Zivot u Zabolandu
29.11.2018., četvrtak
Odbor za doček na jezeru Bunyonyi (Uganda blog)
|
Skrenuvši sa glavne ceste odmah smo se našli na zemljanom putu. Cesta se prvo počela uzdizati i prolazili smo kroz pravu tropsku prašumu visokih stabala, koja je izgledala vrlo impresivno. Negdje pri vrhu uzvisine je bilo veliko krizanje sa putevima iz pet smjerova. Srećom i ovdje smo pronašli drvene putokaze prema našem odredištu, te smo se počeli spuštati prema jezeru. Put je bio zavojit i naravno bez zaštitne ograde. U jednom trenutku smo u provaliji smo spazili džip, koji je tamo nesrećom završio prije nekog vremena, ali nitko ga nije došao pokupiti. Mi smo se držali svoje lijeve strane, ali gotovo da nismo naišli na vozila iz drugog smjera. U međuvremenu je Laura dobila poruku od tipa kod kojeg smo iznajmili smještaj na jednom od otoka na jezeru. Uputa je bila da kad dođemo dolje do jezera na raskršću trebamo ići lijevo, ali da prvo skrenemo desno jer nas on tamo čeka. Zanimljiva uputa. Približavajući se nastambama i trošnim kućicama kraj jezera nalazili smo se usred sve veće gužve. Stigli smo do raskrižja, barem se tako činilo, jer nismo znali misli li Silas, tako mu je bilo ime, baš na ovo račvanje puteva ili neko drugo. Ušli smo u ogromni krkljanac. Svuda oko nas su bili ljudi i vozili smo puževim korakom. Ja sam odlučio da je to to i da trebamo skrenuti desno. Uz cestu su se pojavili štandovi, ili bolje reći prostrike sa kojih su ljudi svašta prodavali, od odjeće i pribora za jelo do nakita i žive peradi. Naravno niti ovdje nismo izbjegli znatiželjnim pogledima. Nije trebalo dugo i neki nam se mladić obratio i ponudio prijevoz na jedan od otoka svojim čamcem. Ljubazno se smješkajuću ja sam mu zahvalio i rekao da nas već čekaju. Iako zapravo nisam točno znao tko niti gdje. Nakon par metara nas je oslovio opet jedan drugi tip s gotovo istom ponudom. I njemu sam zahvalio: „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Za par metara je došao već treći. „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Na što je ovaj odgovorio: „Da znam. Ja vas čekam. Ja sam Silas.“ Muzungu, muzungu... Spustili smo se sad već skroz do vode i iskrcali stvari u luci. Luka, to je značilo par drvenih molova za koje su bili privezani drveni duguljasti čamci, bez neke posebne logike. Silas nam je objasnio da je danas sajam, pa da je zato takva gužva. U medjuvremenu se pojavio i kamion iz drugog smjera, pa sam uz velike napore uspio u gužvi okrenuti auto, a da ne skliznem u jezero. Lauru smo ostavili da čuva stvari u čamcu, a Silas i ja smo se odvezli opet gore na ono raskršće i sada skrenuli lijevo, što je iz ove perspektive bilo desno, ali nema veze. Nakon par metara smo skrenuli u jedno dvorište. Skuzio sam da je to čuvani parking specijalno za muzungue. Čuvar je bio vrlo ljubazan, te kao da je obećao da autu neće ni vlas s glave pasti dok ga on čuva. No mene je više brinulo da je tako nešto uopće potrebno. Kroz kokoši i znatiželjne poglede smo se spustili opet do jezera. Bilo je sigurno da Silas uživa određeni autoritet među lokalcima, jer nitko me ništa više nije pitao, niti mi išta nudio, a neki su ga pozdravljali s vidljivom dozom poštovanja. Laura nas je čekala kod čamca, gdje smo je i ostavili, ali nije bila sama. Pored nje je bio stariji muškarac, sijede raščupane kose, u staroj i poderanoj odjeći, bosih, ali snaznih nogu. Po vonju se moglo zaključiti da se već duze vremena nije prao. Po hrvatski bi rekli „klošar“. Silas nam je objasnio da nas zica da se sa nama preveze na otok, jer i on mora baš na Silasov otok, ali je na nama da odlucimo zelimo li ga uzeti ili ne. Neugodnjak. Mozda bi najradije rekli ne, ali onda bi nas izjeo osjećaj krivnje. Slozili smo se. Valjda Silas zna što radi. Stari je sjeo naprijed, mi u sredinu, a Silas je vozio pentu odostraga. Čamac je bio dug kojih pet-šest metara, tak da je bilo mjesta za sve i naše pozamašne ruksake. Krenuli smo prema otoku. Do Silasovog otoka je bilo dobrih pola sata pentom. Ostavivši za sobom zamor lokalnog sajma našli smo se usred prekrasnog krajolika. Jezero je bilo prava oaza mira po kojoj je bilo razbacano nekoliko desetaka malih otoka, a sve je bilo obavijeno obalama jezera, koje su se uzdizale i tako podsjećale na njegovo vulkansko porijeklo. Na obroncima jezera si tu i tamo mogao vidjeti kolibe, plantaže banana i drugih usijeva. Tu i tamo smo mogli vidjeti ljude u radovima na zemlji. Iako je jezero površinom bilo pozamašno ovi čamci su bili jedino prijevozno sredstvo na jezeru. Većina njih, kako smo se ubrzo uvjerili su bili samo na vesla, tek je pokoji imao pentu. Što je bio još jedan dokaz kakvim je luksuzom Silas raspolagao. Nikakvi gliseri, nikave brodovi ni brodarice, nikakvi trajekti, kao da smo putovali i kroz vrijeme, ne samo prostor. Prolazili smo kraj zelenih otoka, koji su stršili kao vrhovi brezuljaka iz jezera. Neki su bili naseljeni sa par koliba, neki samo zeleni. Površinom su bili mali, raznih oblika i veselo raštrkani po jezeru, slično kao naši Kornati. Stari klošar nam je na lošem engleskom pokušao skrenuti paznju na nešto. Nismo ga baš razumijeli. Malo kasnije smo shvatili da nam pokazuje zebre, koje su nas promatrale s jednog od otoka. Oznake: jezero Bunyonyi, Uganda, Silas, otok |
01.11.2018., četvrtak
Pizza na afrički (Uganda blog)
|
Desetak kilometara vožnje Camel Trophy je opet bila uživancija. Usput smo sreli djecu u uniformama na putu za školu, presreli par bicikala natovarenih zelenim bananama (matoke) i naravno uhvatili znatiželjne poglede kada god bi prolazili kroz neko selo. Ti pogledi se nisu dugo zadržali na nama, ali opet sam jasno osjećao nelagodu koju su izazivali. Kako je moguće da oni žive u kućama od blata, a mi dolazimo ovdje sa drugog kraja svijeta da bi se vozili u džipu i gledali divlje životinje. Ja sam bogati bijelac i ne mogu to promijeniti. Tek je na glavnoj cesti promet postao ozbiljniji. Ja sam jučer dobro pazio kako je Moses vozio i to me psihički ipak dobro pripremilo za vožnju po lijevoj strani. No osim što je vozačko mjesto sada na desnoj strani auta i komande su prebačene, tako da su žmigavci desno, a brisači lijevo. To je rezlutiralo u početku s par iznenađenja. Želim skrenuti lijevo, pa palim žmigavce desno i obrnuto. Srećom bez posljedica. Promet ipak nije bio tako gust i išlo mi je iznenađujuće dobro. Naš cilj tog ponedjeljka je bilo jezero Bunyonyi na samom jugu Ugande i do tamo smo imali nešto manje od 250 kilometara. Na putu prema jugu prvo veliko mjesto je bila Mbarara. Treći po veličini grad u Ugandi s oko 200 000 stanovnika. Moses nas je savjetovao da zabiđemo Mbararu najnovijom obilaznicom koja je tek ove godina završena i puštena u promet. Cesta se ne nalazi na karti, ali će biti tamo. Za divno čudo mi smo iz prve uspjeli naći obilaznicu na prvom rotoru ispred ulaza u grad. Obilaznica je izgledala kao kraljica među cestama u Ugandi. Imala je naime po dvije odvojene trake u oba smjera. Ne tako široke, ali stvarno dvije trake, pa skoro da je ličilo na autocestu. Asfalt je još bio taman, crte vrlo bijele, a preorana zemlja sa strane još bez trave. Neobično je bilo jedino to da skoro da nije bilo prometa. Cestu su doduše koristili i pokoji teretom natovareni biciklisti. Obilaznica nam je uštedila puno vremena, jer bismo inače morali prolaziti kroz sami centar, a po iskustvu iz Kampale znamo koliko bi to trajalo. Uskoro smo opet bili na cesti za jug. Prošli smo nekoliko policijskih kontrola bez problema. Iako meni bar to nije bio ugodan prizor. Podsjećale su me previše na rat. Prvo bi se obično pojavio natpis nasred ceste: „Traffic accident ahead“ (iako nesreće naravno nije bilo), pa zatim se cesta sužavala velikim špičastim ježevim i betonskim zaprekama, zbog kojih će i najveći kamioni usporiti, a na kraju su se vozila mimoilazila pored kalašnjikovima naoružanih uniformiranih policajaca, koji su stajali ispred svojih džipova uz cestu. Nas nitko ništa nije pitao. Prije jezera Bunyonyi stali smo u zadnjem većem gradu zvanom Kabale. Tu smo trebali ručati, natočiti gorivo i naravno podići gotovinu iz bankomata, jer je to bio zadnji bankomat, koji ćemo vidjeti u slijedećih nekoliko dana. Parkiravši na glavnoj cesti koja je prolazila kroz grad, sjeli smo na ručak u restoranu, koji je bio preporučen u našem vodiču. U cijelom gradu nismo vidjeli niti jednog bijelca, ali ovdje ih je bilo par. Očito smo svi imali isti vodič. Ja sam naručio juhu od gljiva, koja je bila tak-tak, ali oke. A za nas oboje smo uzeli pizzu nakon toga. Iskoristili smo priliku i za otići na WC. A to je bila mala avantura u dvorištu sa stržnje strane zgrade. Trošna drvena vratašca, koja su se zatvarala bravicom, koja samo što nije ispala. Sa zidova je otpadala žuta farba. Nužnik bi se dao usporediti s čučavcem kod nas negdje iz sedamdesetih. Sa smeđim žnirancem, kojim si mogao povući vodu iz kotlića. Vani u dvorištu je bila slavina iz koje je kapala voda za oprati za oprati ruke. Konačno je stigla i pizza. Pizza? Hmm... počeli smo jesti, ali ova pizza nije bila za jesti. Sir je bio na vrhu, umjesto na dnu, ali to je bio najmanji problem. Imala je više okus po curry-u nego po pizzi. Bilo je tako strašno da sam zamolio konobaricu da pita u kuhinji da se nisu možda zabunili i stavili curry na pizzu. Ona se brzo vratila i rekla da ne, da je oni baš tako uvijek rade. Nismo pojeli ni pola. Fakat nije bilo za jesti. Kasnije se Laura sjetila da joj Maartje o tome već pričala. Naime u velikim gradovima i skupim mjestima za turiste znaju što je europska hrana (vlasnik je obično isto neki Europljanin), ali duboku u provinciji nemaju pojma. Čuli su oni za pizzu ili tjesteninu, vidjeli na TV ili na internetu, ali nitko zapravo ne zna kakvog to treba biti okusa, jer nitko nikada nije probao pravu pizzu. Tako i bi. Gotovinu smo pokupili u obližnoj banci, ponovno strogo čuvanu naoružanim čuvarima. I opet ti nije ugodno, jer svi vide da si muzungu i da ideš na bankomat. Praviš se blesav, gledaš i ti njih i ideš dalje. Sjeli smo u auto i krenuli za jezero Bunyonyi, na koje je Laura jarko željela ići zbog toga što joj ga je Maartje preporučila kao vrlo mirno mjesto. Napustili smo Kabale i nakon desetak kilometara našli skretanje sa glavne ceste prema jezeru. Oznake: Uganda, kabale, pizza, promet |
15.02.2018., četvrtak
Kampala - ponovni sok
|
U utorak ujutro krecemo iz Entebbea za Kampalu. Zajedno s jos dva para Sirevih glava (djeveruse i njihovi decki) uzimamo kombi taksi i za nesto vise od sat vremena prelazimo 40-ak kilometara. Dobro je da smo se u Entebbeu malo privikli na situaciju, jer ono sto nas je u Kampali docekalo bilo je sto puta gore. Kampala je glavni grad Ugande s vise od milijun i pol stanovnika (Uganda ima ukupno 39 milijuna). Kaos u prometu se ne moze mjeriti s nicime sto sam do sada vidio u zivotu, guzve na najjace, masa ljudi na cesti, masa motora (boda boda), otvorena smetlista, jos manje stracare, jos vise ljudi, koji u njima zive...vrucina u odnosu na Entebbe. Prizor koji mi se usjekao u pamcenje. Iz taksija smo vidjeli covjeka sa jednom rukom. Druga ruka mu je samo nadlaktica, a noge nema nego sam dio nadkoljenice. No on hoda pomocu te jedne ruke, prebacuje se u stranu, pa se doceka na nadkoljenice i opet prihvati rukom. Medjutim on hoda mnogo uspravnije nego mnogi sa svim udovima na Zapadu. Mi smo stigli u nas novi guesthouse, na jednom od 7 brezuljaka Kampale u jednom od boljih kvartova, ali i sa zidovima i bodljikavom zicom. Ovaj je puno veci od onog u Entebbeu, s jedno15-ak soba i puno vise osoblja. Ovdje ce biti smjestana polovina od 50-ak gostiju iz Europe. Guesthouse se zove Adonai, sto bi znacilo Gospodin (Lord). Sve sobe umjesto brojeva imaju biblijske nazive, tako se nasa zove Ebenezer (The Rock of Foundation). Opcenito su ovdje svi prilicno pobozni. 85 posto je krscana ( sto ne znaci da doma nemaju bundevu s duhovima njihovih predaka - za svaki slucaj), nesto muslimana i hindusa. Nase vjencanje ce biti katolickog obreda, naravno uz debeli ugandijski stih, jer su John i njegova obitelj katolici. Nerijetko taksi kombiji imaju natpis na vjetrobranu poput: "God is guiding us" ili "God is with us". Vidio sam cak i "Maria and Jesus supermarkt". Ocito im vjera daje utjehu i nadu, a to je ono sto ocito vecini treba. Popodne su Maartje i John stigli u guesthouse. Mi (bijelci) smo im htjeli pripremiti mali simbolican docek, da im napravimo tunel s rukama, pa da oni prodju ispod, ali onda se spustilo osoblje guesthouse 5-6 crnih dama i pocelo s plesom i pjesmom u africkim ritmovima. Koja razlika. Mi smo ostali malo posramljeni, ali smo se ubrzo pridruzili. To je bila samo mala najava onoga sto slijedi. Oznake: Uganda, Kampala, guesthouse, ljudi |
12.02.2018., ponedjeljak
Entebbe - muzungu
|
Ostaje medjutim i dalje tesko odgovoriti na pitanje kako biti bijelac u crnome svijetu. U pocetku su me sokirale male kucice ili bas prave limenke sastavljene od cavala i pleha, samo jedan kilometar od naseg krasnog guesthousea, odjeca koja se susi na travi ili na grmovima, kao da su svi na kampiranju, ljudi koji uz prasnjavu cestu prodaju nesto banana, rajcica, slatkog krumpira ili luka i mesari koji komade svjeze svinjetine vjesaju na zraku uz istu tu cestu, no pomalo se navikavam, znajuci da nas posjet ne moze to nikako promijeniti. Malo po malo smo se naviknuli da ljudi bulje u nas ili da nas odmjeravaju od glave do pete, kao da smo filmske zvijezde. Djeca nam redovno masu ili se upustaju u razgovor s nama, ponekad i odrasli. Ima ovdje i drugih bijelaca turista, ali jednostavno smo atrakcija za njih oni nas zovu muzungu ("whity"). Ja to sve prihvacam otvoreno i veselo, Laura malo manje i puno opreznije. Ni ja nisam glup, jer i Maartje nam je rekla da smo svi mi (muzungu dakle) za njih puni novaca i vide nas kao aparate iz kojih uvijek probaju nesto izmusti. Ja ih gledam kao sebe ravnima, ali osjecam da oni mene drugacije gledaju, samo zbog moje boje koze i to ne mogu promijeniti. Ucimo kako se ponasati, treba li dati napojnicu ili ne, vecu ili manju, nekad su iznenadjeni i presretni, nekad razocarani. Nekad se nama cini da su nas preveslali, nekad da smo jeftino prosli.Trudimo se. Danas smo opet dosta setali, pa malo i lutali, na kraju smo se odlucili/usudili posluziti lokalnom taksijem po prvi put. Doduse taksijem u sirem smislu rijeci. Rijec je o malim oblim kombijima u koje se nekako nakrca devetero, a mozda i vise sazvakanih putnika. Sluze kao neka vrsta javnog prijevoza, jer stalno voze gore dole, ali nemaju posebnih stanica, vec se bilo gdje moze uci ili izaci, samo treba mahnuti. Iza vozaca sjedi suvozac, koji se naginje cijelo vrijeme kroz prozor i u voznji skenira okolinu, ne bi li uocio potencijalnog putnika uz cestu. Vozac trubom daje znak da jos ima mjesta. Ukoliko si bijelac sigurno ce ti trubiti, vikati, mahati, bas kao i oni boda boda taxi motori. Valjda sam ih na stotine odbio dok nisam danas jedan kombi razveselio. Vozac u glavi kombinira nase odrediste s rutama ostalih putnika, daje cijenu suvozacu, koji kontrolira klizna vrata i stvarno nas za sicu odvoze do cilja, gdje nas opet opsjedaju boda boda vozaci nudeci daljnji prijevoz. No tu nejednakost u odnosu opet nije tesko objasniti, jer na kraju dana mi bi se vratili u nasu oazu na brdu iznad Entebbea, otplivali malo u bazenu, sjeli na veceru, a poslije pola osam kada bi se spustio mrak otisli u sobe gdje bi nas cekao krevet okruzen mrezom protiv komaraca, a mene moj dnevnik ili ovaj iPad. Sada je ovdje pola 11. Laura vec spava. Sutra nova avantura - odlazak u najveci grad Ugande, Kampalu i pripreme za vjencanje. Oznake: Uganda, Entebbe, muzungu, razmisljanja |
Entebbe - prvi dojmovi
|
Afrika je sve sto ste mislili da je i jos puno vise. Prvi poceli smo engleskim (kolonijalnim) doruckom u tropskom vrtu naseg udobnog guesthousea, okruzeni tropskim biljkama i sarolikim pticama, zarkih boja, raznih velicina, sa raznim neobicnim kljunovima i zvukovima koje ispustaju. Posebno su nas se dojmile velike ptice, zutih kljunova, koje se glasaju poput cerekajucih majmuna. Nas guesthouse je cist i uredan, imamo sobu s kupaonom, sve je, pa tako i hrana prilagodjeno europskim standardima, ali su i cijene takve, no to smo znali na pocetku. Ujutro dobijemo svjezi ananas, mango, lubenice i papaju. Ovdje je tijekom cijele godine obicno preko dana plus 30, a po noci oko 20. Danas je vec nas treci dan u Entebbeu, nekadasnjoj prijstolnici tada britanske Ugande, na obalama jezera Victoria najveceg jezera u Africi. U gradu ne postoji pravi centar, nego vece ili manje ulice s dosta zelenila i palminim drvecem, pjesacima s lijeve i desne strane ceste, jer plocnika uglavnom nema, ili je prosaran rupama, ljudima na biciklima, koji prevoze obicno teret tri puta veci od njih samih, te hrpe motorista, rijetko kada s kacigom,koji sluze kao taksiji, tzv. boda boda, i jurcaju naokolo kroz Entebbe naizgled kao muhe bez glave. Na obali su luksuzni barovi pod palminim liscem, iza njih male trosne kucice, ispred kojih se djeca igraju u crvenom pijesku, a koze zavezane za spagu pasu zilavu travu, neposredno blizu njih su pak vile okruzene visokim ogradama i bodljikavom zicom. Grad je ponosan na najmoderniji shopping centar ispred kojeg strazari provjeravaju automobile i torbe, a pjesaci prolaze kroz detektor metala. Ispred svake banke, ovdje ima jako puno banaka, sjedi musakarac ili zena u uniformi s poluautomatskom puskom. Svaki restoran ima uniformiranog strazara, koji vas na ulazu odmjeri, na nekim mjestima i pretrazi. U supermarketu se vrecice torbe predaju cuvaru na ulazu. Da li se zbog cijele te vojske osiguranja covjek osjeca sigurnije? Ne, naprotiv. Najveca atrakcija Entebbea je veliki botanicki vrt, koji su osnovali Britanci, krajem 19.st. Tu smo mogli dodirnuti, pomirisati, pa i kusati cudesne egzoticne biljke. Vidjeli smo papige, koje naganja lastavica (africka ;), kako obranila svoje gnijezdo, zatim crvenorepe majmune, termite i njihova termitska gnijezda, odnosno prava brdasca, naucili kako si covjek u savani moze sasiti ranu koristeci klijesta termita ratnika, te sreli ogromnog gustera, ali fakat velikog poput manjeg krokodila. U botanickom smo posjetili i mini dzunglu u kojoj je snimljen originalni Tarzan. Ukljucujuci i lijane na kojima je visio Johnny Weissmuller. Oznake: Uganda, Entebbe, Botanički vrt |
10.02.2018., subota
Uganda nastavak - plan puta
|
Plan je ovakav. Prvih par dana smo u Entebbeu, da se aklimatiziramo i odmorimo. U utorak idemo u Kampalu, u kaos i sarm milijunskog grada, gdje smo do vjencanja u subotu. No, prava avantura mozda tek pocinje u drugih tjedan dana iza toga. U Kampali iznajmljujemo dzip (4x4) i krecemo prema jugozapadu. U Ugandi, kao bivsoj britanskoj koloniji, se vozi lijevom stranom, iako kazu da to nije uvijek slucaj. Za dva dana,(400km) po za africke standarde dobre ceste, bar tako kazu, stizemo na jezero Bunyonyi. Jedino jezero u Ugandi u kojem se smije plivati bez straha od krokodila ili crva, koji polazu jajasca ispod ljudske koze. Tamo smo dva dana na odmoru, na nekom otoku, potom idemo malo sjevernije u veliki rezervat Queen Elisabeth National Park. Tamo smo tri dana u "modernom lovu" (tj. safariju) na bar neke predstavnike The Big Five, sto ce reci slonove, nilske konje (koji jos ne znaju da nisu na Nilu) i lavove (neke specijalne, koji se penju na stabla, a da nitko zapravo ne zna zasto, nigdje drugdje na svijetu lavovi to ne cine). Ja na safariju, dzip, sesir, prasina, bas kao u filmovima. Iako smo sada vec usli u zracni prostor Ugande jos si ne mogu zamisliti da ce to biti istina. Afrika, zemlja predaka Boba Marleya. Gorile u magli. Natural mystic blowing through the air. Iron Lion Zion. Najblize Rastafariju sto sam ikada bio. Jesu li ljudi ovdje u nekom zabacenom selu doista sretniji zivotom nego mi na "razvijenom" Zapadu? Slijecemo. Oznake: Uganda |
Uganda avantura
|
Postoje snovi koje smo nekoc sanjali, ali smo ih iz nekog razloga zapustili i zaboravili. Medjutim jednog dana nas iznenade i presretnu u javi. Afrika. Nakon deset sati leta uskoro slijecemo u Entebbe, gdje je medjunarodni aerodrom 40-ak kilometara od Kampale glavnog grada Ugande. Laurina najbolja prijateljica s faksa, Maartje ce se za tjedan dana udati za svog najdrazeg Ugandijca Johna Musasizija iz plemena Ankole. Laura je jedna od djeverusa na tom ugandijskom tradicionalnom vjencanju i tako sam ja zavrsio ovdje, u "biseru Afrike" kako je Ugandu nazvao Churchill. U Zabolandu smo obavili sve potrebne pripreme kako smo najbolje znali, ali sumnjam da se uopce mozemo dobro pripremiti za avanturu koja nas ceka. U domu zdravlja u Arnhemu smo se cijepili protiv zute groznice, difterije, hepatitisa A i kaj ti ja znam cega. Laura je dobila jednu pikicu, ja tri, zeleni Balkanac kaj ces. Zanimljivo da uopce postoji odijel specijaliziran za turiste s egzoticnim destinacijama. Uz upute da pijemo samo flasiranu vodu, peremo ruke, te jedemo samo kuhanu ili oguljenu hranu dali su nam i "zute putovnice" s potvrdama o cijepljenju i potvrdom da nemamo koleru bez kojih ne mozemo uci u Ugandu. Eh,da jos smo uzeli i tablete protiv malarije, jer za nju nema cijepiva, ali zato ima puno komaraca. Sve skupa to kosta jedno malo bogatstvo, a to sam otkrio tek kada su nam na izlazu predocili racun. Preko interneta smo uspjeli zatraziti i dobiti e-vize. Laura za tjedan dana, ja u roku od 24 sata, Balkanac. Isplanirali smo i nas boravak od 16 dana iz dana u dan. Doduse zasluge ponajvise idu Lauri. Kako cetiri tjedna prije polaska jos nismo imali konkretan plan, ona je pocela slati mailove i appove raznim prenocistima (tzv. guest houses), renta-a-carovima, proucavati moguce rute i turisticka odredista, pa sam se i ja ukljucio, Balkanac. Plan je ovakav... Oznake: Uganda |