Zivot u Zabolandu

30.09.2018., nedjelja

Gnijezdo džihadista

Prošli četvrtak je bilo baš krasno popodne, te smo se Laura i ja odlučili malo prošetati. Prošli smo „naše stražnje dvorište“, kako od milja zovemo park Sonsbeek i prešli u kvart Sint Maarten na piće. To ne činimo gotovo nikad, pa je Laura bila ugodno iznenađena. Hvatajuće zadnje zraka sunce na terasi i ispijajući sok od paradajza (niti to ne naručujem gotovo nikada, ali mi je došlo), primjetih da je nad nama prošao helikopter.

Nakon pića vraćamo se parkom prema doma. Opet se u zraku vidi i čuje helikopter. Obično znaju prelaziti helikopteri hitne u obližnju bolnicu, ali onda idu u drugom smjeru. Ovaj kao da kruži. Dođemo do doma. Helikopter je još uvijek u zraku. Kasnije sam zaboravio na helikopter.

Drugi dan ujutro čujem na vijestima da je u Arnhemu prethodnog dana uhićeno nekoliko osoba osumljičenih za terorizam. Specijalni timovi policije su upali na pet lokacija u Arnhemu (naravno ne u našem „bijelom i visoko obraznovnom“ kvartu) i uhitili nekoliko osoba koje su pripremale teroristički napad u Žabolandu (Jadne žabe). I tada se opet sjetim helikoptera. Aha!

Ispalo je da je Arnhem pravo gnijezdo džihadista. Glavni je osumnjičeni Hardi N. (34), porijeklom iz Iraka, koji je neko vrijeme odležao u zatvoru zbog pokušaja da otputuje na područje ISIL-a. Hardi je tvrdio da je planirao pomagati siročadi, ali mu sud nije vjerovao. Navodno je sa svojom grupom planirao napad za vrijeme velikog događaja negdje u Žabolandu. Opasnost od napada nije bila direktna, jer su još bili u fazi priprema, ali vlasti kažu da su pripreme bile u poodmakloj fazi. Osim lakog oružja, posjedovali su 100 kilograma umjetnog gnojiva, koje se vjerojatno moglo upotrijebiti kao auto-bomba, a nabavljali su još kalašnjikove i prsluke s granatama. Tajne službe su ih pratile i ovog četvrtka izvršile vrlo koordiniranu akciju. U gradu Weertu su također uhićene neke osobe povezane s grupom iz Arnhema.

Za ručak sam otišao kod mojih kebab frendova na staroj lokaciji u blizini mog bivšeg muzejskog stana. Bio je prilično dug red za kebab. Došavši na red pozdravio sam se s Xavijem i Ibrahimom, a Xavi mi je veselo dobacio: „Evo tu su na krovu Aldija jučer bili specijalci. Imali su i dron i bacili su dimnu bombu. Bilo je jako veselo.“ Na krovu Aldija... pa to je točno preko puta mog muzejskog stana! Ja sam sve to propustio. A bio sam tako blizu. U kvartu neradnika (na socijali) i izbjeglica nikad nije dosadno. Tada sam još jednom shvatio koliko je ogroman kontrast s kvartom u kojem živim zadnje i pol godine, usprkos ludom susjedu, ali to je totalno druga priča.

Danas u novinama čitam da je u baš tom stanu iznad Aldija stanovao Hardi N. Možda je i on volio kebab.

26.09.2018., srijeda

Camel Trophy i Eagel’s Nest (Uganda blog)

Uskoro smo napustili gradić i zemljanom cestom se uputili prema našem prenoćištu moćnog imena Eagel's Nest. Cesta, staza, put.. je prolazila kroz dijelove afričke pustoši, koja se izmjenjivala sa nasadima banana ili poljima slatkog krumpira. Tu i tamo bi sreli domaća goveda ogromnih rogova, koje možete naći i na razglednicama. Vožnja je bila za mene nešto fenomenalno, neravna cesta, malo šira, pa malo uža, preko nekih brežuljaka kamenita i stjenovita, pa kroz ogromne bare vode, gdje si jedino s ovakvim džipom mogao proći. Upadam u baru, a blatna voda šprica na sve strane i totalno mi prekrije šajbu, uključujem brisače, prolazim, pa iza zavoja nova bara, kao na filmu. Pravi Camel Trophy. Bio sam sretan kao mala beba i zahvalan Mosesu da mi je omogućio ovakav gušt u mojih prvih desete kilometara vožnje u Ugandi.

Na putu smo prošli i kroz par malih sela, bolje reći par koliba od blata, od doslovno nekoliko kvadrata, koje su bili domovi cijelim obiteljima. Gdje god bi sreli ljude pratili bi nas dugim pogledima, a djeca bi oduševljeno trčala uz auto mašući i vičući dobro nam poznati: „Muzungu! Muzungu!“. Mi smo mahali njima, kao neke filmske zvijezde. Sretali smo često ljude koji su nosili karnistere vode na glavama od sela do sela. Jer u selima, nije bilo baš ničega, ni vode, ni struje, ni kanalizacije. Na jednom mjestu smo vidjeli jedan jedini WC, za cijelo selo. Jedino što su u skoro svakom selu imali je bila kućica sa natpisom AirTime – MobileMoney available here.

Dobro smo napredovali, slijedili natpise, koji su svaki put izronili kada bi se pitali jesmo li još na pravom putu, jer zapravo ne znaš kamo ideš, ni gdje ćeš doći. Na kraju smo se našli u podnožju brda. Sjetio sam se Mosesovih riječi: „Eagle's Nest ne možete promašiti točno je na vrhu brda.“ Ovog brda dakle. Na vrh je vodila strma stijenovita cesta široka za jedan auto. Još pod adrenalinom Camel Trophya i vjere u Toyotu, koja se pokazala dobrom u ovim prilikama krenuo sam samuvjereno prema vrhu. Automat je prebacio u prvu. Provalija s desne strane, pa oštri zavoj u lijevo. U jednom trenutku savladavali smo kamen po kamen, ali je Rav4 vukao dalje i sretno smo stigli na vrh. Kada sam pogledao prema dolje. Ovako strmu cestu nisam nikada u životu vidio, a kamoli vozio. Na vrhu je bilo parkirano još nekoliko džipova većih od našega. Ne znam kako bi prošli da smo jednog od njih susreli na strmini. Eagel's Nest je u potpunosti opravdavao svoje moćno ime.

Na samom vrhu se nalazila glavna zgrada s recepcijom i restoranom u jednom, priključena na generator. Oko nje su pak raštrkali šatori tj. betonirani platoi sa krovnom konstrukcijom ispod kojih su bili postavljeni šatori, tako da ekvatorijansko sunce ne udara direktno u šator. Šatori su bili nešto poput vojnih šatora, dovoljno prostrani za dvije osobe sa po dva kreveta – glamping se to zove mislim (glamourous camping). Naravno s mrežom protiv komaraca. I to nije bilo sve, luksuznija varijanta je iza šatora na betonskom bloku imala natkriveni WC, tuš i umivaonik. Tako da si na prednja šatorska vrata ulazio u u šator, a na stražnja po noći mogao izaći u privatnu kupaonu. Ono što su seljani u dolini mogli samo sanjati, to je bez problema bilo omogućeno bijelim turistima.

Sa brda je pucao predivan pogled na nacionalni park Lake Mburo poznat po zebrama i žirafama. U trenutku našeg dolaska baš se spustio pljusak, a nakon njega smo mogli uživati u dizanju vodene pare iznad savane na koju se polako spuštao mrak. Plan je bio da u Eagel's Nestu ostanemo samo jednu noć, ali da se u povratku još jednom tu zaustavimo u onda posjetimo i nacionalni park. Večera u restoranu je bila ukusna prilagođena europskim standardima. Nakon večere nas je konobarica upitala u koliko sati želimo doručak, na koji način želimo jaja, te kakve palačinke (s bananama, ananasom ili obične). To nas je malo zateklo, jer nismo to unaprijed planirali, no protumačili smo to kao gostoprimstvo i odlučili se za nešto.

Osim nas bilo je još petnaestak gostiju. Tu i tamo je za stolom sjedio je pokoji crnac, ali ubrzo smo skužili da se radi o vozačima. Nakon večere smo ostali još malo sjedeti na terasi i zapričali smo se s jednim mladim njemačkim parom, koji su također bili sami. Oni su u Ugandi bili na medenom mjesecu i ovo im je bila zadnja noć prije povratka. Budući da su i oni bili sami upitao sam ih za savjet i iskustva u vezi vožnje. Ipak sam bio malo nervozan s obzirom da sam sutradan morao voziti 250 kilometara po ugandijskim uvjetima. „Ah ne, ne mi ne vozimo sami. Ne bi se usudili. Mi smo unajmili vozača samo on spava dolje u selu.“ Meni se, ne bez razloga, počelo činiti da smo mi ovdje jedini gosti dovoljno ludi da sami voze. To me malo zabrinulo. Otišli smo na spavanje. Usprkos svježem zraku, te jedinstvenom i prekrasnom mjestu za spavanje usred prirode loše sam spavao. Stalno sam se vrtio i razmišljao o tome kako će to proći sa vožnjom sutra. Nisam imao kuda, ili će sve proći dobro ili će Uganda biti kazna za moj vozački hibris.

Ujutro sam se probudio više umoran, nego odmoran, ali trudio sam se da Laura to ne primjeti. Dok smo mi oko pola 9 išli na doručak skužili smo da su skoro svi ostali džipovi več otišli, jer je vrijeme za safari rano ujutro. Poslije doručka smo se vratili u šator da spremimo stvari. Tu smo otkrili zanimljive posjetitelje. Mali svikasti majmuni plavih guzica su se verali po obližnjim praznim nastambama i tražili nešto što bi mogli iskoristiti ili pojesti. Prvo su se držali podalje našeg šatora, ali su onda počeli dolaziti sve bliže, na par metara. Čudom smo se čudili, ali očito da je to ovdje bilo normalno. Laura je napravila par zgodnih filmića. Pozdravili smo se s njima i stvari odnijeli u naš Rav4 jedini preostali džip na parkiralištu. Laura je platila u gotovini (naravno) smještaj i krenuli smo niz strmovito brdo opet u dolinu prema glavnoj cesti, gdje nas je jučer napustio Moses.

Oznake: Lake Mburo, šator, doručak, DIP, majmuni


20.09.2018., četvrtak

Jedna, dvije o kapitalu, zakonu i umjernom kršenju ljudskih prava

Ovo je priča o dva zanimljiva događaja, koja su prilično potresli žabolandske medije u zadnjih mjesec dana. Vjerojatno su vama promakli, no, vrijedno je podsjetiti se kako “veselo” ovdje može biti.

Banka ING je po broju štediša najveća banka u Žabolandu. U vrijeme financijske krize je bila spašena državnim novcem, a ovog proljeća je izbio skandal jer si je CEO banke povećao plaću za 50 posto, dakle na tri milijuna eura godišnje, dok je običnim radnicima plaća povećana za neke sitne postotke. Za divno čudo nakon mjesec dana, zbog negodovanja u medijima i stranaka u parlamentu, upravni je odbor povukao povišicu za dotičnog.

No sada se ta ista banka ING našla opet u središtu pažnje, jer je otkriveno da je od države dobila kaznu od ukupno (pazi ovo!) 775 milijuna eura. Zbog velikih propusta u kontroli svojih računa, što je između 2010. i 2016. dovelo do nekoliko slučajeva kriminalnog pranja, ne tako malih količina, novca. Kazna je inače postignuta nagodbom s državnim tužiteljstvom i to je najveća kazna za neku financ. instituciju u povijesti ove male zemlje na sjeverozapadu Europe. Banka je optužena da je svoju financijsku dobit stavila, gle čuda, ispred kontrole financijskih tokova. Usproks tome što je u nekoliko navrata dobila jasne znakove, koje je morala prijaviti, propustila je to učiniti. Oh da, banka je još i uštedila na zaposlenicima, koji moraju provoditi kontrolu nad transakcijama smanjivši njihov proračuna za nekih sto milijuna eura. ING je igrač na svjetskom tržištu i ovdje se radilo o transakcijama svjetskih kriminalaca, npr. o potkupljivanju kćeri Uzebekistanskog predsjednika.

Banka se posula pepelom, platila masnu kaznu, no to ipak neće previše uzdrmati, jer je u prvih šest mjeseci ove godine već ostvarila dobit od više od dvije milijarde eura. I tako se izvukla. Par menedžera je moralo vratiti bonuse, možda je netko i suspendiran, ali hoće li netko ići u zatvor zbog odgovornosti za pomoć kriminalcima i kršenja zakona.... mislim da ne.

Drugi slučaj je prije nekih dva tjedna isplivao na površinu. Novinari dnevnih novina Trouw su otkrili da je žabolandska vlada od 2015. pa sve do prve polovice 2018. pomoć davala tzv. umjerenim sirijskim pobunjenicima. Pomoć je bila NLA (non-leathel assistence), što znači uniforme, generatori, šatori, komunikacijska oprema i, među pobunjenicima svih strana vrlo omiljeni, Toyota i Suzuki kamioneti (pick-up trucks). Na te kamionete se vrlo lako može postaviti mitraljez ili minobacač, pa je pomoć malo više leathel nego non, ali Bože moj. Sveukupno se radilo o pomoći vrijednoj 25 milijuna eura. (Sva sreća da ih ING nije pomagala.)

Ti „umjereni“ pobunjenici su se onda borili protiv IS-a i protiv Assada. Međutim Trouw je otkrio da ti „umjereni“ i nisu baš tako umjereni. Dapače neke grupacije su od UN-a optužene za kršenje ljudskih prava, neki koriste djecu-vojnike, neke se zalažu za uvođenje kalifata i javno priznaju da su saveznici Al-Qaide. Da ironija bude veća žabolandsko tužiteljstvo opisuje pojedine grupe jasno kao opasne i terorističke. Jedino ministarstvo vanjskih poslova o tome nema pojma ili ne zna čitati.

Premijer je najavio temeljitu istragu o ovom slučaju trošenja novca poreznih obveznika.

Oznake: ING, banka, kazna, pobunjenici, NLA, Pomoć


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>