Odnio sam susjedi Marwien mali buket, kao znak pažnje povodom Dana žena. Valjda još nikada nisam vidio, inače uvijek staloženu Marwien, tako ozarenu.
„Nisi navikla, zar ne?“
„Ne, nisam.“
Dolazim u cvjećarnu. Koja zapravo ne bi trebala biti otvorena, ali su postavili štand na otvorenom ispred izloga, pa je kao legalno (!?)
„Dobar dan! Tražim buket za Međunarodni dan žena.“
Cvjećar me gleda iznenađeno. „To baš nije tipično nizozemski. To je više za Poljsku, Rusiju i te zemlje.“ (zanimljivo, nije upotrijebio izraz Istočni blok)
Ja se odmah nadovezujem. „Nisam ni ja Nizozemac.“
Odabirem buket i započinjemo razgovor o klimi u Hrvatskoj.
Dolazim kod Anjo i Irene s buketom. I one su totalno iznenađene. Osmijeh od uha do uha. Žao im je da me ne mogu zagrliti. Anjo je stavila slike buketa i pričicu na Instagram i FB.
Nekima sam poslao samo čestitku porukom. Sve su bile ipak ugodno iznenađene. Njihovi bližnji (muškarci) se obično tog dana niti ne sjete, pa lagano zaradim poene. Međutim ispod se krije jedna gora istina. Istina o tome koliko žene u Žabolandu nisu ravnopravne muškarcima. To je nešto što je teško za otkriti na prvi pogled, ali ako zagrebemo ispod površine otkrit ćemo da je Nizozemska u tom pogledu (postala) prilično konzervativna zemlja.
Zemlja u kojoj žene imaju 3 mjeseca bolovanja nakon poroda.
Zemlja u kojoj stranka SGP (radikalni kršćani s dva mjesta u parlamentu (!)) do prije par godina nije dozvoljavala ženama da budu njeni članovi, jer ženi je mjesto u kuhinji, a kamoli da se postave na neke političke funkcije.
Zemlja u kojoj žene za iste poslove manje zarađuju nego muškarci. Razlika je veća nego u Hrvatskoj.
Zemlja u kojoj, iako su imali kraljice, još uvijek minimalna šansa da neka žena postane premijerka, a šansa da premijerka bude razvedena ili samohrana majka je ravna nuli.
Zemlja u kojoj su u šezdesetima još u knjigama podučavali da žena mora biti podložna muškarcu i da mora zažmiriti, ako muž zlostavlja djecu. (ovo nije šala)
Zemlja u kojoj su u sedamdesetima učiteljice dobivale otkaz čim bi se udale.
Da, bilo je to davno, ali ostavilo je dubokog traga na svijesti i podsvijesti Sirevih glava. Jer ako pitate neku emancipiranu ženu danas što misli o tome da ima samo tri mjeseca porodiljnog s novorođenčem ona će reći da je sretna što se može opet vratiti na posao. Baš isto kao što će neka muslimanka iz Saudijske Arabije reći da je sretna što nosi hidžab. A znate koliko Žaboland ulaže u borbu za ženska prava u svijetu.
Ogledalo, ogledalce.
Post je objavljen 08.03.2021. u 22:24 sati.