Zivot u Zabolandu
18.02.2018., nedjelja
Trznica Gaba
|
U srijedu smo imali jos jedan slobodan dan prije pocetka svecanosti. To ce reci, mi decki, Laura je sa djeverusama i sa Maartje (mladom) morala na ispobavanje haljina, probe u crkvi itd. Ispostavilo se da je Maartje rekla da im jos fali novaca za svadbu. Tako da su Johnovi roditelji odlucili poslati pod hitno jos jedan kamion banana (oni imaju plantazu banana negdje na selu) na zelenu trznicu u Kampalu. Nas nekoliko (u medjuvremenu su u guesthouse pristizali i drugi Maartjini prijatelji i kolege), je odlucilo otici na lokalnu trznicu Gaba, koja se nalazi u luci na jezeru Victoria. Dok su neki iz grupe kupovali lokalne sim-kartice, sto u Ugandi moze itekako potrajati, jer treba ispuniti knjigu s podacima, treba dati putovnicu, slikaju te (s mobitelom) na licu mjesta…, mi koji smo vani cekali smo se po prvi put ovdje susreli s pravim prosjakom na cesti. Ovakvog prosjaka jos nikada nisam vidio. Stariji neuredno rascupani bradati muskarac obucen doslovno u dronjke, iako crnac od prasine se cinilo kao da je svjetlije boje koze, po tijelu je imao rane i pristeve, je dosao do nas ispruzio ruku i jedino sto je izgovarao je bilo hrapavim glasom: „Eeee! Eeee!“. Mi smo ga ignorirali, no onda nas je rukom poceo dirati po odjeci. Povukli smo se u ducan. Starac se nije usudio uci u ducan. Stao je na ulazu i dalje ispruzene ruke prema nama. „Eeee!“ „Eeee!“ Nelagoda je ispunila cijeli prostor. Znas da ako jednome das, da ce doci hrpa, a opet srce ti se slama. Vrijeme je prolazilo jako sporo. Tada je jedan od djelatnika ducana izasao van prema prosjaku. Vidio sam da je uzeo kovanicu od 500 silinga. Rekao je starcu da ga slijedi i odvukao ga dalje od ulaza. Nesto su progovorili, te mu je dao kovanicu. Starac se okrenuo i polako sepajuci otisao u drugom smjeru. Zatvorio je saku, a na licu sam mu mogao procitati neki blazeni izraz poput djeteta, koje je dobilo zeljeni slatkis. Kada se djelatnik vratio u ducan upitao sam ga sto mu je rekao. Odgovorio je da mu rekao da ode i da nas ne gnjavi, ali da ce se starac sigurno ponovno vratiti jer je rekao da je zedan. Nakon sto su svi konacno bili uslikani, te su kupili kartice i AirTime na bonove krenuli smo dalje. Ovaj put smo umjesto boda bode uzeli kombi taksije. Za samo 1000 silinga po glavi zguzvali smo se u jedan, koji nas je za 20-ak minuta dovezao do luke i trznice. Ponovno masa ljudi, a svi pogledi su barem neko vrijeme upereni u grupu muzungua i kao da se pitaju, sto vi radite ovdje. Trosni standovi-kucice se jedva drze zajedno, pokriveni daskama ili poroznnim limom za zastitu od sunca. Posvuda je smece po podu, izmedju nekih redova standova hrpe smeca na otvorenom. Moze se kupiti svasta od cementa do voca i povrca, hrpa banana, ananasa, lubenica, avokada, no moze se kupiti i zeljezo, drvo, zive kokosi (jedna zena je bas kupila jednu i nosi je drzeci je u cvrsto za korijen krila), rastavljaju se i popravljaju vanbrodski motori, sve je crno od ulja i masti, pored njih se prodaju ribe iz jezera, zive ribe, mrtve ribe, dimljene ribe, ne male ribice, nego propisni komadi, puno veci od orada na nasem placu, a mozete se i osisati u jednom od frizerskih saloona (nije tipfeler), mala djeca hodaju okolo bez roditelja, s cudjenjem gledaju prema nama, neki ljudi spavaju opruzeni na podu, u prasini, zene koje sjede za standovima netremice nas promatraju dok prolazimo. Covjek se moze izgubiti u njihovim dubokim pogledima punim neke ceznje, pa cak i divljenja, kojeg nismo zasluzili, ali tako to funkcionira ovdje. Boja koze ti oznacava status, htio ti to ili ne htio. Cijelu trznicu dobro na oku drze marabui, ogromne pticurine velikih kljunova (kada stoje na zemlji visoke su metar i pol), koje zovu naruznijim pricama na svijetu. Dok lete nebom izgledaju kao leteci dinosauri iz prahistorije, kao da smo putovali kroz vrijeme. Ne bi li se ogrebli za koji zalogaj, marabui stoje na hrpama smeca ili na stupovima, a neki hodaju po obali i pokusavaju se priblizit camcima koji dovoze ribu. Na rivi nam iz svakog restorana masu i pozivaju da bas kod njih dodjemo. Muzungu, muzungu! Nakon malo dogovaranja ipak se odlucujemo sjesti u jedan pod trosne daske, da se osvjezimo. Ne usudimo se jesti bilo sto zbog higijenskih uvijeta, oni koji vec imaju iskustva u Africi preporuciju da uzmemo przene krumpirice kao najsigurniju opciju, pa to narucujemo. Na stolu do nas ljudi prstima calabrcaju jednu przenu ribetinu. Na povratku ponovno sjedamo u kombi. Ja sjedam pored jedne mlade crnkinje, lijepog lica s nekim zavezljajem u krilu. Pristojno je pozdravim, ona mi kratko odzdravi. Nakon par minuta skuzim da je zavezljaj koji ima u krilu ziv i da se nesto mice ipod rucnika. Kad tamo mala beba. Zena s vremena na vrijeme digne rucnik pogleda ispod, pa ga opet spusti i potpuno prekrije bebu. Znatizelja mi nije dala mira i u jednom trenutku sam je upitao koliko je beba stara. Mjesec dana bio je odgovori. „Oh pa cestitam!“ nadovezem se odmah. Odgovor je bio jedan njen duboki uzdah i zalostan pogled u daljinu. Nisam je vise nista pitao do kraja voznje. Poslijepodne istog dana smo Jorrit (bratic od Maartje) i ja jos jednom otisli do sportskog kompleksa, sada vec iskusni voznjom na boda bodama. Ja sam vodio pregovore i za istu cijenu smo se dovezli, samo ovaj put nismo isli u spici, pa je islo puno brze. Na terenu sam ja djeci odrzao HockeyMagic trening, koji je bio s odusevljenjem prihvacen, a Jorrit je zaigrao haklec s odraslima. Poceo je padati mrak i mi smo opet potrazili boda bode za prijevoz „kuci“. Oznake: trznica, taxi kombi, pogled, marabu, beba, hokej |