Jutro poslije svadbe budim se u našem guesthouseu u Kampali. 5 ujutro. Mrak. Moram na WC. Proljev. U sedam se ponovno ustajem i ponovno proljev. Hmm... to ne miriše na dobro. U 12 sati bi trebali krenuti na put. S Laurom je srećom sve u redu. Ja moram opet Spuštamo se na doručak oko 9 sati. Dolaze pomalo i ostali gosti. Na doručku saznajemo da još neki isto imaju problema sa stolicom. Kasnije se pokazalo da je polovica muzungu delegacije jutro provela na WC-daskama. Od čega? A tko će ga znati. Od onih rolex jaja s povrćem koje smo jeli u petak ili od večere na svadbi ili nečeg trećeg. Bijelcima se to češće zna dogoditi, kažu. Nitko ne pravi veliku dramu, ali nama je neugodno jer moramo na put od 250 kilometera jugozapadno prema Lake Mburo. Za putovanje će nam trebati oko pet sati i to je prva dionica sedmodnevne turneje koju smo planirali. Laura i ja polako pakiramo stvari, no pitamo se je li pametno krenuti na put. Ako danas ne odemo onda ćemo izgubiti cijeli dan, a sve prenoćišta smo već rezervirali, a i auto smo rezervirali od danas. Odlučujemo da nećemo krenuti, ako meni do 11 sati ne bude bolje, tj. ako više ne budem morao na WC. Do 11 sati sam morao još dva puta na WC. Međutim vlasnik rent-a-cara nas uvjerava da nema problema, može nam dati tablete koje zatvaraju proljev (i Laura ima te tablete naravno, ali postoji opasnost da te onda na tri dana zatvori, pa radije ne bih), a ako bude trebalo vozač uvijek može stati za bush-bush toalet. Navikli su oni na to već s muzungu gostima. Neće im biti prvi put. Olakšavajuća stvar je što smo za prvi dan putovanja iznajmili i vozača. Razlog je bio taj što smo htjeli da nas izvede iz prometnog kaosa Kampale, te što smo smatrali da nije pametno voziti pet sati nakon svadbene večeri, a time bi dobili jedan dan, koji smo sada opet gubili. Iako je proljev i dalje bio prisutan, ja sam se osjećao relativno dobro, te sam rekao Lauri da sam ipak spreman krenuti na put. Ona me pogledala pogledom zabrinutog razumijevanja i odlučili smo ipak krenuti kako je bilo dogovoreno. Ostali bijelci, kako koji, neki su ostajali još koji dan, neki su se vraćali u Žaboland, a neki kretali na turneju kao i mi.
Gazda rent-a-cara Billy i naš vozač Moses su tako došli po nas s bijelim džipom Toyota RAV4 s pogonom na sva četiri kotača i sa volanom s desne strane naravno. Bio je to najmanji džip koji su imali u ponudi, no za nas sasvim dovoljan. Mislili smo. Billy, malo niži tip s trbušćićem, s kojim je Laura online i telefonski već imala kontakt, nam je donio ugovor. Ja sam ga detaljno pročitao. Zanimljiva stavka je bila da se obvezujemo da nećemo voziti auto prije 6.30 ujutro i nakon 19 sati navečer. U Ugandi je naime opasno po život voziti po mraku. Ne samo zbog opasnih rupa na cestama, nego i zbog toga što lokalni ljudi znaju po noći voziti vozila bez svjetala. Billy, koji je Lauru iz nekog razloga oslovljavao s Laula, nas je više puta upozorio da ne vozimo prebrzo. U naselju 50, na otvorenoj cesti do 110, ali da nadasve pazimo na neasfaltiranim cestama. Neki dan je imao neku grupu muzungua, koja je bila na proputovanju od dva tjedna, ali su zadnji dan zbog brzine izletjeli s ceste i završili u bolnici umjesto na aerodromu. Ja sam ga uvjeravao da nećemo. Malo sam površno pregledao auto (to savjetuju na svim blogovima o Ugandi, no ja baš nisam neki stručnjak) i sve se činilo u redu. „Laula“ je iskeširala oko milijun i pol šilinga za tih tjedan dana. U Ugandi se naravno sve plaća kešom. Inače milijun šilinga je 250 eura, 10 000 šilinga je dakle 2,5 eura. Oke cijena znači. Doduše za auto star dvadeset godina, ali nema veze. Moses me uvjerio da je on sretan ako vozi ovaj auto jer zna da je vrlo pouzdan. Čak više od novijih i većih. A ver. Utovarili smo stvari, pozdravili se sa Maartje, Johnom i ostalima iz muzungu pratnje, koji su još bili tu. Od sada smo bili samo Laura i ja. I Moses. Bijeli džip, koji će nam biti skoro pa kao dom slijedećih osam dana, s velikim natpisom Self Drive Uganda na rezervnoj gumi je nestao u oblaku prašine i to nije preneseno značenje.
Moses nas je sigurno izveo iz Kampala, što se pokazalo kao odličan potez. Nakon toga smo izašli na otvorenu cestu, koja je bila sasvim u redu, samo što su posvuda bile dvije trake. U Ugandi nema autocesta kao u Europi. Doduše, pošto je zemlja vrlo brdovita, na usponima se zna pojaviti dodatna traka „climbing lane“, pa je lakše pretjecati teške kamione iz kojih se crni na najjače.
Po putu nam je ispričao mnoge zanimljivosti. O tome kako se u Ugandi najvise voze polovni japanski automobili (takva je bila i nasa Toyota Rav4, stara sigurno 20 godina), koji brodovima dolaze u Dar es Salam (tanzanijska luka), pa od tamo odlaze u Ugandu i ostale zemlje unutrasnjosti Afrike. To objasnjava i japanske znakove jos uvijek prisutne na starim kamionima, koji vidimo po Ugandi. Ili navigacijski sustav naseg vozaca iz guesthousa u Entebbeu, koji je isto tako bio na japanskom. Karta Ugande, ali sve puno japanskih znakova, samo je zvuk je isključen. Moses nam je ispricao i kako ugandijska policija provodi kontrole na cestama, kojima je cilj kontrolirati ispravnost vozila. Prema rijecima naseg vozaca, mnoga vozila na cesti nisu tehnicki ispravna i zbog toga se dogadjaju mnoge nesrece. Te kontrole smo mogli i sami vidjeti, svakih 30-ak kilometara nailazi se na suzenje na cesti, osigurano siljcima i ogradama, zbog kojeg vozila moraju usportiti i naizmjence proci kroz usko grlo, na kojem je policijska kontrola prometne i obicne policije naoružane naravno kalašnjikovima. Pri tome iskljucuju iz prometa i kontroliraju sumnjiva vozila. Moses nas je po prvi put preveo preko ekvatora, na tom mjestu je uz cestu niknuo gradić, gdje smo stali da nam on uzme kartu, a sam je otisao uplatiti AirMoney nekome u sveprisutne štandove mobitelskih mreža. Krenuvši dalje došli smo u neko podrucje za koje nam je ispričao da je to zemlja, kojoj je Bog rekao laku noć. „Pogledajte samo kako jadne usjeve imaju. Ovdje sve tako slabo rodi.“ Pokazujući nam uistinu jadne i osušene krošnje banana u usporedbi s onima koje smo prije vidjeli. „A vidite i kako su im krave samo mršave. Meni je čudno da ljudi ovdje uopće ostaju živjeti.“ Ništa nije lagao. Krave su tamo stvarno bile vrlo mršave, skoro pa kost i koža. Par kilometara dalje sve je opet bilo normalno. U jednom trenutku smo na putu za Masaku prolazili vrlo blizu jezera Viktorija. Moses nas je upozorio da ćemo sada vidjeti nešto zanimljivo. Tako je i bilo, ubrzo su se uz cestu pojavili prodavači svježe ribe. Da ribe, ribetine. Prodavači su stajali uz samu cestu, a često i na samoj cesti i mahali ribama, koje su držali za škrge. Moram priznati da ne znam točno koje su to vrste ribe bile, ali vjerojatno se radi o nilskom smuđu (Nile perch).
Moses je samouvjereno vozio do 130 na sat gdje je mogao na otvorenoj cesti s dvije trake. Uredno je pretjecao sporija vozila, „blendao“ onima koji su nam dolazili u susret, bilo da se maknu s puta, bilo da ih upozori da uspore zbog prometne kontrole. U par navrata je i trubio onima koji su pokušali opasno pretjecanje iz suprotnog smjera ili prenatovarenim boda-bodama da se maknu s glavne ceste na zemljani put sa strane namjenjen sporijem prometu. Žalio se kako puno ljudi u Ugandi ne zna voziti, te da je tako i njegov otac poginuo u prometnoj nesreći, jer se neka budala nije znala pravilno služiti „climbing laneom“. Dok sam u fotelji doma mislio da je voziti Ugandom mačji kašalj, sada sam počeo malo drugačije gledati na stvari. Već od sutradan sam ja trebao preuzeti volan u svoje ruke. Pitao sam Mosesa, da šta ako nam se nešto desi. On je samouvjereno rekao da se sigurno ništa neće desiti. No ako baš nešto bude da zovemo policiju, što me baš nije umirilo. Za svaki slučaj dao nam je i svoj broj telefona, pa ako je u blizini (Uganda nije baš mala) možemo se i njemu javiti. To me već, bar prividno, malo više umirilo.
Nakon pet sati vožnje puta približavali smo našem odredištu. Baš smo skrenuli s glavne ceste, na zemljani put, kada je Moses naglo zaustavio auto, rekavši da od sada možemo nastaviti sami. Ja sam ostao zatečen, jer sam mislio da ću ja tek od sutra voziti. Zatim nam je objasnio da odavde do Eagel's Nesta ima još samo deset kilometara, ali da nema prometne povezanosti, tako da bih ga onda opet morao odbaciti do ovog raskrižja, gdje je bilo malo selo uz cestu. Odavde on može uzeti prijevoz (boda-boda, taksi-kombi, bus, kamion ili kaj već) do Queen Elisabeth National Parka, gdje sutradan već ima dogovorenu novu turu s turistima. Bilo mi je jasno, da nismo imali izbora. Pozdravili smo se s Mosesom i dali mu napojnicu od 10 000 šilinga. Ja sam sjeo na vozačko mjesto, a Laura na suvozačko s moje lijeve strane. Mjenjač je bio automat i ja sam bio zahvalan Riti da me je prije par godina naučila kako se to vozi. Upalio sam i krenuli smo iz prve. Odahnuo sam jer se nisam morao crvenjeti pred Mosesom, koji se polako udaljavao i par lokalaca, koji su nas naravno znatiželjno promatrali iz obližnjih dućana. Avantura je počela.
Post je objavljen 24.02.2018. u 08:28 sati.