Svih ovih dana nisam zaboravio filozofsko pitanje, koje me mucilo jos iz aviona. Zapravo nesto sto se svi mi pitamo kada nas pritisnu stress, obaveze, brige i brzina modernog zivota. Jesu li ljudi u nekom zabačenom selu u Africi doista sretniji i ispunjeniji zivotom nego mi na “razvijenom” Zapadu?
Naći pravi odgovor na to pitanje nije nimalo lako, jer kao prvo treba naći „pravo“ zabačeno selo, a kao drugo kako pristupiti ljudima i to saznati. Iako se činilo kao nemoguća misija za jednog turista, koji je ovdje samo dva tjedna, ja sam odlučio barem pokušati. Međutim već u prvim danima se pokazalo koliko je to teško. Ponajprije zbog toga što si bijelac i čisto zbog toga domaći ljudi drugačije na tebe gledaju, odnosno gledaju na tebe kao hodajući aparat za isplatu gotovine.
Prvog dana u Entebbeu, sam odlučio kupiti ugandijsku telefonsku SIM karticu. Šetajući ulicama prvo sam malo proučavao, gdje se mogu kupiti, te koje prodajno mjesto izgleda pouzdano. Konačno smo ušetali u jedan već mobilni dućan, ispred kojeg je naravno bio čuvar sa kalašnjikovim. Za jednim šalterom je bio mali red, a drugi je bio prazan. No odmah iz nas je ušao jedan mladić i stao iz praznog šaltera i nas pozvao na red. Malo sumnjivo, ali ok. Rekao sam što želim. Zatražio je moju putovnicu i započeo onu proceduru sa skeniranjem, slikanjem, upisivanjem podatka...što je potrajalo. Pa onda sistem nije prihvatio, on je nešto prozborio na domaćem jeziku sa kolegicom i sve je trebalo ispočetka. Na koncu smo trebali čekati potvrdu da je kartica prihvaćena, a to je opet trajalo i trajalo. Nama nije bilo jasno zašto sve to tako dugo traje, pa je opet sve postalo malo sumnjivo. U medjuvremenu su domaće mušterije dolazile i odlazile, a mi smo i dalje čekali. Lauri je već bilo dosta čekanja i ona je otišla kupiti vode u dućan preko puta. Ja sjedim u stolici, a taj crni mladić dodje i sjedne do mene. S mojim mobitelom (još uvijek stara Nokija) svako malo provjera pristup mreži, ali bez uspjeha. U jednom trenutku me pita: „Do you like beer?“ Ja mu odgovorim da ponekad da, pitajući se kamo vodi ovaj razgovor. On na to kaže: „Then you are going to buy beer for me.“ Sad je već postalo sve krajnje neugodno. Ja mu odgovorim da nemam te namjere, te da ga uopće ne poznajem. On me još pokušavao nagovoriti, ali ja nisam trzao i zapravo sam gledao kako da nestanemo odavde. Kada se Laura vratila, rekao sam mu da moramo ići. Telefon još nije radio. Prodavač je bio pomalo razočaran, ne znam jedino je li zbog toga što mreža nije proradila ili što me nije uspio nagovoriti da ga odvedem na pivo, no obećao mi je da će mreža proraditi. Vratio mi je putovnicu i telefon, nama je laknulo i krenuli smo doma. Drugi dan je mreža proradila.
Dva dana kasnije šetali smo jednom prometnom ulicom i prišao nam je jedan mlađi muškarac i počeo razgovor sa mnom: „Hello my friend!“ Od kuda smo došli, što smo vidjeli u Entebbeu, što još želimo vidjeti... Sve nekako malo previše indiskretno. Dovoljno da se počneš osvrtati, da te možda još neki drugi ne prate. S druge strane opet hoćeš ostati ljubazan, barem ja. Laura se mudro držala po strani cijelo vrijeme. Nakon što je petstotinjak metara prošao sa nama, pozdravio nas je, okrenuo se i otišao u drugom smjeru.
U botaničkom vrtu u Entebbeu, smo uzeli vodiča, jer su nam savjetovali da se tako puno više čuje i vidi. Mladić je rekao da studira botaniku, ali da trenutno nema novaca za nastavak studija, pa sada radi kao vodič. Pa sad, je li baš tako ili nije, no istina je da je bio dobar vodič i puno je znao o biljkama i plodovima, zbog čega je posjet botaničkom bio stvarno doživljaj. Uz to smo imali još i zanimljiv razgovor o životu. Između ostalog rekao je da rođen u Kongu, ali da su njegovi roditelji doselili u Ugandu dok je bio mali, zbog nestabilne političke situacije tamo. Na kraju obilaska smo mu platili, točno koliko je pisalo na ulazu i još smo mu dali napojnicu. Naravno napojnica. No njemu nije bilo po volji koliko smo mu dali, te se žalio da mu inače ljudi daju više. Stvarno se glupo osjećaš onda, jer mu želiš pošteno platiti za posao, ali opet ne želiš da te izmuze samo zato što si muzungu. Dali smo mu još nešto sitniša, jer više stvarno nismo imali, a on nas je napustio nekako tužnog lica, a nama je ostao isto kiseli osjećaj. Kasnije smo čuli da je neki drugi vodič od nekih drugih Nizozemaca, uz istu priču o studentu botanike, tražio još više za napojnicu, nego ovaj naš, pa ti sad reci. No sve to pokazuje koliko je teško uspostaviti ravnopravan odnos, ma koliko iskrene moje namjere bile.
Post je objavljen 23.02.2018. u 10:47 sati.