Zivot u Zabolandu

24.02.2018., subota

Jutarnje tegobe u muzungu kampu i Self Drive Uganda


Jutro poslije svadbe budim se u našem guesthouseu u Kampali. 5 ujutro. Mrak. Moram na WC. Proljev. U sedam se ponovno ustajem i ponovno proljev. Hmm... to ne miriše na dobro. U 12 sati bi trebali krenuti na put. S Laurom je srećom sve u redu. Ja moram opet Spuštamo se na doručak oko 9 sati. Dolaze pomalo i ostali gosti. Na doručku saznajemo da još neki isto imaju problema sa stolicom. Kasnije se pokazalo da je polovica muzungu delegacije jutro provela na WC-daskama. Od čega? A tko će ga znati. Od onih rolex jaja s povrćem koje smo jeli u petak ili od večere na svadbi ili nečeg trećeg. Bijelcima se to češće zna dogoditi, kažu. Nitko ne pravi veliku dramu, ali nama je neugodno jer moramo na put od 250 kilometera jugozapadno prema Lake Mburo. Za putovanje će nam trebati oko pet sati i to je prva dionica sedmodnevne turneje koju smo planirali. Laura i ja polako pakiramo stvari, no pitamo se je li pametno krenuti na put. Ako danas ne odemo onda ćemo izgubiti cijeli dan, a sve prenoćišta smo već rezervirali, a i auto smo rezervirali od danas. Odlučujemo da nećemo krenuti, ako meni do 11 sati ne bude bolje, tj. ako više ne budem morao na WC. Do 11 sati sam morao još dva puta na WC. Međutim vlasnik rent-a-cara nas uvjerava da nema problema, može nam dati tablete koje zatvaraju proljev (i Laura ima te tablete naravno, ali postoji opasnost da te onda na tri dana zatvori, pa radije ne bih), a ako bude trebalo vozač uvijek može stati za bush-bush toalet. Navikli su oni na to već s muzungu gostima. Neće im biti prvi put. Olakšavajuća stvar je što smo za prvi dan putovanja iznajmili i vozača. Razlog je bio taj što smo htjeli da nas izvede iz prometnog kaosa Kampale, te što smo smatrali da nije pametno voziti pet sati nakon svadbene večeri, a time bi dobili jedan dan, koji smo sada opet gubili. Iako je proljev i dalje bio prisutan, ja sam se osjećao relativno dobro, te sam rekao Lauri da sam ipak spreman krenuti na put. Ona me pogledala pogledom zabrinutog razumijevanja i odlučili smo ipak krenuti kako je bilo dogovoreno. Ostali bijelci, kako koji, neki su ostajali još koji dan, neki su se vraćali u Žaboland, a neki kretali na turneju kao i mi.

Gazda rent-a-cara Billy i naš vozač Moses su tako došli po nas s bijelim džipom Toyota RAV4 s pogonom na sva četiri kotača i sa volanom s desne strane naravno. Bio je to najmanji džip koji su imali u ponudi, no za nas sasvim dovoljan. Mislili smo. Billy, malo niži tip s trbušćićem, s kojim je Laura online i telefonski već imala kontakt, nam je donio ugovor. Ja sam ga detaljno pročitao. Zanimljiva stavka je bila da se obvezujemo da nećemo voziti auto prije 6.30 ujutro i nakon 19 sati navečer. U Ugandi je naime opasno po život voziti po mraku. Ne samo zbog opasnih rupa na cestama, nego i zbog toga što lokalni ljudi znaju po noći voziti vozila bez svjetala. Billy, koji je Lauru iz nekog razloga oslovljavao s Laula, nas je više puta upozorio da ne vozimo prebrzo. U naselju 50, na otvorenoj cesti do 110, ali da nadasve pazimo na neasfaltiranim cestama. Neki dan je imao neku grupu muzungua, koja je bila na proputovanju od dva tjedna, ali su zadnji dan zbog brzine izletjeli s ceste i završili u bolnici umjesto na aerodromu. Ja sam ga uvjeravao da nećemo. Malo sam površno pregledao auto (to savjetuju na svim blogovima o Ugandi, no ja baš nisam neki stručnjak) i sve se činilo u redu. „Laula“ je iskeširala oko milijun i pol šilinga za tih tjedan dana. U Ugandi se naravno sve plaća kešom. Inače milijun šilinga je 250 eura, 10 000 šilinga je dakle 2,5 eura. Oke cijena znači. Doduše za auto star dvadeset godina, ali nema veze. Moses me uvjerio da je on sretan ako vozi ovaj auto jer zna da je vrlo pouzdan. Čak više od novijih i većih. A ver. Utovarili smo stvari, pozdravili se sa Maartje, Johnom i ostalima iz muzungu pratnje, koji su još bili tu. Od sada smo bili samo Laura i ja. I Moses. Bijeli džip, koji će nam biti skoro pa kao dom slijedećih osam dana, s velikim natpisom Self Drive Uganda na rezervnoj gumi je nestao u oblaku prašine i to nije preneseno značenje.

Moses nas je sigurno izveo iz Kampala, što se pokazalo kao odličan potez. Nakon toga smo izašli na otvorenu cestu, koja je bila sasvim u redu, samo što su posvuda bile dvije trake. U Ugandi nema autocesta kao u Europi. Doduše, pošto je zemlja vrlo brdovita, na usponima se zna pojaviti dodatna traka „climbing lane“, pa je lakše pretjecati teške kamione iz kojih se crni na najjače.

Po putu nam je ispričao mnoge zanimljivosti. O tome kako se u Ugandi najvise voze polovni japanski automobili (takva je bila i nasa Toyota Rav4, stara sigurno 20 godina), koji brodovima dolaze u Dar es Salam (tanzanijska luka), pa od tamo odlaze u Ugandu i ostale zemlje unutrasnjosti Afrike. To objasnjava i japanske znakove jos uvijek prisutne na starim kamionima, koji vidimo po Ugandi. Ili navigacijski sustav naseg vozaca iz guesthousa u Entebbeu, koji je isto tako bio na japanskom. Karta Ugande, ali sve puno japanskih znakova, samo je zvuk je isključen. Moses nam je ispricao i kako ugandijska policija provodi kontrole na cestama, kojima je cilj kontrolirati ispravnost vozila. Prema rijecima naseg vozaca, mnoga vozila na cesti nisu tehnicki ispravna i zbog toga se dogadjaju mnoge nesrece. Te kontrole smo mogli i sami vidjeti, svakih 30-ak kilometara nailazi se na suzenje na cesti, osigurano siljcima i ogradama, zbog kojeg vozila moraju usportiti i naizmjence proci kroz usko grlo, na kojem je policijska kontrola prometne i obicne policije naoružane naravno kalašnjikovima. Pri tome iskljucuju iz prometa i kontroliraju sumnjiva vozila. Moses nas je po prvi put preveo preko ekvatora, na tom mjestu je uz cestu niknuo gradić, gdje smo stali da nam on uzme kartu, a sam je otisao uplatiti AirMoney nekome u sveprisutne štandove mobitelskih mreža. Krenuvši dalje došli smo u neko podrucje za koje nam je ispričao da je to zemlja, kojoj je Bog rekao laku noć. „Pogledajte samo kako jadne usjeve imaju. Ovdje sve tako slabo rodi.“ Pokazujući nam uistinu jadne i osušene krošnje banana u usporedbi s onima koje smo prije vidjeli. „A vidite i kako su im krave samo mršave. Meni je čudno da ljudi ovdje uopće ostaju živjeti.“ Ništa nije lagao. Krave su tamo stvarno bile vrlo mršave, skoro pa kost i koža. Par kilometara dalje sve je opet bilo normalno. U jednom trenutku smo na putu za Masaku prolazili vrlo blizu jezera Viktorija. Moses nas je upozorio da ćemo sada vidjeti nešto zanimljivo. Tako je i bilo, ubrzo su se uz cestu pojavili prodavači svježe ribe. Da ribe, ribetine. Prodavači su stajali uz samu cestu, a često i na samoj cesti i mahali ribama, koje su držali za škrge. Moram priznati da ne znam točno koje su to vrste ribe bile, ali vjerojatno se radi o nilskom smuđu (Nile perch).

Moses je samouvjereno vozio do 130 na sat gdje je mogao na otvorenoj cesti s dvije trake. Uredno je pretjecao sporija vozila, „blendao“ onima koji su nam dolazili u susret, bilo da se maknu s puta, bilo da ih upozori da uspore zbog prometne kontrole. U par navrata je i trubio onima koji su pokušali opasno pretjecanje iz suprotnog smjera ili prenatovarenim boda-bodama da se maknu s glavne ceste na zemljani put sa strane namjenjen sporijem prometu. Žalio se kako puno ljudi u Ugandi ne zna voziti, te da je tako i njegov otac poginuo u prometnoj nesreći, jer se neka budala nije znala pravilno služiti „climbing laneom“. Dok sam u fotelji doma mislio da je voziti Ugandom mačji kašalj, sada sam počeo malo drugačije gledati na stvari. Već od sutradan sam ja trebao preuzeti volan u svoje ruke. Pitao sam Mosesa, da šta ako nam se nešto desi. On je samouvjereno rekao da se sigurno ništa neće desiti. No ako baš nešto bude da zovemo policiju, što me baš nije umirilo. Za svaki slučaj dao nam je i svoj broj telefona, pa ako je u blizini (Uganda nije baš mala) možemo se i njemu javiti. To me već, bar prividno, malo više umirilo.

Nakon pet sati vožnje puta približavali smo našem odredištu. Baš smo skrenuli s glavne ceste, na zemljani put, kada je Moses naglo zaustavio auto, rekavši da od sada možemo nastaviti sami. Ja sam ostao zatečen, jer sam mislio da ću ja tek od sutra voziti. Zatim nam je objasnio da odavde do Eagel's Nesta ima još samo deset kilometara, ali da nema prometne povezanosti, tako da bih ga onda opet morao odbaciti do ovog raskrižja, gdje je bilo malo selo uz cestu. Odavde on može uzeti prijevoz (boda-boda, taksi-kombi, bus, kamion ili kaj već) do Queen Elisabeth National Parka, gdje sutradan već ima dogovorenu novu turu s turistima. Bilo mi je jasno, da nismo imali izbora. Pozdravili smo se s Mosesom i dali mu napojnicu od 10 000 šilinga. Ja sam sjeo na vozačko mjesto, a Laura na suvozačko s moje lijeve strane. Mjenjač je bio automat i ja sam bio zahvalan Riti da me je prije par godina naučila kako se to vozi. Upalio sam i krenuli smo iz prve. Odahnuo sam jer se nisam morao crvenjeti pred Mosesom, koji se polako udaljavao i par lokalaca, koji su nas naravno znatiželjno promatrali iz obližnjih dućana. Avantura je počela.

Oznake: Kampala, proljev, rent a car, auto
- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.02.2018., petak

Tajna misija 2

Vjenčanje mi se činilo kao nova dobra prilika. Ovdje smo ipak svi okupljeni zbog Maartje i Johna, te iako smo muzungu, nadao sam se da ćemo na vjenjčanju ipak biti ravnopravniji jedni s drugima, te da će biti lakše biti otvoren prema drugome.

Dok smo u amfiteatru za bijelim stolovima čekali dolazak Maartje i Johna, sjedili smo kao što rekoh podijeljeni muzungui na desnom krilu, u sredini i lijevo domaci. Tako smo sjedili, pijuckali pice, gledali se i čekali, ali nije dolazilo do baš nikakvog kontakta, kojem sam se ja nadao. Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu. Nije mi trebalo puno da skupim hrabrosti i kao jedini muzungu uputim se na drugu stranu. Sjedoh među nekoliko mladića, predstavim se i započnem razgovor s njima o tome od kuda poznaju Johna, što rade, itd. Bili su naravno iznenađeni, neki malo sramežljivi, ali uspio sam probiti led. Kada su došli mladenci, zamolio sam ih par da nam pomognu u puhanju balona od sapunice. Onaj moj svečani zadatak prilikom spuštajanja mladenaca niz stepenice u „arenu“. Nakon balona sam se vratio na svoje mjesto i počeo je program koji sam ranije opisao.

U jednom trenutku došao je moment da se posluži večera. MC (Master of ceremony – voditelj ceremonije) je objavio da se postavljena tri buffeta, gdje gosti mogu uzeti hranu. Jedan iznad desnog dijela, jedan iznad srednjeg i jedan iznad lijevog. I pogađate, slučajno ili ne, svi muzungui su otišli na jedan buffet, a svi ostali crnci na ostala dva. Istina svima je tako bilo možda najbliže, ali naravno da je red za buffet gdje su stajali muzungui bio puno kraći. Ja opet, ne budi lijen, odem u srednji red, iza domaćih. Tu započnem razgovor s jednom ženom od tridesetak godina, koja me upita: „Why are you in this line?“ „Why not? The food is the same.“ Odgovorih. No ona nastavi: „But I do not see your people in this line. Your people are over there.“ Skoro pa sam opao na rit, kad sam to čuo, no munjevito odlučno odgovorih: „This are my people.“ Ona se skromno nasmiješi, nešto u smislu, pa dobro ako ti tako kažeš. Kasnije smo još malo razgovarali, jer je čekanje u redu potrajalo. Ispričala mi je da je prošle godine otvorila restoran u Kampali s lokalnim specijalitetima i da joj za sada dobro ide, te ispričala još nešto o hrani koju imamo za večeru. Naravno opet smo dobili matoke (kuhane zelene banane). Vrativši se za moj „bijeli“ stol. Tim, pored kojeg sam sjedio, mi se obrati: „Ti se to namjerno odvajaš od nas Nizozemaca?“ i nadoveže smješak. Ja ga samo pogledah, a on doda: „Ma ne, sviđa mi se to što radiš. Samo mi ne bi to tako brzo napravili.“ Tja...

Na kraju večeri je ispalo da su mi ova dva istupa, bili nažalost ili na sreću najbolji razgovori tog dana. Bilo je naravno još plesa i kontakata, ali ne pravih razgovora. Tako je bilo i sa ostalim gostima. Svi su se držali „svojih“. Osim jednog crnog mladića, koji je jednu muzungu curu učio plesati „jedan na jedan na dva mala“, pa joj se onda počeo upucavati. Na kraju ga je ona odkantala, tako da se ni kod drugih mreže nisu osobito tresle. Istini za volju i na „našim“ vjenčanjima se često desi da se svaka strana drži posebno, tako da ne treba u svemu tražiti rasnu razliku i s time sam se morao zadovoljiti.

Ovime smo došli opet na kraj vjenčanja. Drugog jutra, u nedjelju, Laura i ja smo trebali napustiti Kampalu i krenuti za jug zemlje s iznajmljenim džipom. Događaji i iskustva, koji će uslijediti, će biti toliko nevjerojatni, da je u usporedbi s njima sve ovo do sada bio mačji kašalj.



P.S.
Ona scena s „Your people, my people“ mi je dala za misliti. Nikako nije ona mogla znati da sam je Hrvat, te da Nizozemci nisu „my people“, te da ja Ugandijce sasvim iskrenom smatram isto tako mojima kao i Nizozemce. No što da su bili Hrvati? Što bih tada odgovorio?

Oznake: Kampala, vjenčanje, kontakt, razgovor
- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2018., četvrtak

Neke hrvatske boljke u vrucoj prasini Kampale tih dana

U Kampali je bilo stvarno vruce tih dana. Dok je u Entebbeu bilo puno vise zelenila, te je puhao povjeterac s jezera Viktorija u Kampali smo se kuhali u gradskoj prasini. Kada bi nakon cijelog dana obrisao bijelim rucnikom lice ostali bi jasni narancasti tragovi. Meni su se valjda zbog vrucine na ledjima i prsima, jos u utorak pojavili crveni pristici, no odlucio sam da mi nece pokvariti veselje, te sam otisao na hokej. Kasnije su se ipak malo povukli, tak da nije bilo strasno, ali je ekvatorsko sunce ocito imalo utjecaj. Covjek (tj. muzungu) se morao dobro mazati kremom za suncanje. Nakon velike Boda Boda turneje, mnoge djevojke su zavrsile s crvenim ramenima ili ledjima. Nije da se nisu mazale, ali su imale faktor 30 umjesto 50 i kroz tih nekoliko sati na motorima su jednostavno izgorile.

Nasa soba u guesthouseu se tesko zracila, jer je bila nekako zatvorena u sredini zgrade. Nigdje gdje smo bili nije bilo klima uredjaja, pa tako ni ovdje. Jedino sto imaju su oni starinski ventilatori na plafonima. Laura je tesko podnosila vrucinu za vrijeme spavanja, pa je htjela da preko noci ostavimo upaljen ventilator. Spavali smo skoro goli i meni se cinilo to vrlo opasno. Ipak sam ja jedan Hrvat i odgojen sam da je te propuh moze ako ne ubiti, onda barem ozbiljno ugroziti. Laura je lose spavala, za sto je krivila vrucinu i sve je vise inzistirala da ostavimo upaljen ventilator. Noc prije vjencanja, sam iako nevoljko konacno popustio. Legnuo sam se jedino u drugom smjeru, da mi bar ne puse iznad glave. Nakon par sati Laura je ugasila ventilator. Nije joj se svidjelo da ja lezim u drugom smjeru. Na dan vjenjcanja Laura je brzo nakon dorucka otisla sa djeverusama, a ja sam se vratio u sobu otusirati se i spremiti u svecano odijelo. Odjednom pod tusem osjetim neobicnu bol u ledjima. Svako sagibanje je bilo bolno. Nista mi nije bilo jasno. Isto s pranjem zuba, pa i kod oblacenja odijela. Osjecao sam se kao stari deda. Bol nije prolazila i vec sam ocajavao kako mi evo vec sa 38 ljeta dolaze kronicni bolovi u ledjima i nikada ih se necu moci rijesiti. Hodanje je islo, a svako sagibanje je i dalje bilo bolno. Oko podneva u crkvi, je ipak nesto malo popustilo. Tada sam konacno povezao sto bi to moglo biti. Ventilator. Pri kraju dana je bol konacno nestala i ja slobodno sam mogao sudjelovati u proslavi. No kako to da propuh napada samo Hrvate i ostale Juzne Slavene, a ne Sireve glave i druge Sjevernjake, meni ce i dalje ostati nepoznanica.

Kaj se tice drustva Sirevih glava, to je isto tako zanimljiva prica. U cijelom drustvu ja sam bio daleko najstariji „mladi“ gost. Znaci ako ne racunamo Maartjine tete i ujake. Svi ostali su bili oko 30-ak godina. Najbolji sam si bio s deckima od ostalih djeverusa s visokim i sarkasticnim Timom, nadobudnim Wouterom, i usminkanim Leandrom, te sa dva mlada Maartjina bratica Jorritom i Douweom. Mi svi smo dosli vec u utorak u nas guesthouse, a kako se priblizavalo vjenjcanje dolazilo je sve vise prijatelja i kolega doktor(ic)a, gotovo svi s partneri(ca)ma, no s njima sam se malo teze povezivao. Sve su to mladi ljudi financijski dobro situirani, jedan je radio u Microsoftu, drugi je imao projekt u Americi, treci je bio rodjen u Parizu, cetvrti u Keniji, gdje su njegovi roditelji privremeno radili, mnogi od njih su vec bili negdje u Africi, Juznoj Americi, imali su price s posjeta Vijetnamu, Australiji...uglavnom mladi bijelosvjetski ljudi. Kada cujes sve te price, stvarno mislis, pa zar sam ja sve te godine spavao s glavom u pijesku dok se sreca dijelila? Naravno da to nije tako i da se zivoti ne mogu usporedjivati, ali jednostavno osjecas da odudaras od ostalih, ne samo po naglasku, nego i po zivotnom putu, a opet to jedino drustvo u tom trenutku, tisucama kilometara od doma. U petak za vrijeme vecere tridesetogodisnji Tim se pohvalio da mu je uspjelo do sada u zivotu da je na svakom kontinentu bio bar dva puta. Ja sam rekao da sam ja u 38-oj po prvi puta bio izvan Europe, ali da sam zato kao klinac prezivio rat. Svi su ostali na trenutak bez teksta. Zivio relativizam.

S druge strane bilo je dobro imati u drustvu nekoga tko je vec bio u Ugandi. Ne samo zbog pogadnjanj oko cijene nego i nekih zdravstvenih stvari. Vazno je na primjer znati da mi (muzugui) ne smijemo jesti svjeze povrce. Ne da bi ono bilo lose za nas, nego zbog toga sto je vjerojatno oprano vodom iz vodovoda (bunara), a ta voda sadrzi neka mikro bica koja mi ne podnosimo. Tako da smo redovito ostavljali salatu sa strane, gdje god bi je posluzili. Flasirana voda i gazirani sokovi su naravno sigurni, ali klasicna greska je uzeti led u casi, koju ti serviraju. Led je naime najcesce od obicne vode i eto ti problema. Za led, ok, ali za salatom mi se srce drapalo. Nakon sest dana vise nisam mogao podnijeti zivot bez salate i na toj veceri u petak sam odrezao koru i rubove paradajza i krastavaca, te pojeo sredinu. Povrce je bilo odlicnog okusa. Kakva razlika u odnosu na Zaboland. Lauri sam ovaj moj "ludi" potez mudro presutio.

Oznake: Kampala, Bol, Sunce, Zdravlje, povrce
- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2018., srijeda

Big fat Ugandan wedding

Došao je i taj dan subota sedamnaesti veljače 2018, koji smo još prije godinu dana zabilježili u našim žabolandskim agendama. „My big fat Ugandan wedding“ kako je Maartje nazvala whattsapp grupu svojih djeveruša. Djevojke iz Adonai guesthousa su pjevale: „This is the day! This is the day! That the Lord has made.“ Maartje je tu noć spavala na drugoj lokaciji, dok je Johnujutro za doručkom bio pomalo nervozan. On je sa svojim kumom i ostalim djeverima (groomsmen – vrlo zanimljiva riječ, najbolji prijevod na hrvatski je djeveri (tj. muške djeveruše), ali mi to ne koristimo, bar koliko ja znam, no sjetio sam se da postoji priča Sunce djever i Neva Nevičica) otišao nešto ranije. Laura je također po programu djeveruša otišla nešto ranije ovaj puta u trećoj haljini losos roza boje?! Uvijek naučim nešto novo bojama.

Po nas ostale muzungu goste su došla dva stara autobusa sa po dvadesetak mjesta. Nešto iza jedanaest smo došli kod crkve. Crkva je odmah uz prometnu ulicu, no to autobuse nije smetalo da parkiraju na cesti odmah ispred crkve. Čim smo izašli, kao grupa muzungua, privukli mnoge poglede prolaznika. Poneki su se željeli slikati s nama. Unutra je još bila misa, pa smo čekali vani, a kako je opet bio vruć dan, te je sunce peklo na najjače, svi smo se pomalo stisnuli u hladovinu s desne strane crkve, koja je bila sve manja kako se sunce uzdizalo, pa smo se i mi sve više skupljali.
Stigao je mladoženja s pratnjom i prethodna misa je završila te smo mogli unutra. Zgrada crkve je prilično velika, ne tako visoka, ali prilično dugačka, drvene klupe, ne baš puno ukrasa, osim na velikom oltaru. Svi prozori i vrata su bili otvoreni kako bi zrak strujao i olakšao vrućinu. S lijeve strane pratnja mlade (team muzungu), a s desne pratnja mladoženje. U crkvu suuz glazbu prvo ulazile djeveruše, jedna po jedna, koje su dočekivali djeveri pa, kuma i kum i na kraju Maartje, koju je predao njezin otac. Mladi svećenik je vodio misu, prilično veselo i općenito je to bila najveća razlika u odnosu na vjenčanja i mise u Hrvatskoj. Bilo je puno više pjesme, zanosa, puno pljeska, usklika, sve u nekom veselijem ritmu. Na primjer nakon što je svećenik završio čitanje sa „This is the Word of the Lord.“ prolomio se veliki pljesak dvoranom, kao da smo osvojili medalju. No u propovijedi svećenik se osvrnuo i na to da je brak isključivo zajednica žene i muškarca, sve druge kombinacije su grijeh i ne trebamo ih prihvaćati. Uganda je općenito vrlo homofobna zemlja i homoseksualci nisu dobro prihvaćeni. Istovremeno je normalno na cesti vidjeti dva odrasla muškarca kako se drže za ruke. To je znak prijateljstva. Zanimljivo, zar ne?

Vjenčanje je završilo sa: „You may kiss the bride.“ Ajde da i to doživim jednom uživo. Nakon toga je uslijedilo slikanje ispred crkve, a potom su mladenci otišli s djeverušama i djeverima na posebnu lokaciju, za maratonsku sesiju fotografiranja, kako mi je Laura kasnije ispričala. Nas su pak autobusi odveli na ručak u jedan ugodan restoran u prirodi. Međutim ili taj restoran nije bio spreman ili posluga nije bila na visini ili je bio krivi restoran, jer trajalo je u nedogled da dobijemo kaj smo naručili. Kada je hrana konačno stigla neki su dobili krivo, a neki nisu dobili ništa. Meni su obećali savjet od kuhara, ali su to totalno zaboravili uključujući i moje jelo. Onda je smo još morali pregovarati oko računa, jer su tamo pisale stvari, koje nismo dobili. Neki su mislili da je sve bilo plaćeno, ali smo zapravo morali sve sami platiti. Uglavnom totalni kaos. Kada smo konačno krenuli autobusima prema lokaciji na kojoj je trebala biti zabava, vozači su dva puta (!) zalutali i morali smo se okretati skroz na drugu stranu, po napućenim prometnicama. Možete si misliti čuđenje i kolutanje očima svih tih Sirevih glava u vozilima.

Uglavnom sa dva sata zakašnjenja smo stigli na lokaciju svadbe. Doček je bio veličanstven. Dočekali su nas njihovi tradicionalni bubnjari i plesači, koji će nastupiti kasnije na samoj svadbi. Ludilo ritma i pokreta. Stvarno fantastično, prepustio sam se afričkim ritmovima prolazeći pokraj bubnjara i plesaćica. Jedino mi nije bilo jasno zakaj sam jedini muzungu, koji to radi, pa zato smo otišli tako daleko. Na dočeku je bila i hrpa fotografa, kojima je bilo stalo da poslikaju sve muzungu goste po redu. Razlog ćemo saznati kasnije. Maartje i John su bili već odavno stigli, ali su se skrivali u nekoj pokrajnjoj zgradi. Ušetali smo tako u pravi amfiteatar na otvorenom, na kojem su stolovi bili poslagani na različitim nivoima u polukrug. Moj zadatak je bio organizirati nekoliko gostiju i podijeliti im pjenu za puhanje balona, prilikom ulaska mladenaca i uže pratnje. Riža je u Ugandi priličan luksuz i ne bi bilo u redu bacati rižu, pa zbog toga balončići. Laura je rekla da bila zadvoljna mojim izvršavanjem zadatka. Mladenci, te djeveri i djeveruše su zauzeli počasna povišena mjesta s druge strane pozornice, nasuprot ostalim stolovima i sve je bilo spremno.

MC je opet na duhoviti način vodio cijelu predstavu. Na početku su nastupili bubnjari i domaće plesne grupe. Kasnije smo čuli da su to najbolje ugandijske grupe tradicinalnih plesova i bubnjara. Ti bubnjari su na glavi nosili ogromne teške bubnjeve i bubnjali toljagama, za vrijeme hoda, a nakon toga su izveli igru u kojoj su se natjecali u plesnim skokovima. Bilo je kao da gledam olimpijske igre. Imali su nevjerojatne atletske sposobnosti i odraz. Poslije njih i plesnih plesnih skupina koje su isto bile izvrsne, je bila večera. Trebalo je nahraniti jedno 300-tinjak gostiju. Na nekoliko mjesta su imali buffet s raznim tradicionalnim jelima. Mogao si tanjur napuniti koliko si htio, ali neobično za hrvatske pojmove, hrana se servirala samo jednom i to je bilo to. Svatko je dobio također samo dva pića. U drugom dijelu večeri je MC, rekao preko razglasa da tko hoće može uzeti pivo ili sok, cijene su 5000 šilinga za sok i 7000 šilinga za pivo. Ja sam mislio da se šali. Na vrhu amfiteatra su se pojavili neki tipovi sa cugom na kolicima i stvarno nije bila šala. Mogao si se popeti do njih i kupiti cugu.

Uz još par nastupa plesnih grupa, večer je prošla uz specijalnu predstavu, nešto poput mjuzikla, koju je kao iznenađenje priredila majka od Maartje. U njoj su sudjelovali svi iz Maartjine rodbine i još neki iz „extended family“. Laura je sa curama za to morala uvježbavati plesne korake i riječi pjesama, dok sam ja sam imao neku manju statističku ulogu u traženju pilića, koza i krava u publici za miraz. Žabolandska vjenčanja obično imaju takve manje ili više uspjele predstave s prilagođenom tematikom. Nakon predstave je bilo opet par govora, i na kraju naravno moderni ples uz DJ-a na pozornici za sve okupljene.

U jednom trenutku je naravno bilo i bacanje buketa. Nakon toga MC je pozvao sve neoženjene muškarce sebi. Entuzijasta kakav jesam naivno sam se prijavio, dok su me neki žabolandski „frendovi“ ostavili na cjedilu. Ispalo je da se nas desetak prijavljenih (mix crnaca i bijelaca) mora okušati u plesnoj borbi. Onaj koji ostane bit će pratilac djevojke koja je uhvatila buket, a koju su posjeli na svečani stolac. Svaku muzičku rundu su otpadali jedan ili dvojica. Da bih na kraju ja ostao u finalu s još jednim muzunguom. U početku mi je bilo zabavno plešući raznim ritmovima i pomalo seksi plesnim koracima, ali sam se sada sve više i više bojao mogućih posljedica moje „pobjede“. MC je sve naravno dodatno zapaprio. Na sreću je djevojka sa buketom nakon zadnje runde izabrala njega, a ne mene. Rekla je da je bila teška odluka. Onaj drugi je bio njen dečko.

Negdje usred večere su se pojavili oni fotografi s početka dočeka. Donijeli su hrpu fotografija muzungua, isprintanih na A4 foto papiru. Došli su do naših stolova i onda je počelo. Listali su fotografije i tražili lica, da bi im prodali fotke. No upravo to je bilo smiješno, jer kao što rekoh mi smo njima svi jako slični i u nekoliko navrata se dogodilo da su nekome ponudili fotografije, a to uopće nije bila ta osoba. Ponajviše su griješili kod muških, jer smo svi bili u odijelima. Neki put ti fakat nije jasno, kako se mogu tako zabuniti. Sad znam kak je njima, kad mi njih ne razlikujemo. I naravno opet se trebalo pogađati oko cijene. „We have a very good price, only 10 000 shillings.“ – „I will give you 5 000.“ Našto bi kimnuo glavom da može. Ma dao bi je i za tri. Kaj bu on s tom slikom nekog muzungua, ak je ne proda sada.

Oko jedan sat većina gostiju se već razišla, a posluga je počela raspremati stolove i ukrase. Zadnji ples pod vedrim nebom na pozornici i krenuli smo polako prema autobusima, koji su ovaj put iz prve našli naš guesthouse.

Proslo je tjedan dana od naseg dolaska. Puno toga smo prozivjeli, ali ludu avanturu koja nas je cekala od nedjelje nismo mogli ni sanjati.



Oznake: Kampala, vjenčanje, ples, Crkva, muzungu, fotografije
- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2018., utorak

Boda Boda Grand Tour

Nakon “intorductiona” u četvrtak, petak je bio rezerviran za veliku boda boda turu po Kampali. Boda boda tour je najbolji nacin za upoznavanje grada i poznata turisticka atrakcija, bar tako kazu. Mješavina je povijesti, kulture i naravno boda boda dozivljaja kroz cijeli grad, ukljucujuci i sami centar, koji predstavlja vrhunac “organiziranog kaosa” Kampale.

Ovo su takozvane sigurne bode, jer i vozac i putnik imaju kacigu, te je maksimalno jedan putnik po motoru. Obično su ture sa oko desetak boda boda, ali mi smo išli još par koraka dalje i za nas je bila organizirana tura sa 45 boda boda. Skoro svi „bijeli gosti“ su se prikljucili. Laura je odlucila ovo preskočiti, kako bi nakon iscrpljujuceg introductiona imala malo vremena ze sebe, kako bi prikupila energiju za vjenjcanje u subotu. Pametna odluka, kako se kasnije pokazalo, jer nasa tura je umjesto planirana tri i pol sata trajala šest sati. A iste večeri su djevojke jos morale vježbati plesne pokrete za subotu, tako da je Lauri odmor itekako dobro došao, ali da je tura bila zakon, bila je. Itekako.

Četerdeset i pet boda boda, svaki s muzungom otraga, je koliko god lokalci bili navikli na turiste u glavnom gradu, ipak na svakom koraku privlačilo poglede svih prolaznika. Prošli smo kroz rezidencijalnu cetvrt s ambasadama, a kasnije i kroz siromašne kvartove, stali pored starog poljskog aerodroma unutar grada, koji se koristio, prije nego je prebacen u Entebbe, gdje je izgrađen međunarodni aerodrom, posjetili smo Bahai hram, Gadaffi džamiju u samom centru, kraljevsku palaču, tamnice i mučionice diktatora Idi Amina, sami gradski centar, te smo imali Rolex ručak na jednoj od lokalnih tržnica. Sa lokacije na lokaciju smo išli bodama, a na lokacijama su bili naši ili lokalni vodiči, koji su znali ispričati zanimljivosti o pojedinom mjestu. U početku bilo zabavno s kretanjima, jer kada bi se nakon razgledavanja vratili motorima, trebao si ti pronaći svojeg vozača, a i on tebe. Kako nama svi crnci liče jednim drugima, tako i mi njima ličimo jedni drugima, pa su se neki tražili. Moj vozač Jasper (negdje u dvadesetima) jer bio viši od ostalih (porijeklom je sa sjevera Ugande), pa ja nisam imao tih problema, osim toga bio je jedan od vođa u organizaciji. Nadgledao je da sve dobro prolazi, kretao se s vrha na kraj kolone, a osim toga znao je puno toga ispričati o Kampali. Neki drugi su mi kasnije rekli da su imali pristojne, ali šutljive vozače.Tako da mi se kaj se toga tiče baš potrefilo. Kada se jedan boda pokvario u vožnji, Jasper je došao do njega i ubrzo sredio novog vozača s motorom, kojeg je pokupio s ceste i odmah angažirao. Tijekom vožnje sam njegovim telefonom snimao našu kolonu, a on je davao komentar, za njihovu reklamu i završili smo sa „Jah bless!“.

Jasper se malo iznenadio kada sam mu rekao da još nikada nisam čuo za Baha'i vjeru i njihov hram u Kampali, koji smo posjetili. Hram se nalazi na brežuljku (naravno ;-), usred prelijepog zelenog parka, na čijim obroncima se možete odmoriti i uživati u pogledu. To je jedan od osam Baha'i hramova na svijetu i jedini u Africi, na što su očito ponosni. Baha'i vjera se zasniva na jedinstvu svih religija i zalaže se za jedinstvo čovječanstva i svjetski mir. Njihovo učenje kaže da je Bog ljudima kroz povijest slao mnoge učitelje poput Krishne, Mosesa, Buddhe, Isusa ili Muhameda, koji su nas ucili o istome Bogu i o tome kako živjeti. U letku im piše da je bitna strana jednistva poštovanje svake osobe i priznavanje njene vrijedosti. Važno načelo je zbog toga da ne bi trebali loše pričati o drugima njima iza leđa. Hram je kupolasta građevina s jednostavnim interijerom, bez ikona ili oltara, sa zelenilom, bijelim stupovima i tirkiznim podom. Prije ulaska u hram se izuju cipele. Unutra nije dozvoljeno fotografiranje, niti pričanje. Baha'i imaju nedjeljom službu, ali propovjedanje bilo koje vrste nije dozvoljeno, samo meditacija ili molitva. Svi ljudi, svih religija su uvijek dobrodosli u hram.

Mir i sklad Baha'i hrama su totalna suprotnost od „downtown“ Kampale u kojem se nalazi „glavni kolodvor“ onih taxi kombija. Sa balkona jednog većeg kafica smo imali odlican pogled na stotine i stotine tih bijelo-plavih kombija, pravo more, koji se onda ukljucuju na uske ulice i mijesaju sa boda bodama, automobilima, džipovima i pješacima, kao da prolaze jedni kroz druge. Zvučna kulisa je rezervirana za trube, kojima vozači sebi prave mjesta, dok debeli sloj narančaste prašine prekirva scenografiju okolinih zgrada i štandova. U centru smo po prvi puta osjetili neugodne situacije. Kada smo kretali, među naše boda bode su se progurali neki sumnjivi likovi, koji su tražili novac, a onda se kao slučajno u gužvi očešali u neke od nas i prepipali nam džepove. Na upozorenje nekih od vozača su se udaljili. „Takvi su ljudi u centru“ reče Jasper.

Za ručak smo stali na jednoj od lokalnih tržnica za pravi ugandijski specijalitet: „Rolex“ tj. rolled eggs. Chappati je njihova pogača, koju jedu umjesto kruha, u koju se zamotaju jaja koja ti razbiju i isprže na licu mjesta. „Spanish omlet“ s povrćem ili obični omlet, desetak rolex štandova pod suncobranima je bilo preplavljeno gladnim muzunguima. Vrući rolex ti zamotaju u papir stare novine ili u mom slučaju lječnički recept s podacima o pacijentu. Pošto je to pržena hrana trebala bi biti sigurna za nas, ali nikad nisi ziher, a to će postati sumnjivo dva dana kasnije. Kak je sunce tuklo na najjače ja sam stao u hlad pod neku strehu i popričao sa ljubaznom ženom koja je tu sjedila i šivala na staroj singerici.

Boda Boda Grand Tour smo završili ispred kraljevske palače na zgodan način. Naime vozači su uredno poslagali sve bode na jednoj uzvisini, a onda od nas zatražili da sjednemo za upravljače kao da mi vozimo, našto su nas oni slikali, jer to je i njima zgodna reklama, pogotovo s ovakvom velikom grupom. I tako su oni nas slikali i naslikavali, a pridružili su im se i drugi prolaznici, pa smo tako ironično mi postali objekt u izlogu, kojeg smo došli razgledati. Još i danas me možete naći na fb stranicama Walter Boda Boda Toursa u prvom redu, za koji se Jasper naravno pobrinuo ;-). Desetak minuta kasnije smo krenuli prema guesthousu.

U subotu vjenčanje...



Oznake: boda boda, rolex, bahai, hram, Kampala
- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2018., četvrtak

Kampala - ponovni sok

U utorak ujutro krecemo iz Entebbea za Kampalu. Zajedno s jos dva para Sirevih glava (djeveruse i njihovi decki) uzimamo kombi taksi i za nesto vise od sat vremena prelazimo 40-ak kilometara.

Dobro je da smo se u Entebbeu malo privikli na situaciju, jer ono sto nas je u Kampali docekalo bilo je sto puta gore. Kampala je glavni grad Ugande s vise od milijun i pol stanovnika (Uganda ima ukupno 39 milijuna). Kaos u prometu se ne moze mjeriti s nicime sto sam do sada vidio u zivotu, guzve na najjace, masa ljudi na cesti, masa motora (boda boda), otvorena smetlista, jos manje stracare, jos vise ljudi, koji u njima zive...vrucina u odnosu na Entebbe. Prizor koji mi se usjekao u pamcenje. Iz taksija smo vidjeli covjeka sa jednom rukom. Druga ruka mu je samo nadlaktica, a noge nema nego sam dio nadkoljenice. No on hoda pomocu te jedne ruke, prebacuje se u stranu, pa se doceka na nadkoljenice i opet prihvati rukom. Medjutim on hoda mnogo uspravnije nego mnogi sa svim udovima na Zapadu.

Mi smo stigli u nas novi guesthouse, na jednom od 7 brezuljaka Kampale u jednom od boljih kvartova, ali i sa zidovima i bodljikavom zicom. Ovaj je puno veci od onog u Entebbeu, s jedno15-ak soba i puno vise osoblja. Ovdje ce biti smjestana polovina od 50-ak gostiju iz Europe. Guesthouse se zove Adonai, sto bi znacilo Gospodin (Lord). Sve sobe umjesto brojeva imaju biblijske nazive, tako se nasa zove Ebenezer (The Rock of Foundation). Opcenito su ovdje svi prilicno pobozni. 85 posto je krscana ( sto ne znaci da doma nemaju bundevu s duhovima njihovih predaka - za svaki slucaj), nesto muslimana i hindusa. Nase vjencanje ce biti katolickog obreda, naravno uz debeli ugandijski stih, jer su John i njegova obitelj katolici. Nerijetko taksi kombiji imaju natpis na vjetrobranu poput: "God is guiding us" ili "God is with us". Vidio sam cak i "Maria and Jesus supermarkt". Ocito im vjera daje utjehu i nadu, a to je ono sto ocito vecini treba. Popodne su Maartje i John stigli u guesthouse. Mi (bijelci) smo im htjeli pripremiti mali simbolican docek, da im napravimo tunel s rukama, pa da oni prodju ispod, ali onda se spustilo osoblje guesthouse 5-6 crnih dama i pocelo s plesom i pjesmom u africkim ritmovima. Koja razlika. Mi smo ostali malo posramljeni, ali smo se ubrzo pridruzili. To je bila samo mala najava onoga sto slijedi.

Oznake: Uganda, Kampala, guesthouse, ljudi
- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>