Zivot u Zabolandu
23.02.2018., petak
Tajna (i vrlo teška) misija
|
Svih ovih dana nisam zaboravio filozofsko pitanje, koje me mucilo jos iz aviona. Zapravo nesto sto se svi mi pitamo kada nas pritisnu stress, obaveze, brige i brzina modernog zivota. Jesu li ljudi u nekom zabačenom selu u Africi doista sretniji i ispunjeniji zivotom nego mi na “razvijenom” Zapadu? Naći pravi odgovor na to pitanje nije nimalo lako, jer kao prvo treba naći „pravo“ zabačeno selo, a kao drugo kako pristupiti ljudima i to saznati. Iako se činilo kao nemoguća misija za jednog turista, koji je ovdje samo dva tjedna, ja sam odlučio barem pokušati. Međutim već u prvim danima se pokazalo koliko je to teško. Ponajprije zbog toga što si bijelac i čisto zbog toga domaći ljudi drugačije na tebe gledaju, odnosno gledaju na tebe kao hodajući aparat za isplatu gotovine. Prvog dana u Entebbeu, sam odlučio kupiti ugandijsku telefonsku SIM karticu. Šetajući ulicama prvo sam malo proučavao, gdje se mogu kupiti, te koje prodajno mjesto izgleda pouzdano. Konačno smo ušetali u jedan već mobilni dućan, ispred kojeg je naravno bio čuvar sa kalašnjikovim. Za jednim šalterom je bio mali red, a drugi je bio prazan. No odmah iz nas je ušao jedan mladić i stao iz praznog šaltera i nas pozvao na red. Malo sumnjivo, ali ok. Rekao sam što želim. Zatražio je moju putovnicu i započeo onu proceduru sa skeniranjem, slikanjem, upisivanjem podatka...što je potrajalo. Pa onda sistem nije prihvatio, on je nešto prozborio na domaćem jeziku sa kolegicom i sve je trebalo ispočetka. Na koncu smo trebali čekati potvrdu da je kartica prihvaćena, a to je opet trajalo i trajalo. Nama nije bilo jasno zašto sve to tako dugo traje, pa je opet sve postalo malo sumnjivo. U medjuvremenu su domaće mušterije dolazile i odlazile, a mi smo i dalje čekali. Lauri je već bilo dosta čekanja i ona je otišla kupiti vode u dućan preko puta. Ja sjedim u stolici, a taj crni mladić dodje i sjedne do mene. S mojim mobitelom (još uvijek stara Nokija) svako malo provjera pristup mreži, ali bez uspjeha. U jednom trenutku me pita: „Do you like beer?“ Ja mu odgovorim da ponekad da, pitajući se kamo vodi ovaj razgovor. On na to kaže: „Then you are going to buy beer for me.“ Sad je već postalo sve krajnje neugodno. Ja mu odgovorim da nemam te namjere, te da ga uopće ne poznajem. On me još pokušavao nagovoriti, ali ja nisam trzao i zapravo sam gledao kako da nestanemo odavde. Kada se Laura vratila, rekao sam mu da moramo ići. Telefon još nije radio. Prodavač je bio pomalo razočaran, ne znam jedino je li zbog toga što mreža nije proradila ili što me nije uspio nagovoriti da ga odvedem na pivo, no obećao mi je da će mreža proraditi. Vratio mi je putovnicu i telefon, nama je laknulo i krenuli smo doma. Drugi dan je mreža proradila. Dva dana kasnije šetali smo jednom prometnom ulicom i prišao nam je jedan mlađi muškarac i počeo razgovor sa mnom: „Hello my friend!“ Od kuda smo došli, što smo vidjeli u Entebbeu, što još želimo vidjeti... Sve nekako malo previše indiskretno. Dovoljno da se počneš osvrtati, da te možda još neki drugi ne prate. S druge strane opet hoćeš ostati ljubazan, barem ja. Laura se mudro držala po strani cijelo vrijeme. Nakon što je petstotinjak metara prošao sa nama, pozdravio nas je, okrenuo se i otišao u drugom smjeru. U botaničkom vrtu u Entebbeu, smo uzeli vodiča, jer su nam savjetovali da se tako puno više čuje i vidi. Mladić je rekao da studira botaniku, ali da trenutno nema novaca za nastavak studija, pa sada radi kao vodič. Pa sad, je li baš tako ili nije, no istina je da je bio dobar vodič i puno je znao o biljkama i plodovima, zbog čega je posjet botaničkom bio stvarno doživljaj. Uz to smo imali još i zanimljiv razgovor o životu. Između ostalog rekao je da rođen u Kongu, ali da su njegovi roditelji doselili u Ugandu dok je bio mali, zbog nestabilne političke situacije tamo. Na kraju obilaska smo mu platili, točno koliko je pisalo na ulazu i još smo mu dali napojnicu. Naravno napojnica. No njemu nije bilo po volji koliko smo mu dali, te se žalio da mu inače ljudi daju više. Stvarno se glupo osjećaš onda, jer mu želiš pošteno platiti za posao, ali opet ne želiš da te izmuze samo zato što si muzungu. Dali smo mu još nešto sitniša, jer više stvarno nismo imali, a on nas je napustio nekako tužnog lica, a nama je ostao isto kiseli osjećaj. Kasnije smo čuli da je neki drugi vodič od nekih drugih Nizozemaca, uz istu priču o studentu botanike, tražio još više za napojnicu, nego ovaj naš, pa ti sad reci. No sve to pokazuje koliko je teško uspostaviti ravnopravan odnos, ma koliko iskrene moje namjere bile. Oznake: sreća, napojnica, Entebbe, sim kartica, Botanički vrt |
12.02.2018., ponedjeljak
Entebbe - muzungu
|
Ostaje medjutim i dalje tesko odgovoriti na pitanje kako biti bijelac u crnome svijetu. U pocetku su me sokirale male kucice ili bas prave limenke sastavljene od cavala i pleha, samo jedan kilometar od naseg krasnog guesthousea, odjeca koja se susi na travi ili na grmovima, kao da su svi na kampiranju, ljudi koji uz prasnjavu cestu prodaju nesto banana, rajcica, slatkog krumpira ili luka i mesari koji komade svjeze svinjetine vjesaju na zraku uz istu tu cestu, no pomalo se navikavam, znajuci da nas posjet ne moze to nikako promijeniti. Malo po malo smo se naviknuli da ljudi bulje u nas ili da nas odmjeravaju od glave do pete, kao da smo filmske zvijezde. Djeca nam redovno masu ili se upustaju u razgovor s nama, ponekad i odrasli. Ima ovdje i drugih bijelaca turista, ali jednostavno smo atrakcija za njih oni nas zovu muzungu ("whity"). Ja to sve prihvacam otvoreno i veselo, Laura malo manje i puno opreznije. Ni ja nisam glup, jer i Maartje nam je rekla da smo svi mi (muzungu dakle) za njih puni novaca i vide nas kao aparate iz kojih uvijek probaju nesto izmusti. Ja ih gledam kao sebe ravnima, ali osjecam da oni mene drugacije gledaju, samo zbog moje boje koze i to ne mogu promijeniti. Ucimo kako se ponasati, treba li dati napojnicu ili ne, vecu ili manju, nekad su iznenadjeni i presretni, nekad razocarani. Nekad se nama cini da su nas preveslali, nekad da smo jeftino prosli.Trudimo se. Danas smo opet dosta setali, pa malo i lutali, na kraju smo se odlucili/usudili posluziti lokalnom taksijem po prvi put. Doduse taksijem u sirem smislu rijeci. Rijec je o malim oblim kombijima u koje se nekako nakrca devetero, a mozda i vise sazvakanih putnika. Sluze kao neka vrsta javnog prijevoza, jer stalno voze gore dole, ali nemaju posebnih stanica, vec se bilo gdje moze uci ili izaci, samo treba mahnuti. Iza vozaca sjedi suvozac, koji se naginje cijelo vrijeme kroz prozor i u voznji skenira okolinu, ne bi li uocio potencijalnog putnika uz cestu. Vozac trubom daje znak da jos ima mjesta. Ukoliko si bijelac sigurno ce ti trubiti, vikati, mahati, bas kao i oni boda boda taxi motori. Valjda sam ih na stotine odbio dok nisam danas jedan kombi razveselio. Vozac u glavi kombinira nase odrediste s rutama ostalih putnika, daje cijenu suvozacu, koji kontrolira klizna vrata i stvarno nas za sicu odvoze do cilja, gdje nas opet opsjedaju boda boda vozaci nudeci daljnji prijevoz. No tu nejednakost u odnosu opet nije tesko objasniti, jer na kraju dana mi bi se vratili u nasu oazu na brdu iznad Entebbea, otplivali malo u bazenu, sjeli na veceru, a poslije pola osam kada bi se spustio mrak otisli u sobe gdje bi nas cekao krevet okruzen mrezom protiv komaraca, a mene moj dnevnik ili ovaj iPad. Sada je ovdje pola 11. Laura vec spava. Sutra nova avantura - odlazak u najveci grad Ugande, Kampalu i pripreme za vjencanje. Oznake: Uganda, Entebbe, muzungu, razmisljanja |
Entebbe - prvi dojmovi
|
Afrika je sve sto ste mislili da je i jos puno vise. Prvi poceli smo engleskim (kolonijalnim) doruckom u tropskom vrtu naseg udobnog guesthousea, okruzeni tropskim biljkama i sarolikim pticama, zarkih boja, raznih velicina, sa raznim neobicnim kljunovima i zvukovima koje ispustaju. Posebno su nas se dojmile velike ptice, zutih kljunova, koje se glasaju poput cerekajucih majmuna. Nas guesthouse je cist i uredan, imamo sobu s kupaonom, sve je, pa tako i hrana prilagodjeno europskim standardima, ali su i cijene takve, no to smo znali na pocetku. Ujutro dobijemo svjezi ananas, mango, lubenice i papaju. Ovdje je tijekom cijele godine obicno preko dana plus 30, a po noci oko 20. Danas je vec nas treci dan u Entebbeu, nekadasnjoj prijstolnici tada britanske Ugande, na obalama jezera Victoria najveceg jezera u Africi. U gradu ne postoji pravi centar, nego vece ili manje ulice s dosta zelenila i palminim drvecem, pjesacima s lijeve i desne strane ceste, jer plocnika uglavnom nema, ili je prosaran rupama, ljudima na biciklima, koji prevoze obicno teret tri puta veci od njih samih, te hrpe motorista, rijetko kada s kacigom,koji sluze kao taksiji, tzv. boda boda, i jurcaju naokolo kroz Entebbe naizgled kao muhe bez glave. Na obali su luksuzni barovi pod palminim liscem, iza njih male trosne kucice, ispred kojih se djeca igraju u crvenom pijesku, a koze zavezane za spagu pasu zilavu travu, neposredno blizu njih su pak vile okruzene visokim ogradama i bodljikavom zicom. Grad je ponosan na najmoderniji shopping centar ispred kojeg strazari provjeravaju automobile i torbe, a pjesaci prolaze kroz detektor metala. Ispred svake banke, ovdje ima jako puno banaka, sjedi musakarac ili zena u uniformi s poluautomatskom puskom. Svaki restoran ima uniformiranog strazara, koji vas na ulazu odmjeri, na nekim mjestima i pretrazi. U supermarketu se vrecice torbe predaju cuvaru na ulazu. Da li se zbog cijele te vojske osiguranja covjek osjeca sigurnije? Ne, naprotiv. Najveca atrakcija Entebbea je veliki botanicki vrt, koji su osnovali Britanci, krajem 19.st. Tu smo mogli dodirnuti, pomirisati, pa i kusati cudesne egzoticne biljke. Vidjeli smo papige, koje naganja lastavica (africka ;), kako obranila svoje gnijezdo, zatim crvenorepe majmune, termite i njihova termitska gnijezda, odnosno prava brdasca, naucili kako si covjek u savani moze sasiti ranu koristeci klijesta termita ratnika, te sreli ogromnog gustera, ali fakat velikog poput manjeg krokodila. U botanickom smo posjetili i mini dzunglu u kojoj je snimljen originalni Tarzan. Ukljucujuci i lijane na kojima je visio Johnny Weissmuller. Oznake: Uganda, Entebbe, Botanički vrt |