Zivot u Zabolandu
15.12.2020., utorak
Nedjeljni ručak
|
Bila je nedjelja u prosincu. Noor (kćer Rite i Franka) me pozvala u goste u dom njene obitelji u Santpoort-Zuid, koji se nalazi u blizini Haarlema. Za mene nešto više od sat i pol putovanja vlakom od glavne stanice u Arnhemu. Noor, Bert i njihovo četvero djece žive u luksuznom djelu mjesta, gdje kuće više liče na vile, prošarane zelenilom, koje skriva bazene, za ta dva dana u godini kada pada ljeto u Žabolandu (doduše zadnjih godina se klima nešto mijenja). U tim parkovima vila majke uglavnom brinu za djecu, a očevi uglavnom rade na najjače kako bi zarađivali dovoljno da bi otplaćivali kredite za kuću od milijun i više eura. Stigao sam kod njih oko 12.30 točno u vrijeme ručka. Dvoje od četvero djece je bilo prisutno, Noor je nešto radila na kompjuteru u radnoj sobi, Bert je bio doma i postavio stol. Četiri mala ravna tanjura, vreća narezanog mlohavog kruha, neki mesni narezak, koji je izgledao malo oksidirano, maslac od kikirikija i hagelslag (čokoladne mrvice, koje ljudi u HR stavljaju na tortu, a ovdje na kruh). Sjeli smo za stol. Bert me još upitao: „Želiš li čašu mlijeka?“ „Da, rado.“ – odgovorih. Iako ne pijem često mlijeko, mislio sam da si barem malo podebljam. Niek, trinaestogodišnjak, si je radio tosti sa sirom, koji je onda umakao u katchup. Zamoli sam ga da i meni napravi jedan. Ipak nešto toploga. Sve je ovo tipično za žabolandski ručak, skoro u svakom domu, i skoro svaki dan. Kruh, koji bi netko iz HR teško nazvao kruhom, mesni proizvodi bez okusa i mirisa, čokoladne mrvice i maslac od kikirikija, sir, ajde sir...sir im je dobar. Ali zar bi svaki dan jeli za ručak sendvič sa sirom? Možda bude neke male varijacije, neka bolja šunka ili salam kao narezak, tu i tamo se posluži eventualno i juha, ali uglavnom se sve svodi na ovakav ručak. Svaki dan, pa i u nedjelju dakle. Oni to tako jedu godinama, generacije odrastaju na ručku s tim mlohavim kruhom s dodacima, čaši mlijeka ili kiselog mlijeka i siru. Jednom sam došao u pekaru i tražio čvrsti kruh. Od svih petnaest vrsta nije se našla niti jedna. I sve se prenosi na nove generacije. Niti u jednom trenutku nitko od njih neće pomisliti da im nešto nedostaje. Da kruh, šunka ili krastavci, mogu imati drugačiji puniji okus, ili da će nekome nedostajati juha ili salata za nadjeljnim ručkom. Baš kao što će rijetko kojem Hrvatu nedostajati bazen u vrtu. Ili možda griješim?! Oznake: kruh, okus, običaj, nedjelja, obitelj, sir, sendvič |