Zivot u Zabolandu
29.11.2018., četvrtak
Odbor za doček na jezeru Bunyonyi (Uganda blog)
|
Skrenuvši sa glavne ceste odmah smo se našli na zemljanom putu. Cesta se prvo počela uzdizati i prolazili smo kroz pravu tropsku prašumu visokih stabala, koja je izgledala vrlo impresivno. Negdje pri vrhu uzvisine je bilo veliko krizanje sa putevima iz pet smjerova. Srećom i ovdje smo pronašli drvene putokaze prema našem odredištu, te smo se počeli spuštati prema jezeru. Put je bio zavojit i naravno bez zaštitne ograde. U jednom trenutku smo u provaliji smo spazili džip, koji je tamo nesrećom završio prije nekog vremena, ali nitko ga nije došao pokupiti. Mi smo se držali svoje lijeve strane, ali gotovo da nismo naišli na vozila iz drugog smjera. U međuvremenu je Laura dobila poruku od tipa kod kojeg smo iznajmili smještaj na jednom od otoka na jezeru. Uputa je bila da kad dođemo dolje do jezera na raskršću trebamo ići lijevo, ali da prvo skrenemo desno jer nas on tamo čeka. Zanimljiva uputa. Približavajući se nastambama i trošnim kućicama kraj jezera nalazili smo se usred sve veće gužve. Stigli smo do raskrižja, barem se tako činilo, jer nismo znali misli li Silas, tako mu je bilo ime, baš na ovo račvanje puteva ili neko drugo. Ušli smo u ogromni krkljanac. Svuda oko nas su bili ljudi i vozili smo puževim korakom. Ja sam odlučio da je to to i da trebamo skrenuti desno. Uz cestu su se pojavili štandovi, ili bolje reći prostrike sa kojih su ljudi svašta prodavali, od odjeće i pribora za jelo do nakita i žive peradi. Naravno niti ovdje nismo izbjegli znatiželjnim pogledima. Nije trebalo dugo i neki nam se mladić obratio i ponudio prijevoz na jedan od otoka svojim čamcem. Ljubazno se smješkajuću ja sam mu zahvalio i rekao da nas već čekaju. Iako zapravo nisam točno znao tko niti gdje. Nakon par metara nas je oslovio opet jedan drugi tip s gotovo istom ponudom. I njemu sam zahvalio: „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Za par metara je došao već treći. „Ne hvala. Nas već čekaju.“ Na što je ovaj odgovorio: „Da znam. Ja vas čekam. Ja sam Silas.“ Muzungu, muzungu... Spustili smo se sad već skroz do vode i iskrcali stvari u luci. Luka, to je značilo par drvenih molova za koje su bili privezani drveni duguljasti čamci, bez neke posebne logike. Silas nam je objasnio da je danas sajam, pa da je zato takva gužva. U medjuvremenu se pojavio i kamion iz drugog smjera, pa sam uz velike napore uspio u gužvi okrenuti auto, a da ne skliznem u jezero. Lauru smo ostavili da čuva stvari u čamcu, a Silas i ja smo se odvezli opet gore na ono raskršće i sada skrenuli lijevo, što je iz ove perspektive bilo desno, ali nema veze. Nakon par metara smo skrenuli u jedno dvorište. Skuzio sam da je to čuvani parking specijalno za muzungue. Čuvar je bio vrlo ljubazan, te kao da je obećao da autu neće ni vlas s glave pasti dok ga on čuva. No mene je više brinulo da je tako nešto uopće potrebno. Kroz kokoši i znatiželjne poglede smo se spustili opet do jezera. Bilo je sigurno da Silas uživa određeni autoritet među lokalcima, jer nitko me ništa više nije pitao, niti mi išta nudio, a neki su ga pozdravljali s vidljivom dozom poštovanja. Laura nas je čekala kod čamca, gdje smo je i ostavili, ali nije bila sama. Pored nje je bio stariji muškarac, sijede raščupane kose, u staroj i poderanoj odjeći, bosih, ali snaznih nogu. Po vonju se moglo zaključiti da se već duze vremena nije prao. Po hrvatski bi rekli „klošar“. Silas nam je objasnio da nas zica da se sa nama preveze na otok, jer i on mora baš na Silasov otok, ali je na nama da odlucimo zelimo li ga uzeti ili ne. Neugodnjak. Mozda bi najradije rekli ne, ali onda bi nas izjeo osjećaj krivnje. Slozili smo se. Valjda Silas zna što radi. Stari je sjeo naprijed, mi u sredinu, a Silas je vozio pentu odostraga. Čamac je bio dug kojih pet-šest metara, tak da je bilo mjesta za sve i naše pozamašne ruksake. Krenuli smo prema otoku. Do Silasovog otoka je bilo dobrih pola sata pentom. Ostavivši za sobom zamor lokalnog sajma našli smo se usred prekrasnog krajolika. Jezero je bilo prava oaza mira po kojoj je bilo razbacano nekoliko desetaka malih otoka, a sve je bilo obavijeno obalama jezera, koje su se uzdizale i tako podsjećale na njegovo vulkansko porijeklo. Na obroncima jezera si tu i tamo mogao vidjeti kolibe, plantaže banana i drugih usijeva. Tu i tamo smo mogli vidjeti ljude u radovima na zemlji. Iako je jezero površinom bilo pozamašno ovi čamci su bili jedino prijevozno sredstvo na jezeru. Većina njih, kako smo se ubrzo uvjerili su bili samo na vesla, tek je pokoji imao pentu. Što je bio još jedan dokaz kakvim je luksuzom Silas raspolagao. Nikakvi gliseri, nikave brodovi ni brodarice, nikakvi trajekti, kao da smo putovali i kroz vrijeme, ne samo prostor. Prolazili smo kraj zelenih otoka, koji su stršili kao vrhovi brezuljaka iz jezera. Neki su bili naseljeni sa par koliba, neki samo zeleni. Površinom su bili mali, raznih oblika i veselo raštrkani po jezeru, slično kao naši Kornati. Stari klošar nam je na lošem engleskom pokušao skrenuti paznju na nešto. Nismo ga baš razumijeli. Malo kasnije smo shvatili da nam pokazuje zebre, koje su nas promatrale s jednog od otoka. Oznake: jezero Bunyonyi, Uganda, Silas, otok |