Zivot u Zabolandu

20.02.2018., utorak

Boda Boda Grand Tour

Nakon “intorductiona” u četvrtak, petak je bio rezerviran za veliku boda boda turu po Kampali. Boda boda tour je najbolji nacin za upoznavanje grada i poznata turisticka atrakcija, bar tako kazu. Mješavina je povijesti, kulture i naravno boda boda dozivljaja kroz cijeli grad, ukljucujuci i sami centar, koji predstavlja vrhunac “organiziranog kaosa” Kampale.

Ovo su takozvane sigurne bode, jer i vozac i putnik imaju kacigu, te je maksimalno jedan putnik po motoru. Obično su ture sa oko desetak boda boda, ali mi smo išli još par koraka dalje i za nas je bila organizirana tura sa 45 boda boda. Skoro svi „bijeli gosti“ su se prikljucili. Laura je odlucila ovo preskočiti, kako bi nakon iscrpljujuceg introductiona imala malo vremena ze sebe, kako bi prikupila energiju za vjenjcanje u subotu. Pametna odluka, kako se kasnije pokazalo, jer nasa tura je umjesto planirana tri i pol sata trajala šest sati. A iste večeri su djevojke jos morale vježbati plesne pokrete za subotu, tako da je Lauri odmor itekako dobro došao, ali da je tura bila zakon, bila je. Itekako.

Četerdeset i pet boda boda, svaki s muzungom otraga, je koliko god lokalci bili navikli na turiste u glavnom gradu, ipak na svakom koraku privlačilo poglede svih prolaznika. Prošli smo kroz rezidencijalnu cetvrt s ambasadama, a kasnije i kroz siromašne kvartove, stali pored starog poljskog aerodroma unutar grada, koji se koristio, prije nego je prebacen u Entebbe, gdje je izgrađen međunarodni aerodrom, posjetili smo Bahai hram, Gadaffi džamiju u samom centru, kraljevsku palaču, tamnice i mučionice diktatora Idi Amina, sami gradski centar, te smo imali Rolex ručak na jednoj od lokalnih tržnica. Sa lokacije na lokaciju smo išli bodama, a na lokacijama su bili naši ili lokalni vodiči, koji su znali ispričati zanimljivosti o pojedinom mjestu. U početku bilo zabavno s kretanjima, jer kada bi se nakon razgledavanja vratili motorima, trebao si ti pronaći svojeg vozača, a i on tebe. Kako nama svi crnci liče jednim drugima, tako i mi njima ličimo jedni drugima, pa su se neki tražili. Moj vozač Jasper (negdje u dvadesetima) jer bio viši od ostalih (porijeklom je sa sjevera Ugande), pa ja nisam imao tih problema, osim toga bio je jedan od vođa u organizaciji. Nadgledao je da sve dobro prolazi, kretao se s vrha na kraj kolone, a osim toga znao je puno toga ispričati o Kampali. Neki drugi su mi kasnije rekli da su imali pristojne, ali šutljive vozače.Tako da mi se kaj se toga tiče baš potrefilo. Kada se jedan boda pokvario u vožnji, Jasper je došao do njega i ubrzo sredio novog vozača s motorom, kojeg je pokupio s ceste i odmah angažirao. Tijekom vožnje sam njegovim telefonom snimao našu kolonu, a on je davao komentar, za njihovu reklamu i završili smo sa „Jah bless!“.

Jasper se malo iznenadio kada sam mu rekao da još nikada nisam čuo za Baha'i vjeru i njihov hram u Kampali, koji smo posjetili. Hram se nalazi na brežuljku (naravno ;-), usred prelijepog zelenog parka, na čijim obroncima se možete odmoriti i uživati u pogledu. To je jedan od osam Baha'i hramova na svijetu i jedini u Africi, na što su očito ponosni. Baha'i vjera se zasniva na jedinstvu svih religija i zalaže se za jedinstvo čovječanstva i svjetski mir. Njihovo učenje kaže da je Bog ljudima kroz povijest slao mnoge učitelje poput Krishne, Mosesa, Buddhe, Isusa ili Muhameda, koji su nas ucili o istome Bogu i o tome kako živjeti. U letku im piše da je bitna strana jednistva poštovanje svake osobe i priznavanje njene vrijedosti. Važno načelo je zbog toga da ne bi trebali loše pričati o drugima njima iza leđa. Hram je kupolasta građevina s jednostavnim interijerom, bez ikona ili oltara, sa zelenilom, bijelim stupovima i tirkiznim podom. Prije ulaska u hram se izuju cipele. Unutra nije dozvoljeno fotografiranje, niti pričanje. Baha'i imaju nedjeljom službu, ali propovjedanje bilo koje vrste nije dozvoljeno, samo meditacija ili molitva. Svi ljudi, svih religija su uvijek dobrodosli u hram.

Mir i sklad Baha'i hrama su totalna suprotnost od „downtown“ Kampale u kojem se nalazi „glavni kolodvor“ onih taxi kombija. Sa balkona jednog većeg kafica smo imali odlican pogled na stotine i stotine tih bijelo-plavih kombija, pravo more, koji se onda ukljucuju na uske ulice i mijesaju sa boda bodama, automobilima, džipovima i pješacima, kao da prolaze jedni kroz druge. Zvučna kulisa je rezervirana za trube, kojima vozači sebi prave mjesta, dok debeli sloj narančaste prašine prekirva scenografiju okolinih zgrada i štandova. U centru smo po prvi puta osjetili neugodne situacije. Kada smo kretali, među naše boda bode su se progurali neki sumnjivi likovi, koji su tražili novac, a onda se kao slučajno u gužvi očešali u neke od nas i prepipali nam džepove. Na upozorenje nekih od vozača su se udaljili. „Takvi su ljudi u centru“ reče Jasper.

Za ručak smo stali na jednoj od lokalnih tržnica za pravi ugandijski specijalitet: „Rolex“ tj. rolled eggs. Chappati je njihova pogača, koju jedu umjesto kruha, u koju se zamotaju jaja koja ti razbiju i isprže na licu mjesta. „Spanish omlet“ s povrćem ili obični omlet, desetak rolex štandova pod suncobranima je bilo preplavljeno gladnim muzunguima. Vrući rolex ti zamotaju u papir stare novine ili u mom slučaju lječnički recept s podacima o pacijentu. Pošto je to pržena hrana trebala bi biti sigurna za nas, ali nikad nisi ziher, a to će postati sumnjivo dva dana kasnije. Kak je sunce tuklo na najjače ja sam stao u hlad pod neku strehu i popričao sa ljubaznom ženom koja je tu sjedila i šivala na staroj singerici.

Boda Boda Grand Tour smo završili ispred kraljevske palače na zgodan način. Naime vozači su uredno poslagali sve bode na jednoj uzvisini, a onda od nas zatražili da sjednemo za upravljače kao da mi vozimo, našto su nas oni slikali, jer to je i njima zgodna reklama, pogotovo s ovakvom velikom grupom. I tako su oni nas slikali i naslikavali, a pridružili su im se i drugi prolaznici, pa smo tako ironično mi postali objekt u izlogu, kojeg smo došli razgledati. Još i danas me možete naći na fb stranicama Walter Boda Boda Toursa u prvom redu, za koji se Jasper naravno pobrinuo ;-). Desetak minuta kasnije smo krenuli prema guesthousu.

U subotu vjenčanje...



Oznake: boda boda, rolex, bahai, hram, Kampala
- 19:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.02.2018., subota

Boda Boda i prvi susret s malarijom

U vodicu mozda pise da Kampala ima 1,5 milijuna stanovnika, ali su nam lokalci rekli da je u gradu preko tjedna zivi oko 7 milijuna ljudi. Sto puno bolje objasnjava kaos na ulicama koji smo susreli. Grad se sa prvotnih 7 brezuljaka (7 za srecu, poput Rima) u medjuvremenu prosirio na 23 brezuljka.

U utorak poslijepodne sam ja zelio otici do lokalnog hokejskog kluba. U Zabolandu sam preko jedne organizacije dobio broj od domaceg trenera i dogovorili smo susret. Pitao sam medju u medjuvremenu pristiglim Sirevim glavama tko mi se jos zeli pridruziti. Tako smo Tim, Jorrit, Wouter i ja krenuli iz naseg guesthouse u potragu za boda bodama, koji ce nas prevesti do Lugogo sportskog centra. Boda bode nije bilo tesko naci, s obzirom da nas salijecu cim vide bijelce (muzungue). Tim je vec bio u Ugandi, pa samo njemu prepustili zadatak pregovora. Cim smo zaustavili jednog odmah ih se skupilo pet oko nas. Nakon pogadjanjanja pao je dogovor za 5000 silinga (Koliko? 10. Previse, tri. 8. Cetiri. 6. Pet. Moze.) Uzeli smo dva motora, i nas po dvojica sjeli iza vozaca. Naravno svi bez kaciga. Sto je bilo bolje nego da je vozac imao kacigu, a mi ne. Ovako bar imas ideju da ni on ne zeli poginuti.

Voznja je trebala trajati 16 minuta, no zaboravili smo jednu stvar, a to je da je bilo 17 sati i vrhunac prometne spice. Spustili smo se s naseg brezuljka i krenuo je sou. U gradu je bila takva guzva da je to bilo strasno. Automobili, kombiji i kamioni su se nagruvali kao goveda na farmi, a izmedju njih se provlaci na stotine boda boda... Nema sanse da autom igdje stignes, jedino se boda bode mogu provuci. Nas je pretjecao s lijeva, s desna, preko plocnika (trubio je prolaznicima), za dlaku smo se provukli izmedju teretnih kamiona cvrsto skupljenih koljena, vozili smo se u krivom smjeru, i naravno da nismo bili jedni. Meni su se dlanovi znojili dok sam se drzao za motor, a Jorrit za vozaca ispred sebe. Vjerovali smo samo u njega. Svako malo bi se stvorio cep negdje, pa se smo se onda guzvali izmedju drugih, obicno udisuci dim iz nekog dizelasa. Cim bi se cep otvorio, boda bode bi se opet sjurile sa svih strana. Sve to uz brezuljkasti reljef grada, sad gore, sad dole, prasnjave ulice, drvene jedva stojece standove i masu ljudi na cesti i uz cestu. Bila je to svakako najludja voznja u mom zivotu. Gardaland je mala beba usporedbi s ovime. No nakon skoro pola sata smo stigli na cilj. Usput nas vozac nije tocno znao gdje je sportski kompleks, pa se u voznji morao par puta posavjetovati s kolegom. Prezivjeli smo, bas kao i tisuce, stotine tisuca drugih, koji su taj dan koristili boda boda u Kampali. Zene, djeca, starci.. to je jednostavno najosnovniji i najbrzi nacin prijevoza u cijeloj zemlji. No naravno nije bez rizika.

Stigavsi na hokejsko igraliste, bez problema smo zaokupili paznju okupljenih. Ja sam pronasao trenera s kojim sam se cuo telefonom (imao sam u medjuvremenu Ugandijsku tel. karticu), on je bas drzao trening grupi djece i uskoro smo dogovorili haklec. Team Muzungu (nas cetiri), plus trener protiv djece. Zacudo nismo bili jedni bijelci na terenu. Pronasli smo i jednu djevojku iz Njemacke, koja je ovdje zivjela cetiri mjeseca i igrala hokej, te dobro poznavala hokejske prilike. Malo se dodavala i pricala s nama, no kada smo je pozvali da zaigra s nama rekla je: „Ma bolje ne. Ne bih trebala biti puno aktivna, jer imam malariju.“ Mi smo se blijedo pogledali...“Ookeeej.“

Ovo je bio primjer kako sport zblizava ljude. Ljude s drugih krajeva planeta, razlicite povijesti, razlicitih godina, pa cak i bez hokejskog znanja... samo sport. Poceo se spustati mrak. Reflektore naravno nemaju, ali smo zadrzali jos u razgovoru. Mladi trener Innocent (22 g.) mi je ispricao svoju zivotnu pricu. Kada sam ga pitao zivi li ovdje blizu sportskog kompleksa, rekao je: „Da, da, vrlo blizu. 1500.“ Meni je bilo nejasno 1500 cega, metara? Stopa? 1500 silinga za boda boda.

Po mraku smo krenuli u potragu za boda bodama. Javne rasvjete gotovo da ni nemaju. Mene je pri prelasku ceste gotovo udario biciklist. Iako sam gledao lijevo i desno nisam ga vidio. Stvorio se iz mraka, bez svjetla, na crnom biciklu, crn. Kaj ces. Nasli smo boda bode, dogovorili istu cijenu za povratak, samo nismo trebali ici u guesthouse, nego se naci s ostatkom ekipe u jednom libanonskom restoranu u blizini naseg brezuljka Boda boda vozaci su mislili da znaju gdje je restoran, ali su se opet zeznuli, pa smo malo zujali na kraju. Na kraju je vozac s kojim smo bili Wouter i ja pronasao restoran, ali se onaj drugi s Timom i Jorritom negdje izgubio i tako smo se razdvojili. Ja sam rekao Wouteru da priceka vani, tako da ga ovi mogu vidjeti, a ja cu otici unutra i javiti nasima da smo stigli. Tako ja ulazim unutra osoblje me pristojno pozdravlja, ja odgovaram da dolazim samo javiti nasima da smo stigli. Konobarica me pogledava s cudjenjem. I prati me dok ja izlazim na teresa, a onda kaze: „Nisam ovdje vidjela vase ljude.“ Ja skuzim da misli na bijelce. I stvarno nema nasih u restoranu. Sad sam ja zbunjen. Pitam se jesmo li na pravome mjestu. Izlazim van i Wouterom idemo pregledati okolicu. Srecom ubrzo nalazimo Tima i Jorrita, a uskoro dolazi i ostatak ekipe koji je kasnio. Pobjedonosno se vracamo u libanonski restoran (otvoren 24 sata dnevno inace?!) i narucujemo Nilsko pivo.




Oznake: boda boda, Malarija, hokej
- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>