Zivot u Zabolandu
20.10.2019., nedjelja
Demokracija traktora
|
Mala nadopuna prošlom postu. Žabolandski seljaci nisu neke sitne ribice. Nisu to romantični seljaci, koji štihaju i nose sijeno na leđima. Vidi još jednom blog s početka godine. Oni su gospodarstvenici, koji raspolažu modernim tehnologijama i mehanizacijom, što im omogućava da svoj posao obavljaju vrlo efikasno, po čemu su među vodećima u svijetu. Nadalje seljaci kažu da oni hrane Žaboland, međutim oni proizvode mnogo više od toga. Čak 70 posto stočnog uzgoja ide u izvoz. I drugi proizvodi žabolandskih seljaka su vrlo traženi u svijetu i izvoze se od Njemačke do Kine. Od toga se može dobro živjeti. Istina je da seljaci naporno rade, svaki dan, 365 dana u godini i gotovo da nemaju godišnji. Žive za svoje oranice i stoku (bez obzira u kakvim uvijetima ih držali). Uglavnom šute i rade, ne idu na bolovanje, ne kukaju, ne traže pomoć. Pravi su primjer radišnog naroda i zbog toga su njihovi prosvjedi pobrali mnogo simpatija u početku. Ovaj tjedan se ploča u javnosti promijenila. Seljaci su se organizirali slične prosvjede s traktorima u glavnim gradovima nekoliko provincija. U susretima s upravnim tijelima provincija su iskazali svoje nezadovoljstvo zadnjim uvedinim mjerama oko emisije dušika. U većini gradova je osim prometne zbrke, sve prošlo mirno, (poput Arnhema), no u Groningenu je pošlo naopako. Tamo su probili zaštitne ograde traktorima, što je uz dosta sreće prošlo bez ozljeđenih slučajnih prolaznika, a uz to su traktorom probili glavni ulaz provincijske zgrade, koje je čuvala policija. Onog koji je probio ograde još nisu našli. No kaj je najbolje u četiri provincije su dobili kaj su tražili. Provincije Friesland, Overijssel, Drenthe i Gelderland su na svoju ruku ukinule donešene vladine mjere, te najavile nove dogovore nakon razgovora sa seljacima. To je u javnosti izazvalo negodovanje, jer je pokazalo da razne druge organizacije ili štrajkovi (zdravstvo, školstvo) ne uspiju postići svoje ciljeve samo zato jer nisu dovoljno agresivni i nemaju traktore. Nakon provincija, u prošlu srijedu su opet krenuli traktorima na Den Haag i De Bilt. U De Biltu, pored Utrechta su prosvjedovali protiv RIVM (Državni institut za zdravlje i okoliš) tvrdeći da njihova mjeranja dušika nisu točna, nego da su pristrana i namještena. Naravno opet je došlo do prometnog kolapsa oko Utrechta i u Den Haagu. U Den Haagu je opet skoro 10,000 seljaka-prosvjednika totalno zakrčilo javni promet u centru grada. Jedino nisu uspjeli doći na Binnenhof (što je kao Markov trg u Zagrebu), jer je, pazi ovo, vojska na vrijeme postavila zapreke u okolici Binnenhofa. Na Maliveldu se pekao roštilj i vladala je poprilično vesela atmosfera. Sve je skupa prošlo manje više mirno. Nije bilo posebnih nereda, no to je bilo u prvom redu zbog toga što je policija prosvjednicima progledala kroz prste. Njihova taktika je bila spriječiti bilo kakvu eskalacijom popustljivom popustljivom. Po principu pametniji popušta ili možda ne? * U četvrtak je zasjedao parlament na temu dušika. Sve mjere su privremeno zaustavljene. Ministrica poljoprivrede Schouten dobila je šest tjedana da pokuša naći izlaz iz ove dušične krize. *Zanimljiva usporedba: Tjedan dana prije toga je u Amsterdamu jedna udruga za zaštitu prirode sa 300-ak prosvjednika tijelima i mirnim prosvjedom zakrčila promet u jednoj ulici ispred Rijksmuseuma. 85 prosvjednika je bilo uhićeno. Ostali su od strane policije bili strpani u buseve i razvezeni na druge lokacije. Tko im kriv kad nemaju traktore. Oznake: seljaci, prosvjed, Den Haag, traktori |
16.10.2019., srijeda
Kada traktori polude
|
Sve je počelo u utorak prije dva tjedna. Razne seljačke organizacije su organizirale prosvjed u Den Haagu. Na prosjed je trebalo doći 10,000 seljaka iz svih provincija, od Limburga i Zeelanda na jugu do Groningena i Frieslanda na sjeveru. 2,200 od njih je najavilo doći na prosvjed vlastitim traktorom. Policija je međutim jasno dala do znanja da je na livadi Maliveld, mjesto inače predviđeno za prosvjede ima mjesta za samo 75 traktora. Seljaci su se na to oglušili i ujutro krenuli prema Den Haagu, provincijskim cestama i autoputovima. Iako ti traktori ne izgledaju kao oni IMT-ovi iz našeg djetinstva nego više kao moderni Transformersi (vidi moj blog s početka godine), možete si misliti kakav je to kaos izazvalo na žabolandskim prometnicama. Ispala je to najveća jutarnja špica svih vremena, sa skoro 1200 kilometara začepljenog prometa samo na autocestama Žabolanda (normalno je 250 km). Najgore je bilo oko Utrechta i Den Haaga naravno, koji je bio totalno začepljen, i u kojeg se autom nije moglo niti ući, niti izaći. Zbog previše traktora u gradu, policija je u jednom trenutku blokirala dolazak novih traktora na Maliveld. Da bi zaobišli zapreke neki traktoristi su odlučili ući u grad preko plaže Scheveningena, što je dovelo do veselih snimki jurećih traktora preko pijeska, kao na reliju Pariz-Dakar. Na Maliveld je stizalo sve više traktora. Oni koji nisu stali probili su zaštitne ograde i tako je livada bila prepuna. No zašto su seljaci zapravo toliko bijesni? Lirski odgovor na to pitanje odlično bi pasao u neku Shakespearovu dramu o uvredi časti i poštenja. Protestiraju jer žele vratiti ponos i poštovanje svojoj struci. Osjećaju da ih mediji i NGO prikazju u negativnom svjetlu, poput nekih izrabljivača životinja, dok su oni samo marljivi radnici, koji daju značajan prilog društvu. Vlada ih stalno maltretira sa svakojakim regulama i pravilima, koja se svako malo mijenjaju, a oni ih moraju ispunjaviti i prilogođavati se (čitaj: trošiti novac), bez da ih se išta pita. Zadnja kap, koja je prelila čašu je bio tzv. Izvještaj o dušiku Državnog vijeća (Raad van State), koji kritizira državnu politiku dušika. RIVM (Državni institut za zdravstvo i okoliš je izmjerio prevelike koncentracije dušika u ranjivim prirodnim područjima. Ta loša politika vodi se već godinama i na karti Europe Žaboland je najcrvenija fleka, ako se radi o koncentracijama dušika. Slijedom toga je u svom izvještaju Državno vijeće zabranilo i ograničilo sve projekte kojima se u atmosferu ispušta dušik, a to se odnosi na promet, proširenje prometnica, građevinske projekte, neke grane industrije, no najveći zagađivać je poljoprivreda i amonijak, koji se oslobađa iz gnojiva. Zbog toga je Državno vijeće zabranilo proširenje stočarkih farmi, iako su dozvole za to bile već izdana. Zbog ovog pogubnog izveštaja, neke stranke su se zauzele za drastično smanjenje kapaciteta stočnih farmi u što skorije vrijeme. Seljacima je izašla pjena na usta. Na Maliveldu, su se bijesnim seljacima, obratili razni politčari, predstavnici vlade i parlamenta. Barem koliko su mogli kroz dakako burno negodovanje publike, fućkanje i pokazivanje srednjeg prsta. Skoro svi političari su se pretvorili u prijatelje seljaka, koji potpuno razumiju njihovu stvar. Čak je i predstavnik zeleno-lijevih, čija se stranka zalaže za okoliš, izjavio da nisu seljaci krivi nego proširanje Schiphola i zrakoplovni promet, što je totalna neistina (zrakoplovi su najviše krivi za CO2, a ne za dušik), ali očito nije imao hrabrosti reći nešto drugo. Samo je jedan političar član vladajuće koalicije, rekao da da će promjene u poljoprivredi ipak biti nužne. Srećom seljaci nisu bacali ništa oštrije od psovki. Seljaci su dobili ono što su željeli – ogromno zanimanje medija, te su najvili nove prosvjede. Ovaj tjedan su se nastavili. Seljaci su zaposjeli zgrade u glavnim gradovima raznih provincija. O tome uskoro. Oznake: seljaci, Den Haag, prosvjedi, traktori, dušik |
12.10.2019., subota
Sireve glave na godišnjem 2 ili koliko djece imate
|
Na povratku za Žaboland smo ovaj puta odlučili prespavati u Heidelbergu te na jedan dan posjetiti taj lijepi stari studentski grad. Kako nismo imali puno vremena, izabrali smo vrlo popularni posjet dvorcu (ruševini) i brdu iznada grada. Do vrha se moze pješice, za par sati, ili jednom od najstarijih uspinjača u Europi. Ukrcavši se u uspinjacu nismo mogli ne primjetiti skupinu Sirevih glava. Bili su jednostavno jako glasni. Bilo je dosta mladih djevojaka, koje su svojom veselom vikom i uzbudjenjem svracali pozornost na sebe. Laura, koja je inace jako dobra u promatranju ljudi, mi je ubrzo prisapnula, da sve djevojke, a bile su skoro samo djevojke od malih curica do odraslih, nose suknje, a to svakom Zabolandjaninu odmah daje do znanja da se gotovo sa sigurnoscu radi o strogim krscanima protestantima (gereformeerde) iz tzv. Biblijskog pojasa. Zanimljiva druzina od 15-ak ljudi. Kako je voznja uspinjacom potrajala, imali smo jos malo vremena za proucavanje njihovih odnosa, godina i crta lica. Uskoro smo dosli do zakljucka da se radi o dvije obitelji. Naravno to je moguce u Biblijskom pojasu, no mozemo li biti sigurni? Jer ako jesu onda su bili malo moderniji, jer su sve cure imale suknje do malo iznad koljena. Obično su suknje do gležnja ili barem ispod koljena. Stigavši na vrh brda svi putnici su izašli kako bi uzivali u panorami Heidelberga ispod nas. Ja sam usput iskoristio priliku i pitao jednu mamu u suknji odakle su. Odgovor je bio Nieuwekerk aan de Ijssel. Bingo! Još smo malo nastavili razgovor, pa mi je ta žena još ispričala i slijedeće: „Ovdje smo sa dvije obitelji. Mi imamo šestero djece, a oni... Ne pardon, mi imamo sedmero, a oni šestero djece.“ Ups..zanimljiv lapsus. Pa je nastavila: „Ovo je prvi puta da smo uopće išli na godišnji. Ne stanemo ni svi u auto. Muž je s četvero djece išao auto, a ja sa troje sa vlakom.“ Mene je to podsjetilo na jednu šesteročlanu obitelj iz Sesveta, ali ovo je opet viša kategorija, iako ya razliku od Sesvećana imaju većinom cure. Od cijele družine osim dva tate bila su tek dva mlađa dečka. Majka je otkrila i tajnu uspjeha „Ja još nemam ni 40. Ove godine sam navršila 38, tak da mi nije teško. Najvažnije je da su djeca zdrava.“ Izgovorila je to sa dozom ponosa i sreće u glasu. Ne samo zdrava nego i vesela dodao bih ja. Promatrao sam tu skupinu mladih ljudi i njihovu grupnu dinamiku, koja je zasigurno pojmu grupna dinamika daje novo značenje. Zaigrano, veselo, pa čak i vragolasto (neobičan pridjev u ovom slučaju), ali s pažnjom i obzirom prema drugima. Tinejđeri su imali mobitele, ali su cure u uspinjači uredno pitale tatu mogu li to i to snimiti. Najsmješniji je bio jedan od dečkića, najmlađi od svih od jedno dvije i pol godine. Njega je mama držala na rastezljivoj lajni, tak da ne može daleko odtrčati ili pasti s visine. Poput pasa koji vuku saonice. Fenomenalno. Na kraju razgledavanja vidikovca Laura je ponudila da ih sve zajedno slika. Ja sam pak slikao Lauru dok ovjekovjecuje (bar digitalno u nekoliko navrata) ove dvije obitelji. Šarm obiteljskog života, u kojem su tvoja djeca tvoj život zaveo je na trenutak i mene. Baš mi se učinilo da bi bilo lijepo biti tradicionalni kršćanin u Biblijskom pojasu. Lauru s druge strane, ta ideja baš nije nimalo oduševila. Oznake: Heidelberg, protestanti, kršćani, obitelj |