Prije nekih mjesec i pol dana, baš prije nego je počela ova kriza s coronom i lockdown u Žabolandu, dobio sam porive da počnem uzgajati biljke. Prije smo imali puno zelenila. I u dnevnoj sobi i na balkonu, koji je bio prepun cvijeća, jagoda, sadnica paradajza, puzavaca.... To je bilo Laurino carstvo. No otkako je ona otišla, sa njom su otišle, logično i skoro sve biljke. Poželio sam se i ja za nekoga ili nešto brinuti.
Počeo sam s tzv. sočnim biljkama (po žabolandski „vetplant“, a neki dan sam naučio da se na hrvatski te biljke zovu sekulenti). I to je dobro išlo. Takve biljke sam imao i prijašnjih godina. No san bio bi da uzgojim neko vlastito voće ili povrće. Lauri je to odlično polazilo od ruke i na tako maloj površini kakvu smo mi imali, pa sam se i ja maštao o tome.
Prije točno tri tjedna, bio je isto utorak, ušetao sam u lokalni Lidl. Odmah na ulazu bile su razne biljke na akciji, a među njima i moj omiljeni kumkvat. (onaj mali agrum narančaste boje, koji se jeda skupa s korom) Bilo mi je malo čudno kako to kumkvat raste u Žabolandu (piše na njemu Made in NL), ali pretpostavio sam da je ovaj tako genetski modificiran da je prilagođen žabolandskim uvjetima, inače ga ne bi prodavali. Biljka je bila visoka oko pola metra, s puno zrelih i sočnih plodova. Proučio sam karton s uputama:
„Osunčana strana. Temperatura između 5 i 35 C. Malo vode, ne previše. Jestivi plodovi.“
To je to. To je ono čemu sam maštao. To će biti moja biljka za koju ću se brinuti. Sav sretan i ozaren sam izletio iz Lidla. Pohvalio se susjedi u prolazu. Doma sam odmah poslikao novog sustanara i fotke poslao mojima. Samo kaj nisam napravio selfi.
Drugi dan sam sjeo za kompjuter i na internetu potražio malo točnije instrukcije za uzgoj i brigu o kumkvatu. Prva rečenica je već bila šok:
„Kumkvati, kao i ostali agrumi, su izuzetno zahtjevne biljke za domaći uzgoj.“
Nastavio sam dalje čitati, ali je teksta i instrukcija bilo toliko puno, da se čitanje lagano pretvorilo u skrolanje, a skrolanje u glavobolju. Uglavnom trebala mi je barem prva godina agronomije da sve pohvatam. Jedna od napomena je bila da kumkvati vole osvjetljena mjesta, ali da ono što mi smatramo kao osvjetljena mjesta u Žabolandu, za kumkvate nije dovoljno. Ipak sam odlučio pokušati. Prva dva tjedna davao sam sve od sebe. Pazio ga i mazio, sunčao na najjače, ali nije mu bilo suđeno. Ili meni s njime. Hibris.
Plodove sam jeo malo po malo, bar sam njih iskoristio. Bili su to prilično skupi, ali ukusni kumkvati. Lišće je sve više smeđilo i mežuralo se, te počelo otpadati. Sada je ostalo samo malo osušeno stablo. Amen.
No onda prošli vikend odem do Praxisa i tamo na ulazu isto razne biljke na akciji. Jedna polica puna kumkvata. Ali pola njih je dijelom osušeno, opalo im lišće i dijelom plodovi, pa moj doma je prije tjedan dan bolje izgledao nego ovi primjerci. Možda kumkvati ipak nisu za Žaboland, osim u nekom stakleniku, kada misle da su na Mediteranu. Pa čak niti za veće stručnjake od mene.
Post je objavljen 21.04.2020. u 17:20 sati.