Zivot u Zabolandu
03.05.2020., nedjelja
Ljudski dodir
|
Srdačan stisak ruke, prijateljsko tapšanje po ramenu, sportski “daj pet”, veseli boks stražnjicama ili zaljubljeno držanje za ruke… Sjećete se kada ste zadnji put nekoga dotaknuli? Neku osobu, dragu, poznatu ili nepoznatu, čovjeka? Meni je zadnji put bilo u subotu sedmog ožujka. U ponedjeljak je premijer zabranio rukovanje i osim par lakata to je za mene bilo to. Prošao je i moj rođendan. Zahvaljujući Irene, Anjo i Paulu bio sam taj dan sa dragim ljudima, ali za rođendan me nitko nije poljubio, niti zagrlio, niti dotaknuo. Sad kad su opet počeli treninzi, uhvatim se da bih nekome dao pet ili potapšao po ramenu, ali me ta ideja brzo prođe. Društvo od jednog i pol metra razmaka je nova i surova realnost. Gledao sam dokumentarac o starijim ljudima, čiji su supružnici dementi i smješteni u ustanovama za stare i nemoćne. Zbog corone ne smiju ulaziti u ustanove da ih posjete kao prije. Sada ih mogu vidjeti samo na daljinu. Preko balkona, preko dvorišta. Ne znajući niti da li ih prepoznaju mašu im sa suzama u očima. Oni bi ih tako željeli zagrliti. Na najjače. Zamisli da si proklet da nikada nikoga ne smiješ dotaknuti do kraja života. Živjeti možeš, ali kakav je to život. Ljudi jesu oko mene, ali ne za mene. Nikada nisam mislio da ću toliko razmišljati i zamišljati ljudski dodir. |
15.02.2018., četvrtak
Kampala - ponovni sok
|
U utorak ujutro krecemo iz Entebbea za Kampalu. Zajedno s jos dva para Sirevih glava (djeveruse i njihovi decki) uzimamo kombi taksi i za nesto vise od sat vremena prelazimo 40-ak kilometara. Dobro je da smo se u Entebbeu malo privikli na situaciju, jer ono sto nas je u Kampali docekalo bilo je sto puta gore. Kampala je glavni grad Ugande s vise od milijun i pol stanovnika (Uganda ima ukupno 39 milijuna). Kaos u prometu se ne moze mjeriti s nicime sto sam do sada vidio u zivotu, guzve na najjace, masa ljudi na cesti, masa motora (boda boda), otvorena smetlista, jos manje stracare, jos vise ljudi, koji u njima zive...vrucina u odnosu na Entebbe. Prizor koji mi se usjekao u pamcenje. Iz taksija smo vidjeli covjeka sa jednom rukom. Druga ruka mu je samo nadlaktica, a noge nema nego sam dio nadkoljenice. No on hoda pomocu te jedne ruke, prebacuje se u stranu, pa se doceka na nadkoljenice i opet prihvati rukom. Medjutim on hoda mnogo uspravnije nego mnogi sa svim udovima na Zapadu. Mi smo stigli u nas novi guesthouse, na jednom od 7 brezuljaka Kampale u jednom od boljih kvartova, ali i sa zidovima i bodljikavom zicom. Ovaj je puno veci od onog u Entebbeu, s jedno15-ak soba i puno vise osoblja. Ovdje ce biti smjestana polovina od 50-ak gostiju iz Europe. Guesthouse se zove Adonai, sto bi znacilo Gospodin (Lord). Sve sobe umjesto brojeva imaju biblijske nazive, tako se nasa zove Ebenezer (The Rock of Foundation). Opcenito su ovdje svi prilicno pobozni. 85 posto je krscana ( sto ne znaci da doma nemaju bundevu s duhovima njihovih predaka - za svaki slucaj), nesto muslimana i hindusa. Nase vjencanje ce biti katolickog obreda, naravno uz debeli ugandijski stih, jer su John i njegova obitelj katolici. Nerijetko taksi kombiji imaju natpis na vjetrobranu poput: "God is guiding us" ili "God is with us". Vidio sam cak i "Maria and Jesus supermarkt". Ocito im vjera daje utjehu i nadu, a to je ono sto ocito vecini treba. Popodne su Maartje i John stigli u guesthouse. Mi (bijelci) smo im htjeli pripremiti mali simbolican docek, da im napravimo tunel s rukama, pa da oni prodju ispod, ali onda se spustilo osoblje guesthouse 5-6 crnih dama i pocelo s plesom i pjesmom u africkim ritmovima. Koja razlika. Mi smo ostali malo posramljeni, ali smo se ubrzo pridruzili. To je bila samo mala najava onoga sto slijedi. Oznake: Uganda, Kampala, guesthouse, ljudi |