Zivot u Zabolandu
22.02.2018., četvrtak
Neke hrvatske boljke u vrucoj prasini Kampale tih dana
|
U Kampali je bilo stvarno vruce tih dana. Dok je u Entebbeu bilo puno vise zelenila, te je puhao povjeterac s jezera Viktorija u Kampali smo se kuhali u gradskoj prasini. Kada bi nakon cijelog dana obrisao bijelim rucnikom lice ostali bi jasni narancasti tragovi. Meni su se valjda zbog vrucine na ledjima i prsima, jos u utorak pojavili crveni pristici, no odlucio sam da mi nece pokvariti veselje, te sam otisao na hokej. Kasnije su se ipak malo povukli, tak da nije bilo strasno, ali je ekvatorsko sunce ocito imalo utjecaj. Covjek (tj. muzungu) se morao dobro mazati kremom za suncanje. Nakon velike Boda Boda turneje, mnoge djevojke su zavrsile s crvenim ramenima ili ledjima. Nije da se nisu mazale, ali su imale faktor 30 umjesto 50 i kroz tih nekoliko sati na motorima su jednostavno izgorile. Nasa soba u guesthouseu se tesko zracila, jer je bila nekako zatvorena u sredini zgrade. Nigdje gdje smo bili nije bilo klima uredjaja, pa tako ni ovdje. Jedino sto imaju su oni starinski ventilatori na plafonima. Laura je tesko podnosila vrucinu za vrijeme spavanja, pa je htjela da preko noci ostavimo upaljen ventilator. Spavali smo skoro goli i meni se cinilo to vrlo opasno. Ipak sam ja jedan Hrvat i odgojen sam da je te propuh moze ako ne ubiti, onda barem ozbiljno ugroziti. Laura je lose spavala, za sto je krivila vrucinu i sve je vise inzistirala da ostavimo upaljen ventilator. Noc prije vjencanja, sam iako nevoljko konacno popustio. Legnuo sam se jedino u drugom smjeru, da mi bar ne puse iznad glave. Nakon par sati Laura je ugasila ventilator. Nije joj se svidjelo da ja lezim u drugom smjeru. Na dan vjenjcanja Laura je brzo nakon dorucka otisla sa djeverusama, a ja sam se vratio u sobu otusirati se i spremiti u svecano odijelo. Odjednom pod tusem osjetim neobicnu bol u ledjima. Svako sagibanje je bilo bolno. Nista mi nije bilo jasno. Isto s pranjem zuba, pa i kod oblacenja odijela. Osjecao sam se kao stari deda. Bol nije prolazila i vec sam ocajavao kako mi evo vec sa 38 ljeta dolaze kronicni bolovi u ledjima i nikada ih se necu moci rijesiti. Hodanje je islo, a svako sagibanje je i dalje bilo bolno. Oko podneva u crkvi, je ipak nesto malo popustilo. Tada sam konacno povezao sto bi to moglo biti. Ventilator. Pri kraju dana je bol konacno nestala i ja slobodno sam mogao sudjelovati u proslavi. No kako to da propuh napada samo Hrvate i ostale Juzne Slavene, a ne Sireve glave i druge Sjevernjake, meni ce i dalje ostati nepoznanica. Kaj se tice drustva Sirevih glava, to je isto tako zanimljiva prica. U cijelom drustvu ja sam bio daleko najstariji „mladi“ gost. Znaci ako ne racunamo Maartjine tete i ujake. Svi ostali su bili oko 30-ak godina. Najbolji sam si bio s deckima od ostalih djeverusa s visokim i sarkasticnim Timom, nadobudnim Wouterom, i usminkanim Leandrom, te sa dva mlada Maartjina bratica Jorritom i Douweom. Mi svi smo dosli vec u utorak u nas guesthouse, a kako se priblizavalo vjenjcanje dolazilo je sve vise prijatelja i kolega doktor(ic)a, gotovo svi s partneri(ca)ma, no s njima sam se malo teze povezivao. Sve su to mladi ljudi financijski dobro situirani, jedan je radio u Microsoftu, drugi je imao projekt u Americi, treci je bio rodjen u Parizu, cetvrti u Keniji, gdje su njegovi roditelji privremeno radili, mnogi od njih su vec bili negdje u Africi, Juznoj Americi, imali su price s posjeta Vijetnamu, Australiji...uglavnom mladi bijelosvjetski ljudi. Kada cujes sve te price, stvarno mislis, pa zar sam ja sve te godine spavao s glavom u pijesku dok se sreca dijelila? Naravno da to nije tako i da se zivoti ne mogu usporedjivati, ali jednostavno osjecas da odudaras od ostalih, ne samo po naglasku, nego i po zivotnom putu, a opet to jedino drustvo u tom trenutku, tisucama kilometara od doma. U petak za vrijeme vecere tridesetogodisnji Tim se pohvalio da mu je uspjelo do sada u zivotu da je na svakom kontinentu bio bar dva puta. Ja sam rekao da sam ja u 38-oj po prvi puta bio izvan Europe, ali da sam zato kao klinac prezivio rat. Svi su ostali na trenutak bez teksta. Zivio relativizam. S druge strane bilo je dobro imati u drustvu nekoga tko je vec bio u Ugandi. Ne samo zbog pogadnjanj oko cijene nego i nekih zdravstvenih stvari. Vazno je na primjer znati da mi (muzugui) ne smijemo jesti svjeze povrce. Ne da bi ono bilo lose za nas, nego zbog toga sto je vjerojatno oprano vodom iz vodovoda (bunara), a ta voda sadrzi neka mikro bica koja mi ne podnosimo. Tako da smo redovito ostavljali salatu sa strane, gdje god bi je posluzili. Flasirana voda i gazirani sokovi su naravno sigurni, ali klasicna greska je uzeti led u casi, koju ti serviraju. Led je naime najcesce od obicne vode i eto ti problema. Za led, ok, ali za salatom mi se srce drapalo. Nakon sest dana vise nisam mogao podnijeti zivot bez salate i na toj veceri u petak sam odrezao koru i rubove paradajza i krastavaca, te pojeo sredinu. Povrce je bilo odlicnog okusa. Kakva razlika u odnosu na Zaboland. Lauri sam ovaj moj "ludi" potez mudro presutio. Oznake: Kampala, Bol, Sunce, Zdravlje, povrce |