Zivot u Zabolandu
15.12.2020., utorak
Nedjeljni ručak
|
Bila je nedjelja u prosincu. Noor (kćer Rite i Franka) me pozvala u goste u dom njene obitelji u Santpoort-Zuid, koji se nalazi u blizini Haarlema. Za mene nešto više od sat i pol putovanja vlakom od glavne stanice u Arnhemu. Noor, Bert i njihovo četvero djece žive u luksuznom djelu mjesta, gdje kuće više liče na vile, prošarane zelenilom, koje skriva bazene, za ta dva dana u godini kada pada ljeto u Žabolandu (doduše zadnjih godina se klima nešto mijenja). U tim parkovima vila majke uglavnom brinu za djecu, a očevi uglavnom rade na najjače kako bi zarađivali dovoljno da bi otplaćivali kredite za kuću od milijun i više eura. Stigao sam kod njih oko 12.30 točno u vrijeme ručka. Dvoje od četvero djece je bilo prisutno, Noor je nešto radila na kompjuteru u radnoj sobi, Bert je bio doma i postavio stol. Četiri mala ravna tanjura, vreća narezanog mlohavog kruha, neki mesni narezak, koji je izgledao malo oksidirano, maslac od kikirikija i hagelslag (čokoladne mrvice, koje ljudi u HR stavljaju na tortu, a ovdje na kruh). Sjeli smo za stol. Bert me još upitao: „Želiš li čašu mlijeka?“ „Da, rado.“ – odgovorih. Iako ne pijem često mlijeko, mislio sam da si barem malo podebljam. Niek, trinaestogodišnjak, si je radio tosti sa sirom, koji je onda umakao u katchup. Zamoli sam ga da i meni napravi jedan. Ipak nešto toploga. Sve je ovo tipično za žabolandski ručak, skoro u svakom domu, i skoro svaki dan. Kruh, koji bi netko iz HR teško nazvao kruhom, mesni proizvodi bez okusa i mirisa, čokoladne mrvice i maslac od kikirikija, sir, ajde sir...sir im je dobar. Ali zar bi svaki dan jeli za ručak sendvič sa sirom? Možda bude neke male varijacije, neka bolja šunka ili salam kao narezak, tu i tamo se posluži eventualno i juha, ali uglavnom se sve svodi na ovakav ručak. Svaki dan, pa i u nedjelju dakle. Oni to tako jedu godinama, generacije odrastaju na ručku s tim mlohavim kruhom s dodacima, čaši mlijeka ili kiselog mlijeka i siru. Jednom sam došao u pekaru i tražio čvrsti kruh. Od svih petnaest vrsta nije se našla niti jedna. I sve se prenosi na nove generacije. Niti u jednom trenutku nitko od njih neće pomisliti da im nešto nedostaje. Da kruh, šunka ili krastavci, mogu imati drugačiji puniji okus, ili da će nekome nedostajati juha ili salata za nadjeljnim ručkom. Baš kao što će rijetko kojem Hrvatu nedostajati bazen u vrtu. Ili možda griješim?! Oznake: kruh, okus, običaj, nedjelja, obitelj, sir, sendvič |
12.10.2019., subota
Sireve glave na godišnjem 2 ili koliko djece imate
|
Na povratku za Žaboland smo ovaj puta odlučili prespavati u Heidelbergu te na jedan dan posjetiti taj lijepi stari studentski grad. Kako nismo imali puno vremena, izabrali smo vrlo popularni posjet dvorcu (ruševini) i brdu iznada grada. Do vrha se moze pješice, za par sati, ili jednom od najstarijih uspinjača u Europi. Ukrcavši se u uspinjacu nismo mogli ne primjetiti skupinu Sirevih glava. Bili su jednostavno jako glasni. Bilo je dosta mladih djevojaka, koje su svojom veselom vikom i uzbudjenjem svracali pozornost na sebe. Laura, koja je inace jako dobra u promatranju ljudi, mi je ubrzo prisapnula, da sve djevojke, a bile su skoro samo djevojke od malih curica do odraslih, nose suknje, a to svakom Zabolandjaninu odmah daje do znanja da se gotovo sa sigurnoscu radi o strogim krscanima protestantima (gereformeerde) iz tzv. Biblijskog pojasa. Zanimljiva druzina od 15-ak ljudi. Kako je voznja uspinjacom potrajala, imali smo jos malo vremena za proucavanje njihovih odnosa, godina i crta lica. Uskoro smo dosli do zakljucka da se radi o dvije obitelji. Naravno to je moguce u Biblijskom pojasu, no mozemo li biti sigurni? Jer ako jesu onda su bili malo moderniji, jer su sve cure imale suknje do malo iznad koljena. Obično su suknje do gležnja ili barem ispod koljena. Stigavši na vrh brda svi putnici su izašli kako bi uzivali u panorami Heidelberga ispod nas. Ja sam usput iskoristio priliku i pitao jednu mamu u suknji odakle su. Odgovor je bio Nieuwekerk aan de Ijssel. Bingo! Još smo malo nastavili razgovor, pa mi je ta žena još ispričala i slijedeće: „Ovdje smo sa dvije obitelji. Mi imamo šestero djece, a oni... Ne pardon, mi imamo sedmero, a oni šestero djece.“ Ups..zanimljiv lapsus. Pa je nastavila: „Ovo je prvi puta da smo uopće išli na godišnji. Ne stanemo ni svi u auto. Muž je s četvero djece išao auto, a ja sa troje sa vlakom.“ Mene je to podsjetilo na jednu šesteročlanu obitelj iz Sesveta, ali ovo je opet viša kategorija, iako ya razliku od Sesvećana imaju većinom cure. Od cijele družine osim dva tate bila su tek dva mlađa dečka. Majka je otkrila i tajnu uspjeha „Ja još nemam ni 40. Ove godine sam navršila 38, tak da mi nije teško. Najvažnije je da su djeca zdrava.“ Izgovorila je to sa dozom ponosa i sreće u glasu. Ne samo zdrava nego i vesela dodao bih ja. Promatrao sam tu skupinu mladih ljudi i njihovu grupnu dinamiku, koja je zasigurno pojmu grupna dinamika daje novo značenje. Zaigrano, veselo, pa čak i vragolasto (neobičan pridjev u ovom slučaju), ali s pažnjom i obzirom prema drugima. Tinejđeri su imali mobitele, ali su cure u uspinjači uredno pitale tatu mogu li to i to snimiti. Najsmješniji je bio jedan od dečkića, najmlađi od svih od jedno dvije i pol godine. Njega je mama držala na rastezljivoj lajni, tak da ne može daleko odtrčati ili pasti s visine. Poput pasa koji vuku saonice. Fenomenalno. Na kraju razgledavanja vidikovca Laura je ponudila da ih sve zajedno slika. Ja sam pak slikao Lauru dok ovjekovjecuje (bar digitalno u nekoliko navrata) ove dvije obitelji. Šarm obiteljskog života, u kojem su tvoja djeca tvoj život zaveo je na trenutak i mene. Baš mi se učinilo da bi bilo lijepo biti tradicionalni kršćanin u Biblijskom pojasu. Lauru s druge strane, ta ideja baš nije nimalo oduševila. Oznake: Heidelberg, protestanti, kršćani, obitelj |