Zivot u Zabolandu
12.02.2021., petak
Čitaj kako pišeš
|
Nakon nekoliko tjedana eto me opet kod “mojih” turskih prijatelja i najboljeg kebaba u Arnhemu i okolici. Razgovarali smo o jednoj novoj turskoj riječi, koju sam naučio taj dan. Ispalo je da mi izgovor nije dobar. Pitao sam ih onda kako se piše. Baš u tom trenutku kebab štandu se priključio jedan uredni tursko-nizozemski mladić. Kad mi je Xavi objasnio kako se piše, mladić mi je prijateljskim i polaganim glasom na odličnom nizozemskom još nešto „pojasnio“: „Znaš, turski je jedini jezik na svijetu, koji izgovaraš točno onako kako pišeš.” Mene kao da je ošinuo grom. U glavi mi je prošao glasni „Kaaaaj?“ Izraz čuđenja na mom licu nije bio takav još od kada su mi u Ugandi rekli da su čuli za Hrvatsku, kako da ne, te da se nalazi u Južnoj Americi. Razrogačio sam oči, ispala mi je vilica, a sigurno su mi se napele i sve žile na licu. „Kako to misliš? A hrvatski?“ On kao da nije ni čuo pitanje. Samo je hladno nastavio objašnjavati svoju znanstvenu teoriju. „Turski ima određene znakove na slovima, kvačice, po kojima točno znaš kako ga trebaš izgovoriti i taj glas je uvijek isti.“ „A hrvatski? A srpski?“ – počenem ja još glasnije. Nisam naprosto mogao vjerovati kaj mi on sad to objašnjava. Pa to sam učio u prvom razredu osnovne. Lik i dalje kao da nije ništa čuo. Valjda je mislio da ima zatucanu Sirevu glavu ispred sebe. To me još više raznjupalo. I opet je nastavio objašnjavati tim nervirajuće mirnim glasom: „Slova se na primjer u engleskom isto pišu, ali se drugačije izgovaraju, ovisno o riječi. Mnogi jezici tvrde da su isto fonetični, ali nisu, samo je turski.“ Meni je prekipjelo. Valjda mi je već izlazila pjena na usta – „Ja sam Hrvat. Daj mi reci znaš li ti kako se čita hrvatski?“ I pazite sada njegov hladni odgovor: „Ne. Ali to za turski je opće poznato.“ U tom trenutku sam se iz nekog razloga zaustavio. Umjesto da mu otkinem glavu, kao osvetu za Nikolu Šubića Zrinskog, osjetio sam da se trebam primiriti. Da se nema smisla nadmudrivati s nekime tko nije spreman slušati. Upitao sam se zapravo...kako je uopće moguće da me tako netko izbaci iz takta. Počeo sam normalnije disati. Skužio sam da su se drugi malo povukli dok smo mi „diskutirali.“ Malo me je bilo sram, ali ostadoh stajati na mjestu. |