Zivot u Zabolandu
12.02.2018., ponedjeljak
Entebbe - muzungu
|
Ostaje medjutim i dalje tesko odgovoriti na pitanje kako biti bijelac u crnome svijetu. U pocetku su me sokirale male kucice ili bas prave limenke sastavljene od cavala i pleha, samo jedan kilometar od naseg krasnog guesthousea, odjeca koja se susi na travi ili na grmovima, kao da su svi na kampiranju, ljudi koji uz prasnjavu cestu prodaju nesto banana, rajcica, slatkog krumpira ili luka i mesari koji komade svjeze svinjetine vjesaju na zraku uz istu tu cestu, no pomalo se navikavam, znajuci da nas posjet ne moze to nikako promijeniti. Malo po malo smo se naviknuli da ljudi bulje u nas ili da nas odmjeravaju od glave do pete, kao da smo filmske zvijezde. Djeca nam redovno masu ili se upustaju u razgovor s nama, ponekad i odrasli. Ima ovdje i drugih bijelaca turista, ali jednostavno smo atrakcija za njih oni nas zovu muzungu ("whity"). Ja to sve prihvacam otvoreno i veselo, Laura malo manje i puno opreznije. Ni ja nisam glup, jer i Maartje nam je rekla da smo svi mi (muzungu dakle) za njih puni novaca i vide nas kao aparate iz kojih uvijek probaju nesto izmusti. Ja ih gledam kao sebe ravnima, ali osjecam da oni mene drugacije gledaju, samo zbog moje boje koze i to ne mogu promijeniti. Ucimo kako se ponasati, treba li dati napojnicu ili ne, vecu ili manju, nekad su iznenadjeni i presretni, nekad razocarani. Nekad se nama cini da su nas preveslali, nekad da smo jeftino prosli.Trudimo se. Danas smo opet dosta setali, pa malo i lutali, na kraju smo se odlucili/usudili posluziti lokalnom taksijem po prvi put. Doduse taksijem u sirem smislu rijeci. Rijec je o malim oblim kombijima u koje se nekako nakrca devetero, a mozda i vise sazvakanih putnika. Sluze kao neka vrsta javnog prijevoza, jer stalno voze gore dole, ali nemaju posebnih stanica, vec se bilo gdje moze uci ili izaci, samo treba mahnuti. Iza vozaca sjedi suvozac, koji se naginje cijelo vrijeme kroz prozor i u voznji skenira okolinu, ne bi li uocio potencijalnog putnika uz cestu. Vozac trubom daje znak da jos ima mjesta. Ukoliko si bijelac sigurno ce ti trubiti, vikati, mahati, bas kao i oni boda boda taxi motori. Valjda sam ih na stotine odbio dok nisam danas jedan kombi razveselio. Vozac u glavi kombinira nase odrediste s rutama ostalih putnika, daje cijenu suvozacu, koji kontrolira klizna vrata i stvarno nas za sicu odvoze do cilja, gdje nas opet opsjedaju boda boda vozaci nudeci daljnji prijevoz. No tu nejednakost u odnosu opet nije tesko objasniti, jer na kraju dana mi bi se vratili u nasu oazu na brdu iznad Entebbea, otplivali malo u bazenu, sjeli na veceru, a poslije pola osam kada bi se spustio mrak otisli u sobe gdje bi nas cekao krevet okruzen mrezom protiv komaraca, a mene moj dnevnik ili ovaj iPad. Sada je ovdje pola 11. Laura vec spava. Sutra nova avantura - odlazak u najveci grad Ugande, Kampalu i pripreme za vjencanje. Oznake: Uganda, Entebbe, muzungu, razmisljanja |