Zivot u Zabolandu
26.09.2018., srijeda
Camel Trophy i Eagel’s Nest (Uganda blog)
|
Uskoro smo napustili gradić i zemljanom cestom se uputili prema našem prenoćištu moćnog imena Eagel's Nest. Cesta, staza, put.. je prolazila kroz dijelove afričke pustoši, koja se izmjenjivala sa nasadima banana ili poljima slatkog krumpira. Tu i tamo bi sreli domaća goveda ogromnih rogova, koje možete naći i na razglednicama. Vožnja je bila za mene nešto fenomenalno, neravna cesta, malo šira, pa malo uža, preko nekih brežuljaka kamenita i stjenovita, pa kroz ogromne bare vode, gdje si jedino s ovakvim džipom mogao proći. Upadam u baru, a blatna voda šprica na sve strane i totalno mi prekrije šajbu, uključujem brisače, prolazim, pa iza zavoja nova bara, kao na filmu. Pravi Camel Trophy. Bio sam sretan kao mala beba i zahvalan Mosesu da mi je omogućio ovakav gušt u mojih prvih desete kilometara vožnje u Ugandi. Na putu smo prošli i kroz par malih sela, bolje reći par koliba od blata, od doslovno nekoliko kvadrata, koje su bili domovi cijelim obiteljima. Gdje god bi sreli ljude pratili bi nas dugim pogledima, a djeca bi oduševljeno trčala uz auto mašući i vičući dobro nam poznati: „Muzungu! Muzungu!“. Mi smo mahali njima, kao neke filmske zvijezde. Sretali smo često ljude koji su nosili karnistere vode na glavama od sela do sela. Jer u selima, nije bilo baš ničega, ni vode, ni struje, ni kanalizacije. Na jednom mjestu smo vidjeli jedan jedini WC, za cijelo selo. Jedino što su u skoro svakom selu imali je bila kućica sa natpisom AirTime – MobileMoney available here. Dobro smo napredovali, slijedili natpise, koji su svaki put izronili kada bi se pitali jesmo li još na pravom putu, jer zapravo ne znaš kamo ideš, ni gdje ćeš doći. Na kraju smo se našli u podnožju brda. Sjetio sam se Mosesovih riječi: „Eagle's Nest ne možete promašiti točno je na vrhu brda.“ Ovog brda dakle. Na vrh je vodila strma stijenovita cesta široka za jedan auto. Još pod adrenalinom Camel Trophya i vjere u Toyotu, koja se pokazala dobrom u ovim prilikama krenuo sam samuvjereno prema vrhu. Automat je prebacio u prvu. Provalija s desne strane, pa oštri zavoj u lijevo. U jednom trenutku savladavali smo kamen po kamen, ali je Rav4 vukao dalje i sretno smo stigli na vrh. Kada sam pogledao prema dolje. Ovako strmu cestu nisam nikada u životu vidio, a kamoli vozio. Na vrhu je bilo parkirano još nekoliko džipova većih od našega. Ne znam kako bi prošli da smo jednog od njih susreli na strmini. Eagel's Nest je u potpunosti opravdavao svoje moćno ime. Na samom vrhu se nalazila glavna zgrada s recepcijom i restoranom u jednom, priključena na generator. Oko nje su pak raštrkali šatori tj. betonirani platoi sa krovnom konstrukcijom ispod kojih su bili postavljeni šatori, tako da ekvatorijansko sunce ne udara direktno u šator. Šatori su bili nešto poput vojnih šatora, dovoljno prostrani za dvije osobe sa po dva kreveta – glamping se to zove mislim (glamourous camping). Naravno s mrežom protiv komaraca. I to nije bilo sve, luksuznija varijanta je iza šatora na betonskom bloku imala natkriveni WC, tuš i umivaonik. Tako da si na prednja šatorska vrata ulazio u u šator, a na stražnja po noći mogao izaći u privatnu kupaonu. Ono što su seljani u dolini mogli samo sanjati, to je bez problema bilo omogućeno bijelim turistima. Sa brda je pucao predivan pogled na nacionalni park Lake Mburo poznat po zebrama i žirafama. U trenutku našeg dolaska baš se spustio pljusak, a nakon njega smo mogli uživati u dizanju vodene pare iznad savane na koju se polako spuštao mrak. Plan je bio da u Eagel's Nestu ostanemo samo jednu noć, ali da se u povratku još jednom tu zaustavimo u onda posjetimo i nacionalni park. Večera u restoranu je bila ukusna prilagođena europskim standardima. Nakon večere nas je konobarica upitala u koliko sati želimo doručak, na koji način želimo jaja, te kakve palačinke (s bananama, ananasom ili obične). To nas je malo zateklo, jer nismo to unaprijed planirali, no protumačili smo to kao gostoprimstvo i odlučili se za nešto. Osim nas bilo je još petnaestak gostiju. Tu i tamo je za stolom sjedio je pokoji crnac, ali ubrzo smo skužili da se radi o vozačima. Nakon večere smo ostali još malo sjedeti na terasi i zapričali smo se s jednim mladim njemačkim parom, koji su također bili sami. Oni su u Ugandi bili na medenom mjesecu i ovo im je bila zadnja noć prije povratka. Budući da su i oni bili sami upitao sam ih za savjet i iskustva u vezi vožnje. Ipak sam bio malo nervozan s obzirom da sam sutradan morao voziti 250 kilometara po ugandijskim uvjetima. „Ah ne, ne mi ne vozimo sami. Ne bi se usudili. Mi smo unajmili vozača samo on spava dolje u selu.“ Meni se, ne bez razloga, počelo činiti da smo mi ovdje jedini gosti dovoljno ludi da sami voze. To me malo zabrinulo. Otišli smo na spavanje. Usprkos svježem zraku, te jedinstvenom i prekrasnom mjestu za spavanje usred prirode loše sam spavao. Stalno sam se vrtio i razmišljao o tome kako će to proći sa vožnjom sutra. Nisam imao kuda, ili će sve proći dobro ili će Uganda biti kazna za moj vozački hibris. Ujutro sam se probudio više umoran, nego odmoran, ali trudio sam se da Laura to ne primjeti. Dok smo mi oko pola 9 išli na doručak skužili smo da su skoro svi ostali džipovi več otišli, jer je vrijeme za safari rano ujutro. Poslije doručka smo se vratili u šator da spremimo stvari. Tu smo otkrili zanimljive posjetitelje. Mali svikasti majmuni plavih guzica su se verali po obližnjim praznim nastambama i tražili nešto što bi mogli iskoristiti ili pojesti. Prvo su se držali podalje našeg šatora, ali su onda počeli dolaziti sve bliže, na par metara. Čudom smo se čudili, ali očito da je to ovdje bilo normalno. Laura je napravila par zgodnih filmića. Pozdravili smo se s njima i stvari odnijeli u naš Rav4 jedini preostali džip na parkiralištu. Laura je platila u gotovini (naravno) smještaj i krenuli smo niz strmovito brdo opet u dolinu prema glavnoj cesti, gdje nas je jučer napustio Moses. Oznake: Lake Mburo, šator, doručak, DIP, majmuni |