcem kod nas negdje iz sedamdesetih. Sa smeđim žnirancem, kojim si mogao povući vodu iz kotlića. Vani u dvorištu je bila slavina iz koje je kapala voda za oprati za oprati ruke.

Konačno je stigla i pizza. Pizza? Hmm... počeli smo jesti, ali ova pizza nije bila za jesti. Sir je bio na vrhu, umjesto na dnu, ali to je bio najmanji problem. Imala je više okus po curry-u nego po pizzi. Bilo je tako strašno da sam zamolio konobaricu da pita u kuhinji da se nisu možda zabunili i stavili curry na pizzu. Ona se brzo vratila i rekla da ne, da je oni baš tako uvijek rade. Nismo pojeli ni pola. Fakat nije bilo za jesti. Kasnije se Laura sjetila da joj Maartje o tome već pričala. Naime u velikim gradovima i skupim mjestima za turiste znaju što je europska hrana (vlasnik je obično isto neki Europljanin), ali duboku u provinciji nemaju pojma. Čuli su oni za pizzu ili tjesteninu, vidjeli na TV ili na internetu, ali nitko zapravo ne zna kakvog to treba biti okusa, jer nitko nikada nije probao pravu pizzu. Tako i bi.

Gotovinu smo pokupili u obližnoj banci, ponovno strogo čuvanu naoružanim čuvarima. I opet ti nije ugodno, jer svi vide da si muzungu i da ideš na bankomat. Praviš se blesav, gledaš i ti njih i ideš dalje. Sjeli smo u auto i krenuli za jezero Bunyonyi, na koje je Laura jarko željela ići zbog toga što joj ga je Maartje preporučila kao vrlo mirno mjesto.

Napustili smo Kabale i nakon desetak kilometara našli skretanje sa glavne ceste prema jezeru.



Post je objavljen 01.11.2018. u 17:28 sati.