Zivot u Zabolandu
10.05.2021., ponedjeljak
Jedrenje I dio
|
Već godinama u Frieslandu gledam kako djeca od Noor (kćer Rite i Franka) uživaju u jedrenju na jezeru. Njihovi roditelji (Noor i Bert) su bili aktivni sportski jedriličari, a i oni su od malih nogu. Čak i najmlađa osmogodišnja Viv jedri sama u optimistu, kao da je rođena u njemu. Za vrijeme majskih praznika su me Rita i Frank pozvali u Heeg na par dana. Rado sam promjenio sredinu i kao uvijek veselilo me druženje s djecom. Društvene igre, šah (to im je najnovija moda), nogomet, hokej, badminton, stolni tenis... u toj obitelji je sport uvijek tu. No ovaj put se na popisu nečekivano za mene našlo i jedrenje. Drugog dana mog boravka najstarija Iris (17) je išla jedriti s jednim Chrisovim prijateljem, zgodnog imena Dante. Dok su to dogovarali Chris (15) je ubaacio: „Onda poslije idem ja s Jumom.“ (oni su jedni od rijetkih, koji me još zovu po tom mojem prastarom nadimku i to mi je baš posebno). Kao da se podrazumijeva ja sam rekao da i puno prije nego sam razmislio. Da se razmijemo oni jedre sportskim laserom. To je onaj čamac, koji se nagne i pola je u vodi, a jedriličari vise s druge strane palube. Juri na najjače, ali je baš zato prilično nestabilan. Uz to bio je to opet tipičan prohladan majski dan za Žabolandu s vanjskom temperaturom od 9 stupnjeva. Temperature vode je bila valjda 5 do 6. Za ručkom (toast sendviči) sam Bertu rekao da idem kasnije jedriti s njegovim sinom, a on me upitao želim li se ovdje ponovno vratiti. Malo u šali, a malo ozbiljno. Chris zna jako dobro jedriti, ali Chris je impulzivan,ADHD, voli se dokazivati i često pretjerati. Iris je pak instruktorica jedrenja, mirna, savjesna, proračunata i odlično je naučila jedriti, dok Chris jedri više po osjećaju. „Možda sam za prvi put ipak trebao ići s Iris?“ – prolazilo mi je kroz glavu. Nakon što su se Dante i Iris vratili. Dante je komentirao da je s Iris bilo ugodno jedriti, jer bi mu ona bar rekla kada bi dolazio veliki val ili tako nešto. „Možda sam za prvi put ipak trebao ići s Iris? Ne, sad više nema povratka. Izabrao sam Chrisa i sve će biti dobro. Kako god bude, bit će baš zanimljivo jer idem s Chrisom.“ Dobio sam pravo odijelo (wet suite), posbene cipele, rukavice (s par rupa), jaknu, zimsku kapu za glavu (kasnije ću naučiti da je to vrlo korisno kada je tako hladno) i naravno prsluk za spasavanje, što je isto vrlo korisno. Oznake: iris, chris, Heeg, Friesland, laser |
31.03.2020., utorak
Friesland osobno, Juma
|
U četvrtak prije nego sam uopće krenuo u Friesland nazvao sam Noor i pitao je je li sigurna da želi da dođem s obzirom na situaciju i s obzirom na rizike. Noor ima četvero djece Iris (15), Chris (14), Niek (11) i Viv (7). On je rekla da je sigurna i da nema problema. Nismo se mi grlili ni ljubili pri pozdravljanju, niti smo pili iz iste čaše ili jeli iz istog tanjura, ali opet smo dva i pol dana, pa pet dana kasnije još jedan cijeli dan zajedno dijelili prostor, jeli, igrali i družili se. Nemoguće je da smo cijelo vrijeme mogli držati razmak iako nismo obitelj. No kako je Noor bila tako sigurna u svoj odgovor, ponašanje svih nas je bilo prirodno i neuštogljeno. Ja sam bio opušteniji i spontaniji u igri i tako sam lakše mogao zaboraviti na probleme u svijetu, ali i na svoje osobne probleme, te doslovno uživati u trenutku. S četvero djece uvijek se mogu organizirati sportske i društvene aktivnosti. Igrali smo najviše nogomet, ali i hokej, , ping pong, speedminton, dvoje njih je čak malo jedrilo na jezeru iako je vanjska temperatura bila 11 stupnjeva, dok smo se unutra zabavljali društvenim igrama, slaganjem cesti od karata (kak se to zove kad se karte poslažu, pa se ruše u nizu?) i naravno WC rola tuljan izazov (e sad kaj je to? ;-) Kaj mene posebno iznova fascinira je kak cure Iris i Viv igraju nogomet. Peta sim, peta tam, mala varka... Ja nisam odrastao s curama, koje stvarno kuže nogomet. Možda je u Hrvatskoj to danas isto drugačije, pa se možda i kod nas čuje da neka sedmogodišnjakinja viče ja sam Messi, ili ja sam Cillissen (poznati žabolandski vratar) dok brani u rukavicama i uklizava na najjače. No najjača scena je bila kada je Viv dobila da izvede slobodan udarac, uzela zalet i rekla: „Ide Ronald Koeman!“ Ja sam ostao paf. Kako? Još jedna fora je da me tamo svi zovu Juma. Što u meni budi uspomene iz mladosti, kada su me svi tako zvali, a od kada sam prestao aktivno igrati hokej ovdje taj nadimak se izgubio. Igra, zabava, smijeh, zafrkancija, osjećao sam se kao da imam dvadeset, a ne četrdeset. S Noor sam imao dobre razgovore. Skužio sam čak da sam bio sretan da ponovno mogu cijeli dan pričati žabolandski, ali baš ono cijeli dan. Imao sam društvo. Imao sam se za koga brinuti. Noor je rekla: „Ja uvijek kažem da si ti moj mlađi hokejski brat. Kao da si nam obitelj. Bliže bi nam bio jedino kad bi oženio nekog od nas.“ Sunce je punilo moje zalihe vitamina D, a društvo zalihe serotonina i endorfina. Nadam se da će te zalihe potjarati u ovim inače vrlo osamljenim vremenima. Pitanje je kada ću ih opet vidjeti, kada ću se uopće s nekime moći tako nesputano družiti. Iako nije stalno tako, upada mi u oči da se ove godine mentalno najlošije osjećam baš kad sam doma. To je bio slučaj još prije ove krize oko corone, a od tada sam samo sve više doma. Što se uostalom vidi i po broju postova na blogu ;-) Tako će za sada i ostati, jer je kabinet vlade večeras donio odluku o produženju sadašnjih mjera (barem) do 28. travnja. Za kraj jedna metreološka vijest. Jutros su objavili da ove godine imamo najsunčaniji početak proljeća u povijesti Žabolanda. Još nikada nije bilo u prvih deset dana toliko sunčanih sati kao ove godine. Svaki dan je bilo toliko sunčano da je teško da će ovaj rekord uopće biti moguće srušiti. Dok ima sunca ima i nade. Oznake: Friesland, SPORT, Noor, nogomet, Sunce |
29.03.2020., nedjelja
Friesland - drugi svijet
|
Friesland - drugi svijet Sunčeva svjetlost polako prodire u sobu. Budan sam. Izlazim u dnevnu sobu, koja se puni toplinom kroz veliku staklenu stijenku. Ispred mene petnaest metera zelenog travnjaka i potom pogled na veliko jezero s odbljescima svjetla na plavoj površini. Promatram par gnjuraca nedaleko od obale. Započinje novi dan. Drugi svijet. Friesland je sjeverno zapadna provincija Žabolanda. Iako su dio Žabolanda, Frizijci, imaju svoj jezik, kulturu, kao i poznatu originalnu zastavu omiljenu od mnogih stranaca, koji su je upoznali. U dućanima će te pozdraviti na žabolandskom, ali s domaćim mušterijama proćakulat će na frizijskom. Domaće mušterije lako im je prepoznati, jer Frizijaca nema mnogo. Friesland su jezera, kanali, široki zeleni pašnjaci, tradicionalne seljačke kuće sa visokim krovištem, puno krava i ovaca, ptice, brodovi i jedrilice, polja modernih vjetrenjača za proizvodnju električne energije, pa tek onda ljudi. Gradova nema puno, većinom mala mjesta, sela ili osamljene farme. U ljetnoj sezoni je mjesto Heeg, u kojem sam boravio, puno jedriličara, nautičara i brodova iz cijelog Žabolanda, ali i puno njih iz susjedne Njemačke. No sada nije sezona. Sada je doba korone. Friesland provodi iste mjere kao i ostatak zemlje: svi ugostiteljski objekti su zatvoreni. svigdje jedan i pol metar razmaka (osoblje lokalnog supermarketa nosi reflektirajuće markere s natpisom), na ulazu i izlazu možete dezinficirati ruke i kolica vlažnom maramicom ili gelom, impovizirani pleksiglas na blagajni, trake na podu za održavanje razmaka, u lokalnu pekarnicu može ući maksimalno troje kupaca istovremeno... međutim ovdje nema gužve, nema redova, radi jedna blagajna, po potrebi dvije (od ukupno tri), nema ljudi. Friesland je provincija uz Groningen sa za sada najmanje zaraženih virusom. Tu i tamo se vide vikendaši iz ostalih provincija, koji su s djecom pobjegli iz gradova, jer putovanja ovdje nisu zabranjena. Uostalom tako sam i ja došao, na poziv Noor, pa onda ostao duže nego sam mislio. Prekrasno vrijeme vani poziva na šetnju. Cijeli tjedan je bilo sunčano bez oblačka na nebu, što je prilično nevjerojatno za ovo ili bilo koje drugo doba godine u Žabolandu. Bilo je toliko vedro, da je jezero postalo plave boje, dok je inače uvijek smeđe. No ovdje je uvijek zrak svjež, vjetar u kosi, a sada i prvi pupovi na drveću polako, ali sigurno donose proljeće. U mjestu će te teško nekoga susresti, ali čini se kao da lokalni život ide dalje. Vidim da iz frizijskog „Zrinjevca“ uređuju nasade cvijeća, u dva dvorišta lokalna firma popločuje kolni ulaz, par dječaka „si puca na gol“ na igralištu, seljaci raznose gnojivo po njivama, na pašnjacima janjići se odazivaju pozivu majke, jata ptica prelijeću zelene ravnice, sunce obasjava staru drvenu vjetrenaču na brani, tu i tamo prođe koja tradicionalna frizijska barka ili poneki biciklist.... mir i tišina. Drugi svijet. Oznake: Friesland |