U vodicu mozda pise da Kampala ima 1,5 milijuna stanovnika, ali su nam lokalci rekli da je u gradu preko tjedna zivi oko 7 milijuna ljudi. Sto puno bolje objasnjava kaos na ulicama koji smo susreli. Grad se sa prvotnih 7 brezuljaka (7 za srecu, poput Rima) u medjuvremenu prosirio na 23 brezuljka.
U utorak poslijepodne sam ja zelio otici do lokalnog hokejskog kluba. U Zabolandu sam preko jedne organizacije dobio broj od domaceg trenera i dogovorili smo susret. Pitao sam medju u medjuvremenu pristiglim Sirevim glavama tko mi se jos zeli pridruziti. Tako smo Tim, Jorrit, Wouter i ja krenuli iz naseg guesthouse u potragu za boda bodama, koji ce nas prevesti do Lugogo sportskog centra. Boda bode nije bilo tesko naci, s obzirom da nas salijecu cim vide bijelce (muzungue). Tim je vec bio u Ugandi, pa samo njemu prepustili zadatak pregovora. Cim smo zaustavili jednog odmah ih se skupilo pet oko nas. Nakon pogadjanjanja pao je dogovor za 5000 silinga (Koliko? 10. Previse, tri. 8. Cetiri. 6. Pet. Moze.) Uzeli smo dva motora, i nas po dvojica sjeli iza vozaca. Naravno svi bez kaciga. Sto je bilo bolje nego da je vozac imao kacigu, a mi ne. Ovako bar imas ideju da ni on ne zeli poginuti.
Voznja je trebala trajati 16 minuta, no zaboravili smo jednu stvar, a to je da je bilo 17 sati i vrhunac prometne spice. Spustili smo se s naseg brezuljka i krenuo je sou. U gradu je bila takva guzva da je to bilo strasno. Automobili, kombiji i kamioni su se nagruvali kao goveda na farmi, a izmedju njih se provlaci na stotine boda boda... Nema sanse da autom igdje stignes, jedino se boda bode mogu provuci. Nas je pretjecao s lijeva, s desna, preko plocnika (trubio je prolaznicima), za dlaku smo se provukli izmedju teretnih kamiona cvrsto skupljenih koljena, vozili smo se u krivom smjeru, i naravno da nismo bili jedni. Meni su se dlanovi znojili dok sam se drzao za motor, a Jorrit za vozaca ispred sebe. Vjerovali smo samo u njega. Svako malo bi se stvorio cep negdje, pa se smo se onda guzvali izmedju drugih, obicno udisuci dim iz nekog dizelasa. Cim bi se cep otvorio, boda bode bi se opet sjurile sa svih strana. Sve to uz brezuljkasti reljef grada, sad gore, sad dole, prasnjave ulice, drvene jedva stojece standove i masu ljudi na cesti i uz cestu. Bila je to svakako najludja voznja u mom zivotu. Gardaland je mala beba usporedbi s ovime. No nakon skoro pola sata smo stigli na cilj. Usput nas vozac nije tocno znao gdje je sportski kompleks, pa se u voznji morao par puta posavjetovati s kolegom. Prezivjeli smo, bas kao i tisuce, stotine tisuca drugih, koji su taj dan koristili boda boda u Kampali. Zene, djeca, starci.. to je jednostavno najosnovniji i najbrzi nacin prijevoza u cijeloj zemlji. No naravno nije bez rizika.
Stigavsi na hokejsko igraliste, bez problema smo zaokupili paznju okupljenih. Ja sam pronasao trenera s kojim sam se cuo telefonom (imao sam u medjuvremenu Ugandijsku tel. karticu), on je bas drzao trening grupi djece i uskoro smo dogovorili haklec. Team Muzungu (nas cetiri), plus trener protiv djece. Zacudo nismo bili jedni bijelci na terenu. Pronasli smo i jednu djevojku iz Njemacke, koja je ovdje zivjela cetiri mjeseca i igrala hokej, te dobro poznavala hokejske prilike. Malo se dodavala i pricala s nama, no kada smo je pozvali da zaigra s nama rekla je: „Ma bolje ne. Ne bih trebala biti puno aktivna, jer imam malariju.“ Mi smo se blijedo pogledali...“Ookeeej.“
Ovo je bio primjer kako sport zblizava ljude. Ljude s drugih krajeva planeta, razlicite povijesti, razlicitih godina, pa cak i bez hokejskog znanja... samo sport. Poceo se spustati mrak. Reflektore naravno nemaju, ali smo zadrzali jos u razgovoru. Mladi trener Innocent (22 g.) mi je ispricao svoju zivotnu pricu. Kada sam ga pitao zivi li ovdje blizu sportskog kompleksa, rekao je: „Da, da, vrlo blizu. 1500.“ Meni je bilo nejasno 1500 cega, metara? Stopa? 1500 silinga za boda boda.
Po mraku smo krenuli u potragu za boda bodama. Javne rasvjete gotovo da ni nemaju. Mene je pri prelasku ceste gotovo udario biciklist. Iako sam gledao lijevo i desno nisam ga vidio. Stvorio se iz mraka, bez svjetla, na crnom biciklu, crn. Kaj ces. Nasli smo boda bode, dogovorili istu cijenu za povratak, samo nismo trebali ici u guesthouse, nego se naci s ostatkom ekipe u jednom libanonskom restoranu u blizini naseg brezuljka Boda boda vozaci su mislili da znaju gdje je restoran, ali su se opet zeznuli, pa smo malo zujali na kraju. Na kraju je vozac s kojim smo bili Wouter i ja pronasao restoran, ali se onaj drugi s Timom i Jorritom negdje izgubio i tako smo se razdvojili. Ja sam rekao Wouteru da priceka vani, tako da ga ovi mogu vidjeti, a ja cu otici unutra i javiti nasima da smo stigli. Tako ja ulazim unutra osoblje me pristojno pozdravlja, ja odgovaram da dolazim samo javiti nasima da smo stigli. Konobarica me pogledava s cudjenjem. I prati me dok ja izlazim na teresa, a onda kaze: „Nisam ovdje vidjela vase ljude.“ Ja skuzim da misli na bijelce. I stvarno nema nasih u restoranu. Sad sam ja zbunjen. Pitam se jesmo li na pravome mjestu. Izlazim van i Wouterom idemo pregledati okolicu. Srecom ubrzo nalazimo Tima i Jorrita, a uskoro dolazi i ostatak ekipe koji je kasnio. Pobjedonosno se vracamo u libanonski restoran (otvoren 24 sata dnevno inace?!) i narucujemo Nilsko pivo.
Post je objavljen 17.02.2018. u 11:19 sati.