Zivot u Zabolandu
29.09.2019., nedjelja
Sireve glave na godišnjem
|
Sireve glave je u inozemstvu obicno lako prepoznati. Te tipicne izrazajne crte lice, svijetla (obicno plava) kosa i osjetljiva koza boje sira, ponekad sa vise ili manje izrazenim pjegicama. No i bez da ih trazite po fizickom izletu, oni ce se sami odati, jer gdje kod da su, uvijek su dovoljno glasni i cuje ih se na kilometre. Ovog ljeta smo Laura i ja u jednom malom kampu na Cresu trazili mjesto. Kamp je bio skoro pun. Jedan malo stariji par je ovaj put nanjusio nas. Mi smo bili glasni, dok smo komentirali ogranicene mogucnosti. Ponudili su nam da drugi dan (u nedjelju) preuzmemo njihovo mjesto, sto smo mi sa veseljem prihvatili. Oni si imali najbolje mjesto u kampu, a mi smo uspjeli naci tek neudobno mjesto na kosini. Ponekad je dobro praviti se Englez, pardon, Zabolandjanin. Kasnije istog dana smo ih sreli na plazi, pa smo malo zapricali. Oni su par srednjih godina iz provincije Noord Holland (sjeverno od Amsterdama) – a to je na drugom kraju Zabolanda od Arnhema. Ispalo je da cesto dolaze u Hrvatsku i to bas na Cres. Jako vole kampirati. Nekada sa svoja dva sina, sada sami. Njegovi su nekada davno jos godinama dolazili na isto mjesto pored Crikvenice. Ove godine su tako bili na Ohridu i u Albaniji. Sutra odlaze u Veli Losinj, gdje za jednu noc imaju hotel, a u ponedjeljak natrag za Zaboland, jer treba se ici na posao. Cisto iz radoznalosti sam pitao kojim putem ce voziti natrag iz Hrvatske za Zaboland. On je za sekundu oklijevao s odgovorom. „Hmm.. Mi smo s malim avionom.“ Meni je skoro ispala vilica, ali sam se pravio da je to najnormalnija stvar. Predvecer smo se opet sreli, pa smo se opet zapricali. Zanimljive su im bile nase price o Ugandi, oni su bili samo u Keniji, Juznoj Africi i Tanzaniji, a isto covjek je pokazao izrazito zanimanje i za Unije, kada smo rekli da smo tamo bili prosle godine. Cuo je da je tamo pista po kojoj navondo pasu ovce i krave, te se raspitivao u kakvom je stanju, ocito avanturisticki nastrojen. Spomenuli smo se u razgovoru grada Osora, pa mi se covjek pohvalio pokazavsi mi na mobitelu slike Osora – iz zraka. Potom mi je ponosno pokazao mi je i slike svog aviona tipa Piper. „Ah, da, da jasno.“ Glumio sam ja znalca, jer je to bio jedan od dva tipa malih aviona za koje sam uopce cuo. Zasto je bilo dobro citati Mistera Noa u mladosti. U nedjelju ujutro su nam se javili kada su se poceli spremati, kako nitko drugi ne bi zauzeo to mjesto. Jos su sa nama podijelili nadu da ce u ponedjeljak biti lijepo vrijeme iznad Alpa, tako da mogu letjeti ravno za Njemacku. Inace ce morati napraviti zaobilaznicu preko Karlovca, Zagreba, Balatona i Beca, a to je onda sat i pol duzi let. |