Zivot u Zabolandu
12.02.2021., petak
Čitaj kako pišeš
|
Nakon nekoliko tjedana eto me opet kod “mojih” turskih prijatelja i najboljeg kebaba u Arnhemu i okolici. Razgovarali smo o jednoj novoj turskoj riječi, koju sam naučio taj dan. Ispalo je da mi izgovor nije dobar. Pitao sam ih onda kako se piše. Baš u tom trenutku kebab štandu se priključio jedan uredni tursko-nizozemski mladić. Kad mi je Xavi objasnio kako se piše, mladić mi je prijateljskim i polaganim glasom na odličnom nizozemskom još nešto „pojasnio“: „Znaš, turski je jedini jezik na svijetu, koji izgovaraš točno onako kako pišeš.” Mene kao da je ošinuo grom. U glavi mi je prošao glasni „Kaaaaj?“ Izraz čuđenja na mom licu nije bio takav još od kada su mi u Ugandi rekli da su čuli za Hrvatsku, kako da ne, te da se nalazi u Južnoj Americi. Razrogačio sam oči, ispala mi je vilica, a sigurno su mi se napele i sve žile na licu. „Kako to misliš? A hrvatski?“ On kao da nije ni čuo pitanje. Samo je hladno nastavio objašnjavati svoju znanstvenu teoriju. „Turski ima određene znakove na slovima, kvačice, po kojima točno znaš kako ga trebaš izgovoriti i taj glas je uvijek isti.“ „A hrvatski? A srpski?“ – počenem ja još glasnije. Nisam naprosto mogao vjerovati kaj mi on sad to objašnjava. Pa to sam učio u prvom razredu osnovne. Lik i dalje kao da nije ništa čuo. Valjda je mislio da ima zatucanu Sirevu glavu ispred sebe. To me još više raznjupalo. I opet je nastavio objašnjavati tim nervirajuće mirnim glasom: „Slova se na primjer u engleskom isto pišu, ali se drugačije izgovaraju, ovisno o riječi. Mnogi jezici tvrde da su isto fonetični, ali nisu, samo je turski.“ Meni je prekipjelo. Valjda mi je već izlazila pjena na usta – „Ja sam Hrvat. Daj mi reci znaš li ti kako se čita hrvatski?“ I pazite sada njegov hladni odgovor: „Ne. Ali to za turski je opće poznato.“ U tom trenutku sam se iz nekog razloga zaustavio. Umjesto da mu otkinem glavu, kao osvetu za Nikolu Šubića Zrinskog, osjetio sam da se trebam primiriti. Da se nema smisla nadmudrivati s nekime tko nije spreman slušati. Upitao sam se zapravo...kako je uopće moguće da me tako netko izbaci iz takta. Počeo sam normalnije disati. Skužio sam da su se drugi malo povukli dok smo mi „diskutirali.“ Malo me je bilo sram, ali ostadoh stajati na mjestu. |
16.03.2020., ponedjeljak
Škole zatvorene i najtopliji dan ove godine
|
U četvrtak sam otišao kod Xavija na kebab. Pored umaka stajala je i prskalica sa dezinfekcijskim sredstvom. Za mušterije. Pri plaćanju pitah ga: „Poznaješ li ti neke koji su zaraženi?“ On odgovori kratko da ne, ali vraćajući mi novac odmah uzvrati protupitanjem: „A ti?“ „Da, kako da ne.“ Njemu se na tren naglo skiselio izraz lica, ali ga je ubrzo vratio u osmijeh. Tja...kad radiš kao hokejski trener u Oosterbeeku. Subotu sam nakon dužeg vremena iskoristio za odlazak na arnhemsku tržnicu. Popričao sam s Alijem, i kod njega uzeo voće i povrće, uz popust, koji je nekako postao tradicionalan, a da ga nikada nisam to tražio. Na obiljenom štandu sa sirevima se zabavio s mladim prodavačicama, koje su upravo imale vježbu dezinfenkcije ruku. Kupio omiljnu miješavinu orašastih plodova na bio-štandu i zadovoljan odpedalirao doma. „Dok se još može.“ Terese u gradu su bile pune. Očito nisam bio jedini s tom mišlju. U nedjelju poslijepodne ministri su najavili nove zaštitne mjere. Nakon novih savjetovanja, ali zapravo najviše zbog pritiska javnosti, škola, roditelja, oporbenih stranka i udruga odlučeno je da se škole i vrtići ipak zatvore od ponedjeljka. Škole ostaju doduše otvorene, i moraju organizirati prihvat za učenike roditelja, koji rade u ključnim sektorima za što je napravljena posebna lista (zdravstvo, obrazovanje, javni prijevoz, policija, vatrogasci, prehrana,...i sl.) Osim toga zatvaraju se i svi kafići, restorani, saune, teretane, seks klubovi i coffeshopovi. Ove i prijašnje mjere na snazi su do 7. travnja, znači tjedan dana duže nego prvotno. Ministri su još jednom pozvali da se ne „hrčkari“, te da ljudi drže metar i pol razmaka u neizbježnim kontaktima. Još jedna zanimljivost, nakon što je najavljeno zatvaranje svih ugostiteljskoh objekata, jučer navečer je nastala dosad neviđena gužva i redovi u coffeshopovima. U krizi je uvijek važno ostati smiren, pa da se nađe. A baš sam si jučer mislio dok sam prolazio gradom... Broj zaraženih je u međuvremenu prešao 1000, što je logično, efekti mjera trebali bi biti vidljivi tek za tjedan dana. Ovdje se inače ne prijeti kaznama, niti kontrolama samoizolacije. Ljudi se pozivaju na solidarnost i savjesnost. Što je vrlo zanimljivo, ali i osjetljivo. Nema intervnetnih centara, nitko ne nosi maske, dućani rade, roditelji i mala djece voze se biciklima, prometa ima... Čak sam vidio i ludog susjeda da izlazi van. A to je hmm.... dobro ili odlično? Pssssst! I za kraj, jutros je osvanuo prekrasan proljetni dan u Žabolandu. Očekuje se 14 stupnjeva, što bi značilo najtopliji dan ove godine. Sunce grije. Prvi put sam stavio veš sušiti na balkon. Oprao prozore, pomeo i posisao kuću... Dok se još može. Oznake: Corona, kebab, tržnica, coffeshop, Sunce |
01.10.2016., subota
Ono sto vam nitko nije rekao o pucu u Turskoj
|
Prosli tjedan sam navratio u svoj stari kvart. Kvart izbjeglica, radnika i neradnika, da bih otisao po prvi put nakon ljeta na najbolji kebab u gradu. Kao i obicno posjet kebabu je bio puno vise od kebaba. Ovaj put smo se zapricali (na moje inzistiranje) o pucu u Turskoj proslog ljeta. Zanimalo me sto sami zabolandski Turci o tome misle. Srecom nije bilo puno musterija, pa sam dobio vrlo zanimljive informacije od Xavija, mladog vlasnika pokretne kebab kucice, kojeg vec dobro znam. Xavi vjeruje da je narod zaustavio puc. Znaci bas onako kako njihovi mediji tvrde, goloruki narod izasao na ulice i vojska se uplasila, te je to spasilo stvar. Navodno se tamo obicni ljudi ne bave vise pucem, samo policije i pravosudje odradjuju svoj posao i to je to. Xavi tvrdi da su za puc neosporno krive vanjske (zapadne) sile, jer cemu odjednom puc. U Turskoj se, prema njemu, zivi bolje nego u Zaboladnu. Ima posla, ima novca, u Istanbulu se voze samo novi automobili, zasto bi se netko onda bunio? Nije to bila situacija kao 1980. kada se zemlja nalazila u kaosu. Ljut je i na zabolandske medije koji po njemu navode hrpu lazi. Za Xavija je dakle neosporno da su strane sile bile upletene. Za to ima i jos jedan motiv, koji nisam cuo u niti jednom mediju. Nesto sto baca sasvim drugo svjetlo na cijelu situaciju. Naime, rijec je o jednoj posebnoj sirovini, koje u velikim rezervama ima u Turskoj. Rijec je o boru. ( element borium B) Turska naime posjeduje najvece svjetske zalihe ove sirovine (oko 70% po zabolandskoj wikipediji). Medjutim zbog ugovora iz Lausanne potpisanog 1923. godine Turska ne smije preradjivati bor, vec ga jedno moze prodavati. Kome? Svjetskim silama. No taj ugovor je potpisan na tocno sto godina i uskoro istice. Xavi tvrdi da je to zapravo bio tajni cilj puca. Uspostaviti novu vladu, koja ce produziti taj ugovor I tako osigurati sirovinu za druge. On se cak ne bi cudio kada bi se nesto slicnu narednih godina ponovilo. No prema njegovima rijecima, Turska to nece dopustiti. Rezerve nafte sve vise presusuju, bor je buducnost, te ce zahvaljujuci njemu Turska postati najjaca drzava na svijetu. Tako govori moj omiljeni kebab majstor. |