Zivot u Zabolandu
30.03.2020., ponedjeljak
Kako do bolesne majke
|
U gušće naseljenim dijelovima Žabolanda su neki supermarketi uveli tzv. „sat za starije“. Rano ujutro prvi sat je rezerviran za starije građane, da u miru i polako uz dostatan razmak mogu obaviti kupnju namirnica. Reakcije građana su pozitivne. Prošli vikend je bilo puno puno manje ljudi na plažama i u parkovima prirode. Što znači da su pozivi, upozorenja i najavljene kazne ipak urodile plodom. Kazne za grupu veću od dvije osobe su u nekim gradovima, kao npr. u Nijmegenu i bile podijeljene od strane policije. Iznos kazne je 400 eura po osobi. Pojavio se i fenomen tzv. „pljuvača corone“, koji bi iz nekog razloga zakašljali ili pljuvali policajcima u lice i pri tome vikali da imaju coronu. Za takve je od sada priređen brzi postupak. Ovdje i dalje nije uobičajeno da se nose maske za lice. Država sve maske, koje može nabaviti šalje u bolnice. Broj zaraženih je u međuvremenu je preko 1100. U Gelderlandu je daleko najlošija situacija u Nijmegenu sa skoro 200 zaraženih. Arnhem je treći sa 63. Naravno samo služeni podaci. Do kreativne ideje je došao upravo jedan građanin Nijmegena. Njegova majka je smještena u domu za starije i nemoćne na prvom katu. K tome je još bolesna i ne može iz kreveta. Normalno ju posjećuje svakog dana, ali sada su svi posjeti takvim ustanovama zabranjeni. On je međutim unajmio buldožer, koji ga je podignuo u zrak na visinu s kojeg ga je majka mogla vidjeti kako joj maše i šalje puse. Svi iščekujemo sutrašnju konferenciju premijera Ruttea. Tada će najaviti hoće li se (ili je bolje pitanje do kada) produžiti mjere koje sada imamo. Oznake: Corona, Nijmegen, majka, dom za starije i nemoćne osobe |
25.11.2019., ponedjeljak
Ptice selice na travi
|
Slika ispod naslova: nogometni prugasti dres, sa zeleno-crnim prugama, a u sredini veliki bijeli list marihuane. Sedma ekipa nogometnog kluba Ptice selice (Trekvogels) iz Nijmegena, mora napustiti svog sponzora. KNVB (Kraljevski žabolandski nogometni savez) im naime ne dozvoljava da im sponzor bude lokalni coffeeshop, jer po zakonu nije dozvoljeno reklamirati coffeeshopove. Inače nije slučajno da coffeshop sponzorira ekipu. Vlasnik coffeshopa je jedan od igrača. U početku se klub opirao. Predsjednik cluba Piet Geuters je izjavio: „To je obična firma, kao i svaka druga. Mi tu ne vidimo problem.“ Međutim KNVB nije posustao, te je zaprijetio disciplinskim mjerama. U „prijateljskom“ razgovoru uspjeli su uvjeriti Ptice selice da odustanu od sponzora. Izvor: De Gelderlander Oznake: Nijmegen, coffeshop, nogomet |
30.08.2018., četvrtak
Problemi u životu pastafarija
|
Mienke je obična plavokosa djevojka, studentica prava u Nijmegenu. Ništa neobično. No Mienke je i pastafarijanka, to jest, pripadnica Crkve Letećeg Špageti Čudovišta. Malo neobično, ali još ne tako strašno. Problem se pojavio kada se Mienke željela slikati za produljenje osobne i vozačke. Općina joj je naime odbila da se na fotografiji za službene dokumente slika sa cjedilom na glavi. Cjedilom? Da kaj se čudite? Ono sa čime se cijedi tjestenina (pasta) nakon kuhanja. Aha! Pastafarijanci hodaju svijetom, pa tako i Mienke, sa cjedilom na glavi, kako bi ih to podsjećalo da razlikuju važne stvari u životu od nevažnih, koje nas nepotrebno opterećuju. Doduše nije sasvim sigurno je li obavezno hodati s cjedilom ili ne. Sama Mienke kaže da postoji više struja unutar pastafarijanizma, te je kod nekih cjedilo obavezno, a kod nekih nije. Mienke pripada u svakom slučaju onim prvima. Doma ima tri cjedila za glavu, koja su odvojena od onih koje koristi za tjesteninu. Pravila za službene fotografije dopuštaju da glava bude djelomično pokrivena ukoliko to ima veze sa vjeroispovijesti osobe u igri. Mienke zbog toga nije bila zadovoljna negativnom reakcijom općine, te je pravdu pokušala naći kod viših organa i tako je došla do Državnog vijeća (Raad van State), najvišeg upravnog suda u Žabolandu. Međutim nedavno je taj sud presudio da pastafarijanstvo nije religija, te da se nema pravo slikati s cjedilom na glavi. Mienke je razočarana u odluku Vijeća. Jasno joj je da se ljudima to čini čudno, ali to je normalno ako ne vjeruješ u Leteće Špageti Čudovište. Njoj se na primjer čini da su neke druge religije, koje vjeruju u ljude koji hodaju po vodi ili razdvajaju more isto tako neuvjerljive. Posebno joj je žao što Vijeće ovu novu „ludu“ religiju, drugačije tretira nego ustoličene religije, te razmišlja o eventualnim pravnim koracima u smjeru Europskog suda za ljudska prava. U Žabolandu je poznat i slučaj mladića iz Delfta, od prije par godina, koji je htio braniti svoj doktorat s cjedilom na glavi. Crkva Letećeg Špageti Čudovišta osnovana je krajem prošlog tisućljeća u Americi. U međuvremenu se proširila svijetom. Njeni članovi štuju božanstvo sačinjeno od špageta i faširanog mesa. Njemu u čast nose cjedila na glavi. Vjera ne poznaje zapovjedi, nego takozvane „radije ne bih“. U raju se nalazi vulkan piva i striptizete (i striperi). Za vjernike pastafarijance je razlog globalnog zagrijavanje je sve manje gusara u svijetu. „Govori kao gusar“ je jedan od njihovih službenih blagdana. Primjeri nekih od „radije ne bih“ njihovog boga: 1. Doista radije ne bih da se praviš da si svetiji od drugih, dok opisuješ moje špagetasto božanstvo. Ukoliko neki ljudi u mene ne vjeruju, to je sasvim u redu. Zaista. Inače, ovdje se ne radi o njima, zato nemoj odlutati. 2. Doista radije ne bih da moje postojanje koristiš za ugnjetavanje drugih, kažnjavanje i osuđivanje ili da se na drugi način loše ponašaš prema drugima. Ne treba mi prinositi nikakve žrtve. I za kraj. Ništa od gore navedenog nisam ja izmislio. To je samo prerađen i nadopunjen članak objavljen u pravim novinama De Gelderlander prije dva tjedna. P.S. U Austriji je moguće dobiti službeni dokument s cjedilom na glavi. Oznake: pastafari, Leteće Špageti Čudovište, Nijmegen, religija |
09.06.2018., subota
Nogomet iz snova i zabranjeno voce
|
Ove sezone sam bio pomocni trener U18 prve ekipe Nijmegena. Igrali smo na najvisem rangu u Zabolandu (drzavno) i usprkos mnogim unutarnjim peripetijama ostvarili prilicno uspjesnu sezonu. U petak je bio zavrsni rostilj sezone kod obitelji Muller (jedne od igracica). Bio je to tipicni Zabolandski hokejski rostilj kod obitelji s (pre)velikom kucom i tocno isplaniranim vrtom sa cvijecem i (pre)ravnim travnjakom s nisko pokosenom engleskom travicom. Za rostilj je unaprijed napravljen popis stvari koje tko mora donijeti. Od kobasica i hamburgera, raznog pice do salata i vocne salate za desert dovoljno za nahraniti tridesetak ljudi (igracice i roditelji). Svi su dosli manje vise obuceni za van, kak bi se kod nas reklo. Sve je lijepo izgledalo, okus je vec druga prica, ali to nije nista novo. Na engleskom travnjaku su bili i golovi s mrezama, te dvije nogometne lopte, a travica je mamila da se na njoj nesto zaigra. U jednom trenutku smo se ja i jos dvije cure poceli dodavati iz zafrkancije. Da, da cure ne znaju samo igrati hokej, nego i nogomet. No to nije bilo sve. Na moje veliko iznenadjenje uskoro su nam se pridruzile Monique, managerica tima i mama jedne od cura, te Ellen, takodjer mama i pomocna trenerica. Zene u kasnim 40-ima. Obje su skinule fine cipele i zaigrale bose. S tim da je Monique imala haljinu. Uskoro je pao dogovor da zaigramo 3 na 3. Mi stari (Monique, Ellen i ja) protiv tri igracice od 17 godina. Da mi je netko rekao da cu u zivotu zaigrati nogomet s mladim curama u redu, ali da cu igrati s dvije mame u kasnim cetrdesetima i da ce to biti jako dobar nogomet, to fakat nisam mogao ni slutiti. Dupli pas, na prvu, otkrivanje, finta, dubinska lopta... ma milina i sve jos uz dobru zafrkanciju. Mi stariji smo vodili kada je dosao poziv da moramo unutra, na prikazivanje filma o protekloj sezoni. Oko jedanaest navecer se drustvo pocelo razilaziti. Neki su isli doma, neke su se spremale za vecernji izlazak. Svi su se sa svima pozdravljali i oprastali. Najmladja u ekipi golmanica Elise mi se na posebno dirljiv nacin zahvalila za sve kaj sam za nju i ekipu ucinio. Meni je bilo drago da je prepoznala nacin na koji sam se trudio stvoriti dobru atmosferu i poticao napredak pojedinaca i cijele ekipe. Pred kraj je mi je postavila jos jedno osobno pitanje. „Ovo inace pitam puno mladje decke, ali sad pitam tebe. Mogu li dobiti tvoj broj telefona? Voljela bih da ostanemo u kontaktu.“ Oboje smo se morali od srca nasmijati toj situaciji. Jedino se jos nisam usudio reci Lauri. Oznake: Nijmegen, rostilj, nogomet, hokej |