Zivot u Zabolandu
10.01.2021., nedjelja
Novogodšnji kupanac
|
Ove godine, silom prilika, sam po prvi put slavio Novu godinu u Žabolandu. Jedno sasvim novo iskustvo. Novogodišnje tradicija je ovdje i tzv. „nieuwjaarsduik“ ili u slobodnom prijevodu novogodišnji kupanac. Obično se veže uz prostranu pješćanu plažu Den Haaga Scheweningen (dio grada poznat i po nekim zatvorima), ali odvija se i na raznim drugim mjestima. Na Scheweningenu se svakog prvog prvog sakupi oko 10 000 ljudi. Na hladnom vjetru, u kupaćim kostimima, i obično s kapicama Deda Mraza, stoje iz crte i čekaju da točno u podne starter da znak. Tada počinje masovni sprint u ledeno Sjeverno more. Ovo godine je i ta tradicija morala ustuknuti pred pandemijom i mjerama. Svi ti masovno organizirani kupanci su otkazani i zabranjeni. Ali ne i oni manji... Moj prijatelj Jeroen je došao na ideju da mi održimo naš novogodišnji kupanac. Avanturist kakav jesam, taj plan sam objeručke prihvatio. Kupanje u moru, u Poreču, jednog ožujka prije nekih dvadesetak godina mi je do sada bio rekord u kategoriji ledonog kupanja, no ovo je obećavalo još više. Izabrali smo prigodnu lokaciju. Jezero Bussloo, između Apeldoorna i Deventera. Nešto poput Jaruna, ali više u prirodi. Bio je siv i prohladan zimski dan. Vanjska temperatura oko 5 Celizijevaca. Oko jezera tu i tamo neki šetači i njihovi psi. Od parkirališta smo šetali smo dobrih pola sata dok nismo došli do mjesta koje smo tražili, pogodnog za ulazak u vodu na napuštenoj nudističkoj plaži. Odložili smo ruksake uz drvo i počeli se skidati, istovremeno se uvjeravajući da nije hladno. Najviše je zapravo zeblo za stopala, jer je trava bila hladna i vlažna. Ostavili smo stvari ispod drveta, kao da smo u Stubičkim toplicama na kupanju i krenuli prema vodi. Prvo Jeroen, za njim ja. Korak po korak u sve dublju vodu. Nije bilo vremena za razmišljanje. Osjećaj je ispao puno ugodniji nego sam očekivao. „Nije tako loše. Nije tako loše.“ Ponavljao sam u poluglasu na niskozemskom („Het valt mee. Het valt mee.“) Napravili smo par zaveslaja. Jeroen se zagnjurio, ali i onda odjurio prema van. Ja sam ostao još oko pola minute dulje. U ovim uvjetima svaka se sekunda računa. Izašavši van trebalo se brzo obući, jer si tek sada hladnoća počela ozbiljno prodirati u nas. Najgore je ponovno bilo za stopala. Obukli smo se i počeli skakati, da se ugrijemo. Malo po malo nam je bio sve toplije. Kada smo konačno došli do auta, bili smo spremni sve skupa ponoviti. Drugi put. Kako god bilo uspjeli smo. Novogodišnji kupanac je izvršen. Bilo je stvarno nezaboravno iskustvo. Ovo mora biti najave jedne fenomenalne godine. P.S. slučajno tek sad uvidjeh sličnost između imena Jarun i Jeroen ("oe" se čita "u") Oznake: jezero, Bussloo, kupanje, plaža, Zima, Jeroen |
30.10.2020., petak
Foursome na žabolandski
|
Ovo je priča još sa početka kolovoza, kada je drugi val korone bio daleko. Samo je tamo neki Žaboland stavio tamo neku Hrvatsku na narančastu listu uz strogo preporučenu karantenu po povratku i time zakomlicirao život nekim žabolandskim Hrvatima. Oh kako se to činilo nepravedno tada. U međuvremenu se svi kupamo u sličnoj kaši, no to nije poanta ove priče. Ovog ljeta sam preuzeo novu hokejsku ekipu Nijmegen MA1, tj. njihovu najbolju ekipu djevojaka do 18 godina. S prilično ambicioznom ekipom od 15 djevojaka smo u drugom vikendu kolovoza imali timski vikend. Razne sportske i nesportske aktivnosti kako bi smo se što bolje upoznali i postavili ciljeve za sezonu. Osim igračica vodstvo ekipe je činilo još dvoje managera Yvonne, majka od Lynn i Paul, tata od Merel, te naravno moja kolegica trenerica Marit i ja. Yvonne i Paul su se pobrinuli za logističku organizaciju vikenda, prijevoz, prehrana, smještaj, financije, a Marit i ja za sadržaj. Bili smo smješteni u hostelu u blizini Noorwijka, na samoj obali Sjevernog mora. Noordwijk je inače ljeti vrlo popularno turističko odredište s nepreglednim pješćanim plažama, valovima za surfere i ponekad plavkastim, ali uglavnom smeđim morem ;-) Smještaj je bio naravno jeftin i djevojke su spavale u šesterokrevetnim sobama, ali je još zanimljivije bilo pitanje kako će biti raspoređeno vodstvo ekipe. Kreveti su bili metalni, na kat, skoro kao u vojsci. S posteljinom, koju si sam trebao postaviti, pa nakon noćenje skinuti i ostaviti pred praonicom. Kasnije smo čuli da neke djevojke nisu znale kako se namješta posteljina. Doma to nisu nikada morale raditi, a imaju sedamnaest godina. Što ti je djetinjstvo u žabolandu. Na moje veliko iznenađenje mi, kao vodstvo smo bili smješteni svi skupa u jednoj četverokrevetnoj sobi. S krevetima na kat. Jednim toaletom i tušem. Navodno je Yvonne tako odabrala. Yvonne i Paul su u ranim pedesetima, Marit u kasnim tridesetima, ja hmm... početak četerdesetih, i mi smo svi skupa bili smješetni na nekih 12 kvadrata, te smo djelili i tuš i WC. S time da ja sve njih jedva poznajem, dapače Yvonne i Paula sam vidio tek jednom prije ovog vikenda. Nakon svih aktivnosti ja sam, u subotu navečer, polako drijemao na gornjem katu. Ispod mene su Paul i Marit još pričali, a na drugom gornjem krevetu se Yvonne spremala na spavanac. Odjednom između Marit i Paula padne majica, pa ženska potkošulja, pa grudnjak, pa... Laku noć! Ne sjećam se kada sam zadnji put toliko intimnog prostora dijelio s potpuno nepoznatim ljudima, ali sigurno još nikada u mix kombinaciji. Sada sam eto i to doživio i to u godini korone. Žaboland. Oznake: hokej, Noordwijk, plaža, hostel |