Zivot u Zabolandu

17.03.2021., srijeda

Dvije, tri o izborima

Danas su parlamentarni izbori u Žabolandu.

Izbori u NL su uvijek radnim danom. Nedjelja je dan božji i kršćanske stranke ne bi nikada pristale da se glasa nedjeljom. To je toliko uvriježeno da mislim da to uopće nikome ne bi ni palo na pamet predložiti.

Glasa se crvenom olovkom, kojom se ispuni kružić pored imena kandidata.

Na izborima sudjeluje rekordan broj stranaka čak 37(!). Dosadašnji rekord je bio 28. Kao da ova zemlja nije dovoljno rascjepkana.

Za glasanje ti treba identifikacijska isprava (može i vozačka dozvola) i glasačka iskaznica. Glasačka propusnica je dokument (papirić), koji svaki građanin dobije poštom.

Na glasačkoj iskaznici postoji mogućnost davanja punomoći drugoj osobi da glasa za tebe. Potrebno je priložiti i identifikacijsku ispravu onoga tko daje punomoć.

Izborna šutnja ovdje ne postoji. Pitam se je li ikada postojala. Sasvim je normalno čuti reklame na radiju, još isti dan, ili da na vijestima birači po izlasku s biračkog mjesta kažu za koga su glasali.

Glasačka mjesta su danas otvorena od 7.30 do 21.00

Zanimljiva glasačka mjesta u Gelderlandu (jedna od 13 provincija, u kojoj ja živim):
napušteni panoptikum zatvor, romantična odsvećena crkva, vatrogasna stanica, aukcijska kuća, nogometni stadion, kazalište, hokejski klub, željeznička stanica.... neke općine su uvele i mobilna biračka mjesta, a popularna su bila i drive-through mjesta za glasanje iz auta

Ministar zdravstva Hugo de Jonge je jutros u Rotterdamu došao na izbore sa starom putovnicom i bez vozčke (u drive-through biračko mjesto(!?), pa su ga poslali doma ko lajbeka.

Zbog covida su ovaj put prvi put izbori održani kroz tri dana. U ponedjeljak i utorak je nekolicina biračkih mjesta bilo otvoreno za osobe iz rizičnih skupina, kako bi mogli bez gužve glasati. Također su svi stariji od sedamdeset (nešto više od dva milijuna) mogli glasati poštom. No to nije išlo baš po loju, dapače, puno glasova je proglašeno nevažečima, jer su glasačka propusnica i glasački papirić trebali biti poslani u dvije različite kuverte, a mnogi su ih slali u jednoj. U utorak je odlučeno (opet zanimljiva promjena pravila praktički za vrijeme izbora) da će ti glasovi ipak vrijediti.

Oznake: izbori, glasanje, politika
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2021., ponedjeljak

Istina oko 8. marta

Odnio sam susjedi Marwien mali buket, kao znak pažnje povodom Dana žena. Valjda još nikada nisam vidio, inače uvijek staloženu Marwien, tako ozarenu.

„Nisi navikla, zar ne?“

„Ne, nisam.“


Dolazim u cvjećarnu. Koja zapravo ne bi trebala biti otvorena, ali su postavili štand na otvorenom ispred izloga, pa je kao legalno (!?)

„Dobar dan! Tražim buket za Međunarodni dan žena.“

Cvjećar me gleda iznenađeno. „To baš nije tipično nizozemski. To je više za Poljsku, Rusiju i te zemlje.“ (zanimljivo, nije upotrijebio izraz Istočni blok)
Ja se odmah nadovezujem. „Nisam ni ja Nizozemac.“
Odabirem buket i započinjemo razgovor o klimi u Hrvatskoj.

Dolazim kod Anjo i Irene s buketom. I one su totalno iznenađene. Osmijeh od uha do uha. Žao im je da me ne mogu zagrliti. Anjo je stavila slike buketa i pričicu na Instagram i FB.

Nekima sam poslao samo čestitku porukom. Sve su bile ipak ugodno iznenađene. Njihovi bližnji (muškarci) se obično tog dana niti ne sjete, pa lagano zaradim poene. Međutim ispod se krije jedna gora istina. Istina o tome koliko žene u Žabolandu nisu ravnopravne muškarcima. To je nešto što je teško za otkriti na prvi pogled, ali ako zagrebemo ispod površine otkrit ćemo da je Nizozemska u tom pogledu (postala) prilično konzervativna zemlja.

Zemlja u kojoj žene imaju 3 mjeseca bolovanja nakon poroda.
Zemlja u kojoj stranka SGP (radikalni kršćani s dva mjesta u parlamentu (!)) do prije par godina nije dozvoljavala ženama da budu njeni članovi, jer ženi je mjesto u kuhinji, a kamoli da se postave na neke političke funkcije.
Zemlja u kojoj žene za iste poslove manje zarađuju nego muškarci. Razlika je veća nego u Hrvatskoj.
Zemlja u kojoj, iako su imali kraljice, još uvijek minimalna šansa da neka žena postane premijerka, a šansa da premijerka bude razvedena ili samohrana majka je ravna nuli.
Zemlja u kojoj su u šezdesetima još u knjigama podučavali da žena mora biti podložna muškarcu i da mora zažmiriti, ako muž zlostavlja djecu. (ovo nije šala)
Zemlja u kojoj su u sedamdesetima učiteljice dobivale otkaz čim bi se udale.

Da, bilo je to davno, ali ostavilo je dubokog traga na svijesti i podsvijesti Sirevih glava. Jer ako pitate neku emancipiranu ženu danas što misli o tome da ima samo tri mjeseca porodiljnog s novorođenčem ona će reći da je sretna što se može opet vratiti na posao. Baš isto kao što će neka muslimanka iz Saudijske Arabije reći da je sretna što nosi hidžab. A znate koliko Žaboland ulaže u borbu za ženska prava u svijetu.

Ogledalo, ogledalce.
- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.03.2021., ponedjeljak

Žabolandski odgoj

Prije par tjedana su me na večeru pozvali prijatelji Anne-Marie i Paul. Bila je to ujedno i prilika da vidim njihovog sina Tonija, mlađeg brata dvije godine starije Elle. Toni, za Žaboland prilično neobično ime, pogotovo ako se piše s „i“, je tada bio nešto stariji od mjesec dana.

Kako to obično biva kada posjetiš malu bebu, dođe trenutak da te roditelji pitaju, želiš li ga držati.

„Naravno.“

I kako to obično biva, nakon par sekundi u tvojim rukama, ili minutu u najboljem slučaju beba počne cendrati. Na najjače. I onda dođe tata ili mama i slatkucavim tonom prigrli svoje djetešce. Međutim tu ne.

„Prestat će.“ – samo se mirno osvrnuo Paul na deranje svog mališana u mojim rukama.

Mi smo nastavili naš razgovor. No Toniju se baš nije prestajalo i nakon par minuta mi je Paul dodao dudu da mu stavim u usta. U prvi mah je to čini se pomoglo. Toni je počeo dudati i kao da se smirio. Ni to nije dugo trajalo. Duda mu je ispala i počel je opet cendrati. Ja mu je stavim opet u usta, pa to malo pomogne, no ona mu opet ispadne ili je on izbaci. Ponvaljam isti ritual par puta. Mali je još uvijek kod mene u rukama.

U jednom trenutku mu opet ispadne duda i padne na pod pod stol. Kako sam držao maloga, bilo mi se nezgodno sagibati. Dođe mama sagne se i ni pet ni šest odmah mu zabije dudu u usta. Niti je puhnula, niti pod vodu stavila, obrisala, a kamoli dezinficirala. Ja sam ostao u čudu. Ona kao da je pročitala moj pogled:

„Ne smeta to njemu ništa.“

Ovdje se treba prisjetiti da je u Žabolandu uglavnom običaj da ljudi u cipelama (za van!) hodaju po kući. To je u svakom slučaju običaj kod Paula u Anne-Marie, koji su u cipelama, a ja sjedim također u cipelama u kojima sam došao izvana.

Malo kasnije malome opet padne duda na pod. Bili smo u razgovoru, a Anne-Marie nešto zaposlena. Duda mi je bila unutar dohvata, pa se ipak ja sagnem, potajno je obrišem i vratim je vlasniku.
- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>