Zivot u Zabolandu
23.02.2018., petak
Tajna misija 2
|
Vjenčanje mi se činilo kao nova dobra prilika. Ovdje smo ipak svi okupljeni zbog Maartje i Johna, te iako smo muzungu, nadao sam se da ćemo na vjenjčanju ipak biti ravnopravniji jedni s drugima, te da će biti lakše biti otvoren prema drugome. Dok smo u amfiteatru za bijelim stolovima čekali dolazak Maartje i Johna, sjedili smo kao što rekoh podijeljeni muzungui na desnom krilu, u sredini i lijevo domaci. Tako smo sjedili, pijuckali pice, gledali se i čekali, ali nije dolazilo do baš nikakvog kontakta, kojem sam se ja nadao. Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu. Nije mi trebalo puno da skupim hrabrosti i kao jedini muzungu uputim se na drugu stranu. Sjedoh među nekoliko mladića, predstavim se i započnem razgovor s njima o tome od kuda poznaju Johna, što rade, itd. Bili su naravno iznenađeni, neki malo sramežljivi, ali uspio sam probiti led. Kada su došli mladenci, zamolio sam ih par da nam pomognu u puhanju balona od sapunice. Onaj moj svečani zadatak prilikom spuštajanja mladenaca niz stepenice u „arenu“. Nakon balona sam se vratio na svoje mjesto i počeo je program koji sam ranije opisao. U jednom trenutku došao je moment da se posluži večera. MC (Master of ceremony – voditelj ceremonije) je objavio da se postavljena tri buffeta, gdje gosti mogu uzeti hranu. Jedan iznad desnog dijela, jedan iznad srednjeg i jedan iznad lijevog. I pogađate, slučajno ili ne, svi muzungui su otišli na jedan buffet, a svi ostali crnci na ostala dva. Istina svima je tako bilo možda najbliže, ali naravno da je red za buffet gdje su stajali muzungui bio puno kraći. Ja opet, ne budi lijen, odem u srednji red, iza domaćih. Tu započnem razgovor s jednom ženom od tridesetak godina, koja me upita: „Why are you in this line?“ „Why not? The food is the same.“ Odgovorih. No ona nastavi: „But I do not see your people in this line. Your people are over there.“ Skoro pa sam opao na rit, kad sam to čuo, no munjevito odlučno odgovorih: „This are my people.“ Ona se skromno nasmiješi, nešto u smislu, pa dobro ako ti tako kažeš. Kasnije smo još malo razgovarali, jer je čekanje u redu potrajalo. Ispričala mi je da je prošle godine otvorila restoran u Kampali s lokalnim specijalitetima i da joj za sada dobro ide, te ispričala još nešto o hrani koju imamo za večeru. Naravno opet smo dobili matoke (kuhane zelene banane). Vrativši se za moj „bijeli“ stol. Tim, pored kojeg sam sjedio, mi se obrati: „Ti se to namjerno odvajaš od nas Nizozemaca?“ i nadoveže smješak. Ja ga samo pogledah, a on doda: „Ma ne, sviđa mi se to što radiš. Samo mi ne bi to tako brzo napravili.“ Tja... Na kraju večeri je ispalo da su mi ova dva istupa, bili nažalost ili na sreću najbolji razgovori tog dana. Bilo je naravno još plesa i kontakata, ali ne pravih razgovora. Tako je bilo i sa ostalim gostima. Svi su se držali „svojih“. Osim jednog crnog mladića, koji je jednu muzungu curu učio plesati „jedan na jedan na dva mala“, pa joj se onda počeo upucavati. Na kraju ga je ona odkantala, tako da se ni kod drugih mreže nisu osobito tresle. Istini za volju i na „našim“ vjenčanjima se često desi da se svaka strana drži posebno, tako da ne treba u svemu tražiti rasnu razliku i s time sam se morao zadovoljiti. Ovime smo došli opet na kraj vjenčanja. Drugog jutra, u nedjelju, Laura i ja smo trebali napustiti Kampalu i krenuti za jug zemlje s iznajmljenim džipom. Događaji i iskustva, koji će uslijediti, će biti toliko nevjerojatni, da je u usporedbi s njima sve ovo do sada bio mačji kašalj. P.S. Ona scena s „Your people, my people“ mi je dala za misliti. Nikako nije ona mogla znati da sam je Hrvat, te da Nizozemci nisu „my people“, te da ja Ugandijce sasvim iskrenom smatram isto tako mojima kao i Nizozemce. No što da su bili Hrvati? Što bih tada odgovorio? Oznake: Kampala, vjenčanje, kontakt, razgovor |