Zivot u Zabolandu
21.04.2020., utorak
Kumkvat
|
Prije nekih mjesec i pol dana, baš prije nego je počela ova kriza s coronom i lockdown u Žabolandu, dobio sam porive da počnem uzgajati biljke. Prije smo imali puno zelenila. I u dnevnoj sobi i na balkonu, koji je bio prepun cvijeća, jagoda, sadnica paradajza, puzavaca.... To je bilo Laurino carstvo. No otkako je ona otišla, sa njom su otišle, logično i skoro sve biljke. Poželio sam se i ja za nekoga ili nešto brinuti. Počeo sam s tzv. sočnim biljkama (po žabolandski „vetplant“, a neki dan sam naučio da se na hrvatski te biljke zovu sekulenti). I to je dobro išlo. Takve biljke sam imao i prijašnjih godina. No san bio bi da uzgojim neko vlastito voće ili povrće. Lauri je to odlično polazilo od ruke i na tako maloj površini kakvu smo mi imali, pa sam se i ja maštao o tome. Prije točno tri tjedna, bio je isto utorak, ušetao sam u lokalni Lidl. Odmah na ulazu bile su razne biljke na akciji, a među njima i moj omiljeni kumkvat. (onaj mali agrum narančaste boje, koji se jeda skupa s korom) Bilo mi je malo čudno kako to kumkvat raste u Žabolandu (piše na njemu Made in NL), ali pretpostavio sam da je ovaj tako genetski modificiran da je prilagođen žabolandskim uvjetima, inače ga ne bi prodavali. Biljka je bila visoka oko pola metra, s puno zrelih i sočnih plodova. Proučio sam karton s uputama: „Osunčana strana. Temperatura između 5 i 35 C. Malo vode, ne previše. Jestivi plodovi.“ To je to. To je ono čemu sam maštao. To će biti moja biljka za koju ću se brinuti. Sav sretan i ozaren sam izletio iz Lidla. Pohvalio se susjedi u prolazu. Doma sam odmah poslikao novog sustanara i fotke poslao mojima. Samo kaj nisam napravio selfi. Drugi dan sam sjeo za kompjuter i na internetu potražio malo točnije instrukcije za uzgoj i brigu o kumkvatu. Prva rečenica je već bila šok: „Kumkvati, kao i ostali agrumi, su izuzetno zahtjevne biljke za domaći uzgoj.“ Nastavio sam dalje čitati, ali je teksta i instrukcija bilo toliko puno, da se čitanje lagano pretvorilo u skrolanje, a skrolanje u glavobolju. Uglavnom trebala mi je barem prva godina agronomije da sve pohvatam. Jedna od napomena je bila da kumkvati vole osvjetljena mjesta, ali da ono što mi smatramo kao osvjetljena mjesta u Žabolandu, za kumkvate nije dovoljno. Ipak sam odlučio pokušati. Prva dva tjedna davao sam sve od sebe. Pazio ga i mazio, sunčao na najjače, ali nije mu bilo suđeno. Ili meni s njime. Hibris. Plodove sam jeo malo po malo, bar sam njih iskoristio. Bili su to prilično skupi, ali ukusni kumkvati. Lišće je sve više smeđilo i mežuralo se, te počelo otpadati. Sada je ostalo samo malo osušeno stablo. Amen. No onda prošli vikend odem do Praxisa i tamo na ulazu isto razne biljke na akciji. Jedna polica puna kumkvata. Ali pola njih je dijelom osušeno, opalo im lišće i dijelom plodovi, pa moj doma je prije tjedan dan bolje izgledao nego ovi primjerci. Možda kumkvati ipak nisu za Žaboland, osim u nekom stakleniku, kada misle da su na Mediteranu. Pa čak niti za veće stručnjake od mene. Oznake: biljke, sekulenti, balkon, Sunce, kumkvat, hibris |
31.03.2020., utorak
Friesland osobno, Juma
|
U četvrtak prije nego sam uopće krenuo u Friesland nazvao sam Noor i pitao je je li sigurna da želi da dođem s obzirom na situaciju i s obzirom na rizike. Noor ima četvero djece Iris (15), Chris (14), Niek (11) i Viv (7). On je rekla da je sigurna i da nema problema. Nismo se mi grlili ni ljubili pri pozdravljanju, niti smo pili iz iste čaše ili jeli iz istog tanjura, ali opet smo dva i pol dana, pa pet dana kasnije još jedan cijeli dan zajedno dijelili prostor, jeli, igrali i družili se. Nemoguće je da smo cijelo vrijeme mogli držati razmak iako nismo obitelj. No kako je Noor bila tako sigurna u svoj odgovor, ponašanje svih nas je bilo prirodno i neuštogljeno. Ja sam bio opušteniji i spontaniji u igri i tako sam lakše mogao zaboraviti na probleme u svijetu, ali i na svoje osobne probleme, te doslovno uživati u trenutku. S četvero djece uvijek se mogu organizirati sportske i društvene aktivnosti. Igrali smo najviše nogomet, ali i hokej, , ping pong, speedminton, dvoje njih je čak malo jedrilo na jezeru iako je vanjska temperatura bila 11 stupnjeva, dok smo se unutra zabavljali društvenim igrama, slaganjem cesti od karata (kak se to zove kad se karte poslažu, pa se ruše u nizu?) i naravno WC rola tuljan izazov (e sad kaj je to? ;-) Kaj mene posebno iznova fascinira je kak cure Iris i Viv igraju nogomet. Peta sim, peta tam, mala varka... Ja nisam odrastao s curama, koje stvarno kuže nogomet. Možda je u Hrvatskoj to danas isto drugačije, pa se možda i kod nas čuje da neka sedmogodišnjakinja viče ja sam Messi, ili ja sam Cillissen (poznati žabolandski vratar) dok brani u rukavicama i uklizava na najjače. No najjača scena je bila kada je Viv dobila da izvede slobodan udarac, uzela zalet i rekla: „Ide Ronald Koeman!“ Ja sam ostao paf. Kako? Još jedna fora je da me tamo svi zovu Juma. Što u meni budi uspomene iz mladosti, kada su me svi tako zvali, a od kada sam prestao aktivno igrati hokej ovdje taj nadimak se izgubio. Igra, zabava, smijeh, zafrkancija, osjećao sam se kao da imam dvadeset, a ne četrdeset. S Noor sam imao dobre razgovore. Skužio sam čak da sam bio sretan da ponovno mogu cijeli dan pričati žabolandski, ali baš ono cijeli dan. Imao sam društvo. Imao sam se za koga brinuti. Noor je rekla: „Ja uvijek kažem da si ti moj mlađi hokejski brat. Kao da si nam obitelj. Bliže bi nam bio jedino kad bi oženio nekog od nas.“ Sunce je punilo moje zalihe vitamina D, a društvo zalihe serotonina i endorfina. Nadam se da će te zalihe potjarati u ovim inače vrlo osamljenim vremenima. Pitanje je kada ću ih opet vidjeti, kada ću se uopće s nekime moći tako nesputano družiti. Iako nije stalno tako, upada mi u oči da se ove godine mentalno najlošije osjećam baš kad sam doma. To je bio slučaj još prije ove krize oko corone, a od tada sam samo sve više doma. Što se uostalom vidi i po broju postova na blogu ;-) Tako će za sada i ostati, jer je kabinet vlade večeras donio odluku o produženju sadašnjih mjera (barem) do 28. travnja. Za kraj jedna metreološka vijest. Jutros su objavili da ove godine imamo najsunčaniji početak proljeća u povijesti Žabolanda. Još nikada nije bilo u prvih deset dana toliko sunčanih sati kao ove godine. Svaki dan je bilo toliko sunčano da je teško da će ovaj rekord uopće biti moguće srušiti. Dok ima sunca ima i nade. Oznake: Friesland, SPORT, Noor, nogomet, Sunce |
16.03.2020., ponedjeljak
Škole zatvorene i najtopliji dan ove godine
|
U četvrtak sam otišao kod Xavija na kebab. Pored umaka stajala je i prskalica sa dezinfekcijskim sredstvom. Za mušterije. Pri plaćanju pitah ga: „Poznaješ li ti neke koji su zaraženi?“ On odgovori kratko da ne, ali vraćajući mi novac odmah uzvrati protupitanjem: „A ti?“ „Da, kako da ne.“ Njemu se na tren naglo skiselio izraz lica, ali ga je ubrzo vratio u osmijeh. Tja...kad radiš kao hokejski trener u Oosterbeeku. Subotu sam nakon dužeg vremena iskoristio za odlazak na arnhemsku tržnicu. Popričao sam s Alijem, i kod njega uzeo voće i povrće, uz popust, koji je nekako postao tradicionalan, a da ga nikada nisam to tražio. Na obiljenom štandu sa sirevima se zabavio s mladim prodavačicama, koje su upravo imale vježbu dezinfenkcije ruku. Kupio omiljnu miješavinu orašastih plodova na bio-štandu i zadovoljan odpedalirao doma. „Dok se još može.“ Terese u gradu su bile pune. Očito nisam bio jedini s tom mišlju. U nedjelju poslijepodne ministri su najavili nove zaštitne mjere. Nakon novih savjetovanja, ali zapravo najviše zbog pritiska javnosti, škola, roditelja, oporbenih stranka i udruga odlučeno je da se škole i vrtići ipak zatvore od ponedjeljka. Škole ostaju doduše otvorene, i moraju organizirati prihvat za učenike roditelja, koji rade u ključnim sektorima za što je napravljena posebna lista (zdravstvo, obrazovanje, javni prijevoz, policija, vatrogasci, prehrana,...i sl.) Osim toga zatvaraju se i svi kafići, restorani, saune, teretane, seks klubovi i coffeshopovi. Ove i prijašnje mjere na snazi su do 7. travnja, znači tjedan dana duže nego prvotno. Ministri su još jednom pozvali da se ne „hrčkari“, te da ljudi drže metar i pol razmaka u neizbježnim kontaktima. Još jedna zanimljivost, nakon što je najavljeno zatvaranje svih ugostiteljskoh objekata, jučer navečer je nastala dosad neviđena gužva i redovi u coffeshopovima. U krizi je uvijek važno ostati smiren, pa da se nađe. A baš sam si jučer mislio dok sam prolazio gradom... Broj zaraženih je u međuvremenu prešao 1000, što je logično, efekti mjera trebali bi biti vidljivi tek za tjedan dana. Ovdje se inače ne prijeti kaznama, niti kontrolama samoizolacije. Ljudi se pozivaju na solidarnost i savjesnost. Što je vrlo zanimljivo, ali i osjetljivo. Nema intervnetnih centara, nitko ne nosi maske, dućani rade, roditelji i mala djece voze se biciklima, prometa ima... Čak sam vidio i ludog susjeda da izlazi van. A to je hmm.... dobro ili odlično? Pssssst! I za kraj, jutros je osvanuo prekrasan proljetni dan u Žabolandu. Očekuje se 14 stupnjeva, što bi značilo najtopliji dan ove godine. Sunce grije. Prvi put sam stavio veš sušiti na balkon. Oprao prozore, pomeo i posisao kuću... Dok se još može. Oznake: Corona, kebab, tržnica, coffeshop, Sunce |
22.02.2018., četvrtak
Neke hrvatske boljke u vrucoj prasini Kampale tih dana
|
U Kampali je bilo stvarno vruce tih dana. Dok je u Entebbeu bilo puno vise zelenila, te je puhao povjeterac s jezera Viktorija u Kampali smo se kuhali u gradskoj prasini. Kada bi nakon cijelog dana obrisao bijelim rucnikom lice ostali bi jasni narancasti tragovi. Meni su se valjda zbog vrucine na ledjima i prsima, jos u utorak pojavili crveni pristici, no odlucio sam da mi nece pokvariti veselje, te sam otisao na hokej. Kasnije su se ipak malo povukli, tak da nije bilo strasno, ali je ekvatorsko sunce ocito imalo utjecaj. Covjek (tj. muzungu) se morao dobro mazati kremom za suncanje. Nakon velike Boda Boda turneje, mnoge djevojke su zavrsile s crvenim ramenima ili ledjima. Nije da se nisu mazale, ali su imale faktor 30 umjesto 50 i kroz tih nekoliko sati na motorima su jednostavno izgorile. Nasa soba u guesthouseu se tesko zracila, jer je bila nekako zatvorena u sredini zgrade. Nigdje gdje smo bili nije bilo klima uredjaja, pa tako ni ovdje. Jedino sto imaju su oni starinski ventilatori na plafonima. Laura je tesko podnosila vrucinu za vrijeme spavanja, pa je htjela da preko noci ostavimo upaljen ventilator. Spavali smo skoro goli i meni se cinilo to vrlo opasno. Ipak sam ja jedan Hrvat i odgojen sam da je te propuh moze ako ne ubiti, onda barem ozbiljno ugroziti. Laura je lose spavala, za sto je krivila vrucinu i sve je vise inzistirala da ostavimo upaljen ventilator. Noc prije vjencanja, sam iako nevoljko konacno popustio. Legnuo sam se jedino u drugom smjeru, da mi bar ne puse iznad glave. Nakon par sati Laura je ugasila ventilator. Nije joj se svidjelo da ja lezim u drugom smjeru. Na dan vjenjcanja Laura je brzo nakon dorucka otisla sa djeverusama, a ja sam se vratio u sobu otusirati se i spremiti u svecano odijelo. Odjednom pod tusem osjetim neobicnu bol u ledjima. Svako sagibanje je bilo bolno. Nista mi nije bilo jasno. Isto s pranjem zuba, pa i kod oblacenja odijela. Osjecao sam se kao stari deda. Bol nije prolazila i vec sam ocajavao kako mi evo vec sa 38 ljeta dolaze kronicni bolovi u ledjima i nikada ih se necu moci rijesiti. Hodanje je islo, a svako sagibanje je i dalje bilo bolno. Oko podneva u crkvi, je ipak nesto malo popustilo. Tada sam konacno povezao sto bi to moglo biti. Ventilator. Pri kraju dana je bol konacno nestala i ja slobodno sam mogao sudjelovati u proslavi. No kako to da propuh napada samo Hrvate i ostale Juzne Slavene, a ne Sireve glave i druge Sjevernjake, meni ce i dalje ostati nepoznanica. Kaj se tice drustva Sirevih glava, to je isto tako zanimljiva prica. U cijelom drustvu ja sam bio daleko najstariji „mladi“ gost. Znaci ako ne racunamo Maartjine tete i ujake. Svi ostali su bili oko 30-ak godina. Najbolji sam si bio s deckima od ostalih djeverusa s visokim i sarkasticnim Timom, nadobudnim Wouterom, i usminkanim Leandrom, te sa dva mlada Maartjina bratica Jorritom i Douweom. Mi svi smo dosli vec u utorak u nas guesthouse, a kako se priblizavalo vjenjcanje dolazilo je sve vise prijatelja i kolega doktor(ic)a, gotovo svi s partneri(ca)ma, no s njima sam se malo teze povezivao. Sve su to mladi ljudi financijski dobro situirani, jedan je radio u Microsoftu, drugi je imao projekt u Americi, treci je bio rodjen u Parizu, cetvrti u Keniji, gdje su njegovi roditelji privremeno radili, mnogi od njih su vec bili negdje u Africi, Juznoj Americi, imali su price s posjeta Vijetnamu, Australiji...uglavnom mladi bijelosvjetski ljudi. Kada cujes sve te price, stvarno mislis, pa zar sam ja sve te godine spavao s glavom u pijesku dok se sreca dijelila? Naravno da to nije tako i da se zivoti ne mogu usporedjivati, ali jednostavno osjecas da odudaras od ostalih, ne samo po naglasku, nego i po zivotnom putu, a opet to jedino drustvo u tom trenutku, tisucama kilometara od doma. U petak za vrijeme vecere tridesetogodisnji Tim se pohvalio da mu je uspjelo do sada u zivotu da je na svakom kontinentu bio bar dva puta. Ja sam rekao da sam ja u 38-oj po prvi puta bio izvan Europe, ali da sam zato kao klinac prezivio rat. Svi su ostali na trenutak bez teksta. Zivio relativizam. S druge strane bilo je dobro imati u drustvu nekoga tko je vec bio u Ugandi. Ne samo zbog pogadnjanj oko cijene nego i nekih zdravstvenih stvari. Vazno je na primjer znati da mi (muzugui) ne smijemo jesti svjeze povrce. Ne da bi ono bilo lose za nas, nego zbog toga sto je vjerojatno oprano vodom iz vodovoda (bunara), a ta voda sadrzi neka mikro bica koja mi ne podnosimo. Tako da smo redovito ostavljali salatu sa strane, gdje god bi je posluzili. Flasirana voda i gazirani sokovi su naravno sigurni, ali klasicna greska je uzeti led u casi, koju ti serviraju. Led je naime najcesce od obicne vode i eto ti problema. Za led, ok, ali za salatom mi se srce drapalo. Nakon sest dana vise nisam mogao podnijeti zivot bez salate i na toj veceri u petak sam odrezao koru i rubove paradajza i krastavaca, te pojeo sredinu. Povrce je bilo odlicnog okusa. Kakva razlika u odnosu na Zaboland. Lauri sam ovaj moj "ludi" potez mudro presutio. Oznake: Kampala, Bol, Sunce, Zdravlje, povrce |