Zivot u Zabolandu
09.06.2018., subota
Nogomet iz snova i zabranjeno voce
|
Ove sezone sam bio pomocni trener U18 prve ekipe Nijmegena. Igrali smo na najvisem rangu u Zabolandu (drzavno) i usprkos mnogim unutarnjim peripetijama ostvarili prilicno uspjesnu sezonu. U petak je bio zavrsni rostilj sezone kod obitelji Muller (jedne od igracica). Bio je to tipicni Zabolandski hokejski rostilj kod obitelji s (pre)velikom kucom i tocno isplaniranim vrtom sa cvijecem i (pre)ravnim travnjakom s nisko pokosenom engleskom travicom. Za rostilj je unaprijed napravljen popis stvari koje tko mora donijeti. Od kobasica i hamburgera, raznog pice do salata i vocne salate za desert dovoljno za nahraniti tridesetak ljudi (igracice i roditelji). Svi su dosli manje vise obuceni za van, kak bi se kod nas reklo. Sve je lijepo izgledalo, okus je vec druga prica, ali to nije nista novo. Na engleskom travnjaku su bili i golovi s mrezama, te dvije nogometne lopte, a travica je mamila da se na njoj nesto zaigra. U jednom trenutku smo se ja i jos dvije cure poceli dodavati iz zafrkancije. Da, da cure ne znaju samo igrati hokej, nego i nogomet. No to nije bilo sve. Na moje veliko iznenadjenje uskoro su nam se pridruzile Monique, managerica tima i mama jedne od cura, te Ellen, takodjer mama i pomocna trenerica. Zene u kasnim 40-ima. Obje su skinule fine cipele i zaigrale bose. S tim da je Monique imala haljinu. Uskoro je pao dogovor da zaigramo 3 na 3. Mi stari (Monique, Ellen i ja) protiv tri igracice od 17 godina. Da mi je netko rekao da cu u zivotu zaigrati nogomet s mladim curama u redu, ali da cu igrati s dvije mame u kasnim cetrdesetima i da ce to biti jako dobar nogomet, to fakat nisam mogao ni slutiti. Dupli pas, na prvu, otkrivanje, finta, dubinska lopta... ma milina i sve jos uz dobru zafrkanciju. Mi stariji smo vodili kada je dosao poziv da moramo unutra, na prikazivanje filma o protekloj sezoni. Oko jedanaest navecer se drustvo pocelo razilaziti. Neki su isli doma, neke su se spremale za vecernji izlazak. Svi su se sa svima pozdravljali i oprastali. Najmladja u ekipi golmanica Elise mi se na posebno dirljiv nacin zahvalila za sve kaj sam za nju i ekipu ucinio. Meni je bilo drago da je prepoznala nacin na koji sam se trudio stvoriti dobru atmosferu i poticao napredak pojedinaca i cijele ekipe. Pred kraj je mi je postavila jos jedno osobno pitanje. „Ovo inace pitam puno mladje decke, ali sad pitam tebe. Mogu li dobiti tvoj broj telefona? Voljela bih da ostanemo u kontaktu.“ Oboje smo se morali od srca nasmijati toj situaciji. Jedino se jos nisam usudio reci Lauri. Oznake: Nijmegen, rostilj, nogomet, hokej |
02.06.2018., subota
Visit Rwanda
|
Ne, ne nije greška. Znam ja da sam bio u Ugandi. Samo vi čitajte dalje. Ovaj tjedan sam se opet potpuno vratio u Ugandu. Ne fizički nego mentalno. Doduše svaki dan mislim ja na Ugandu, ali sada još više. Prvo smo Laura i ja u ponedjeljak išli pogledati brazilski film Gabriel e a Montanha. Gabrijel i planina. Film (road movie) prati zadnjih 30 dana proputovanja mladića Gabrijela kroz Afriku i zasnivan je na stvarnim događajima. Gabrijel je bio i u Ugandi, ali se ona samo spominje. U filmu ga se prati kako putuje kroz Keniju, Tanzaniju, Zambiju i Malawi. Atmosfera u filmu je odlično pogođena i sve mi se činilo vrlo poznato. Poznanik mi je preporučio film i rekao da ga glavni lik podsjeća na mene. Film je ozbiljan i zabavan, no ima vrlo tužan kraj. Gabrijel je imao velike ideje i snove, ali je to bilo njegovo zadnje putovanje. Poznanik je u neku ruku imao pravo, ali srećom nisam skroz kao on. U četvrtak sam pak pročitao zanimljiv članak o novom sponzoru Arsenala. Od nove sezone na rukavima novih dresova Arsenala će pisati Visit Rwanda. Sponsord by država Ruanda. Ista ona koja dobija međunarodnu financijsku pomoć za zemlje u razvoju. Žaboland ove godine izdvaja sam 4,5 miljardi eura za pomoć zemljama u razvoju. To bi značilo, kako piše u članku, da umjesto siromašnoj zemlji i njenim stanovnicima ide bogatom nogometnom klubu (priča se o nekih 30 milijuna eura), i zbog toga su neki članovi žabolandskog parlamenta vrlo ljuti i prijete povlačenjem pomoći. No autor članka ističe da je bi zapravo trebali biti sretni, jer je to genijalan potez vlasti u Ruandi. Oni žele udvostručiti svoje prihode od turizma i ovo je pravi korak u tom smjeru. Uvijek se govori da želimo da se siromašne zemlje osove na vlastite noge, a sad kada pokušavaju to učiniti onda ih se kritizira. To je stara boljka pomoći za razvoj. Bogati daju siromašnima, ali bi onda bogati odlučivali što u što siromašni moraju uložiti. Štoviše, zaključuje autor, ovo je pohvalni primjer „out of the box“ razmišljenja, koji bi i drugi u Africi, ali i na Zapadu mogli slijediti. Eh da, pa bio sam ja i u Ruandi. Sad sam se sjetio. Na putu za Entebbe, prvo smo sletjeli u Kigali, glavni grad Ruande. Nisam doduše izašao iz aviona, ali mi je ostalo u sjećanju upozorenje za sve turiste koji izlaze da je u Ruandu zabranjeno unošenje plastičnih vrećica. Pa ti vidi, iliti Visit Rwanda. Oznake: film, gabriel, Ruanda, pomoć u razvoju |