Viatrix

Montecchio Maggiore je naselje i općina (23.209 stanovnika – 2020. g.) u pokrajini Vicenza, regija Veneto. Pored naselja prolazi autocesta A4 Serenissima koja povezuje Torino i Trst (Trieste). Početkom 20. stoljeća otkriveni su artefakti sitnih kremena, predmeti od terakote i grobovi, posebno u brdovitim dijelovima grada, tako da je vjerojatno područje Montecchia Maggiore bilo naseljeno još od neolitika i brončanog doba. Područjem je nekad prolazila antička rimska cesta via Postumia koja je povezivala Genovu i Akvileju (Aquileia). U srednjem vijeku Montecchio Maggiore se nalazio u Svetom Rimskom Carstvu, a s obzirom na feudalni poredak, na regionalnoj razini, nalazio se unutar Marke (ili Markgrofovije) Verona (Marca di Verona). Bio je povezan s koruškim vojvodama barem do 11. stoljeća.



Uz Montecchio Maggiore se veže legenda o Romeu i Juliji. Na brdu iznad naselja se nalaze dvije utvrde izgrađene 1008. godine koje su nazvane Castelli di Romeo e Giulietta (Dvorci Romea i Julije) - Castello della Villa (Romeo) i Castello della Bellaguardia (Julija). Prema legendi koja se proširila sredinom 19 stoljeća, Luigi da Porto (Vicenza, 1485. - 10. ožujka 1529.), napisao je novelu Historia novellamente ritrovata di due nobili amanti (Novootkrivena povijest o dvoje plemenitih ljubavnika), koja je nadahnula Shakespearea da napiše Romea i Juliju. Novelu je napisao nadahnut pogledom na dvije susjedne utvrde, nedaleko od njegove vile u Montorso Vicentinu. Legenda dvije utvrde Scaliger pripisuje veronskim obiteljima Montecchi (Romeo) i Capuleti (Julija), čineći ih domovima Romea i Julije, i ulazi u lokalni folklor sredinom 19. stoljeća, odnosno u punoj romantičnoj klimi.



Šetnju smo započeli kod utvrde Castello della Villa koja se smjestila na koti od 234 mnv. Utvrda ima nepravilan trapezoidni tlocrt prilagođen morfologiji brda te dvije kule visoke dvadesetak metara od kojih jedna čuva ulaz. Utvrda je ogradila, najvjerojatnije, obitelj Scaligeri, gospodari Verone sredinom 14. stoljeća. Postala je ruševna za vrijeme Mletačke Republike. Vrata bez pokretnog mosta zajedno s branič kulom nalazila se na kraćoj strani, na jugozapadnom kutu. Na kutovima na istočnoj strani utvrde nalazile su se još dvije branič kule. Restauracija je izvedena 1930-ih i otkrila je ostatke cisterne za vodoopskrbu.



Krenuli smo prema slijedećoj utvrdi koja se nalazi oko tristo metara jugoistočno. Prošli smo preko šljunčanog parkirališta te stigli do mjesta koje je naznačeno da je Zona sacra (Sveto područje).



Na tom području se nalaze kip vojnika iz postrojbe Alpini (elitna gorska postrojba talijanske vojske) i…



…Chiesetta degli Alpini (crkvica Alpinista). Crkvica je ujedno marijansko svetište, a podignuto je da ispuni zavjet vojnika koji se vratio s ruske fronte. Crkvica je izgrađena 1945. godine, a posvećena prve nedjelje u svibnju 1946. godine. U unutrašnjosti crkve se nalazi više zanimljivih skulptura, ali je najupečatljivija skulptura La Madonna dei Castelli (Gospa od dvoraca).



Od crkvice smo se spustili stepeništem do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli desno.



Oko ceste se nalaze vinogradi. Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno te nakon pedesetak metara lijevo na šumski put.



Šumskim putem smo došli do utvrde Castello della Bellaguardia koji se nalazi na koti od 254 mnv. Kao i prethodna utvrda, ograđena je sredinom 14. stoljeća za obranu dvadesetmetarske kule iz prethodnog razdoblja koja je vjerojatno stajala izolirana na dominantnom položaju u odnosu na sve ceste koje su prolazile u podnožju. S jugozapadne strane se nalaze vrata bez pokretnog mosta. Usred dvorišta je bunar-cisterna za sakupljanje kišnice. Utvrda je bila zapuštena sve do obnove 1930-ih godina.



Ušli smo u utvrdu i stepenicama smo se popeli na prostranu terasu s koje puca pogled na sve četiri strane svijeta, kao što govori i sam naziv utvrde Bellaguardia (u prijevodu Lijepa straža).



Ako se pogleda prema jugozapadu vidi se centar naselja Montecchio Maggiore gdje se nalazi neogotički Duomo di Santa Maria e San Vitale (Katedrala sv Marije i sv. Vitalea) iz kraja 19. stoljeća.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 534 m.

Cesta L50039 vodi od ceste Ž5014 (D44 u Lupoglavu – Ž5011) do naselja Brgudac. Naselje Brgudac je 2011. godine imalo 14 stanovnika, a administrativno je u sastavu Općine Lanišće. Brgudac se nalazi u predjelu brdovite visoravni Ćićarije na nadmorskoj visini od 747 metara te je ujedno i najviše stalno naseljeno naselje u Istarskoj županiji. Područje Brgudca je u srednjem vijeku pripadalo Akvilejskom patrijarhatu, potom Goričkim grofovima te Mletačkoj Republici pod Rašporskim kapetanatom. Područje je stradalo u turskim upadima, a osobito teško u Uskočkom ratu. U pisanim dokumentima Brgudac se prvi puta spominje 1420. godine kao Bergodaz.



Brgudac je u Drugom svjetskom ratu bio glavni punkt partizanskog pokreta na području Istre. 10. prosinca 1943. godine održalo se savjetovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) o Istri. Zbog važnosti naselja u Narodnoj oslobodilačkoj borbi (NOB) 1944. godine dva puta je stradao (14. travnja i 6. lipnja). Naselje nosi naziv Spomen selo Brgudac i na njegovom se području nalazi više spomenika i spomen ploča posvećenih NOB-u (Spomenik palim borcima za slobodu, Spomen ploča na mjestu osnivanja prvog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) 1942. godine, Spomenik formiranja 4. partizanske istarske (kraške) čete, Spomen ploča partizanskim kuririma, Spomen dom prvog partijskog savjetovanja za Istru, Spomen ploča o početku škole na materinjem hrvatskom jeziku, Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u NOB-u, Spomenik žrtvama poginulim od bombardiranja i Spomen ploča žrtvama koje su zvjerski streljane).



Auto smo parkirali na travnatom parkiralištu na ulazu u naselje Brgudac pored Spomenika palim borcima za slobodu.



Asfaltiranom cestom smo krenuli prema istoku. Ubrzo smo stigli do raskršća na kojem smo nastavili ravno.



Nakon stotinjak metara stigli smo do raskršća s makadamskom cestom koja vodi prema sjeveru i na kojoj se nalazi Spomen ploča žrtvama koje su zvjerski streljane. Spomenik je udaljen dvadesetak metara od asfaltirane ceste.



Nastavili smo dalje asfaltiranom cestom te smo nakon šezdesetak metara stigli do slavine s pitkom vodom pored koje se nalazi telefonska govornica koja više nije u funkciji i Spomenik žrtvama poginulim od bombardiranja.



Malo dalje, asfaltirana cesta skreće prema jugoistoku te prolazi pored Spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u NOB-u i Spomen doma prvog partijskog savjetovanja za Istru na kojem se nalazi Spomen ploča o početku škole na materinjem hrvatskom jeziku. U ovoj zgradi je organizirana prva pučka škola na hrvatskom jeziku, na istarskom poluotoku, između dva svjetska rata, kada je Istra bila dio Kraljevine Italije.



Malo dalje od Spomen doma prvog partijskog savjetovanja za Istru, s lijeve strane ceste, nalazi se staza koja vodi do mjesnog groblja.



Na groblju se nalazi crkva sv. Blaža (negdje se spominje i kao crkva sv. Luke Evanđeliste) s 11 metara visokim zvonikom s jednim zvonom koje datira iz 14. stoljeća, a rad je majstora Luke iz Venecije.



Crkva sv. Blaža se prvi put spominje 1580. godine, ali današnji oblik dobiva u 18. stoljeću. U crkvi se nalazi oltar s reljefom sv. Luke Evanđelista, sv Blaža i još jednog nepoznatog sveca. Iznad oltara se nalazi medaljon s Blaženom Djevicom Marijom iz trsatskog svetišta. U župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile u Lanišću se čuvaju kipovi sv. Luke Evanđeliste i sv. Blaža i još jedne svetice (neprepoznatljivo zbog dotrajalosti kipa) te knjiga misala štampana gotikom, grafike križnog puta i barokni svijećnjaci. Svi su se ti predmeti nalazili u crkvi sv. Blaža u Brgudcu.



Vratili smo se na asfaltiranu cestu, nastavili dalje i ubrzo stigli do objekta u kojem se nalazi vodosprema i na kojem je Spomen ploča partizanskim kuririma.



Pored vodospreme je raskršće na kojem smo nastavili ravno na šumsku cestu.



Šumsku cestu smo napustili nakon jednog kilometra tako što smo skrenuli lijevo na Konjsku stazu koja vodi prema Koritima.



Na početku Konjske staze uspon je strm, ali poslije postaje sve blaži. Cijela staza je dobro markirana te vodi kroz gustu šumu graba, hrasta i poneke smreke. Staza završava na šumskoj cesti (koja obilazno povezuje Brgudac i Korita) blizu izvorišta Korita.



Na šumskoj cesti smo skrenuli desno te ubrzo skrenuli lijevo na šumski put.



Šumskim putem smo stigli do planinarske kuće Korita.



Nastavili smo dalje šumskim putem, izašli na čistinu te skrenuli lijevo na stazu koja vodi preko pješčenjaka. Stazom smo stigli do izvorišta Korita.



Izvor pitke vode se prelijeva u deset masivnih drvenih korita koji su imali važnu ulogu za lokalno stanovništvo kao i za napajanje stoke. Pored drvene konstrukcije se nalazi uređeno odmorište s poučnim tablama.



Nakon kraćeg odmora, dalje smo krenuli strmim usponom, Borisovim putem, prema Brajkovom vrhu (Brajkova stijena). Tako da smo u nekoliko minuta savladali visinsku razliku između osamdeset i devedeset metara.



S Brajkovog vrha (1092 mnv) se pruža prekrasan pogled prema vrhovima Velikom Planiku (najviši vrh Ćićarije 1272 mnv) i Vojku (najviši vrh Učke 1396 mnv).



Nastavili smo dalje Borisovim putem kojeg smo napustili nakon nekoliko minuta. Skrenuli smo desno na strmu stazu koja vodi, nizbrdo, prema planinarskoj kući Korita.



Kada smo se spustili u podnožje, ponovno smo stazom koja prolazi preko pješčenjaka došli do izvorišta Korita.



Od izvorišta smo se spustili do obližnje lokve koju smo obišli obrnuto od kazaljke na satu.



Vratili smo se nazad prema izvorištu. Prije nego što smo došli do izvorišta skrenuli smo lijevo na Kozju stazu.



Kozja staza je nešto strmija od Konjske staze i također prolazi kroz gustu šumu graba, hrasta i poneke smreke. Na nekoliko mjesta smo se spuštali kamenim stepenicama.



Kozjom cestom smo došli do šumske ceste tristotinjak metara od naselja Brgudac.



Skrenuli smo desno na šumsku cestu te prije objekta vodospreme skrenuli lijevo i došli do Spomenika formiranja 4. partizanske istarske (kraške) čete.



Od spomenika smo dalje nastavili asfaltiranom cesto prema jugu. Cesta prolazi pored Spomen ploče na mjestu osnivanja prvog NOO 1942. godine. Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo te došli na travnato parkiralište.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,12 km.

(Više o sv. Pelagiju)
U sjevernom dijelu Rovinja nalazi se Bolničko naselje. Južnim dijelom naselja prolazi Ulica Luigija Montija. Ulica vodi do Trga sv. Pelagija na kojem se nalazi parkiralište na kojem smo parkirali.



Na Trgu sv. Pelagija nalazi se i crkva sv. Pelagija "starijeg" iz 15. stoljeća.



Prešli smo Ulicu Luigija Montija te krenuli prema uvali San Pelagio (ili uvala Pod bolnicom). U uvali se gradi Sjeverna luka Valdibora – komunalna lučica San Pelagio. Uvala je istočni dio veće uvale Valdibora. Stazom koja prolazi uz obalu krenuli smo prema zapadu. Čim smo izašli iz područja lučice, s lijeve strane staze, prema moru, primijetili smo žute cvjetove primorske makovice (Glaucium flavum Crantz).



Primorska makovica pripada porodici makova (Papaveraceae) te je otrovna zbog sadržaja alkaloida. Raste na morskim žalovima koji su izloženi utjecaju valova na Mediteranu i europskim obalama Atlantskog oceana. Najčešće se nalazi na sloju oblutaka ispod kojeg je humozno tlo bogato dušikom koji nastaje od naplavljenog organskog materijala. Stanište biljke se smanjuje zbog djelovanja čovjeka na plažama te je primorska makovica zakonski strogo zaštićena.



Nastavili smo dalje asfaltiranom stazom koja vodi uz obalu poluotoka Svetog Pelagija koji dijeli uvalu San Pelagio (uvala Pod bolnicom) i uvalu Lešo koja je zapadni dio veće uvale Valdibora. Najistureniji dio poluotoka je rt Muća s kojeg se pruža lijep pogled na Rovinj i župnu crkvu sv. Eufemije, na otočić Banjol…



…te na otočić Figarola i susjednu hrid Figarolica.



Asfaltiranu stazu smo napustili kod mjesta gdje je s obje strane omeđena kamenim zidovima. Na tom mjestu staza skreće lijevo, dok smo mi nastavili ravno na put koji vodi u šumu.



Ubrzo smo stigli na najvišu točku poluotoka (18 mnv) gdje se nalazi Luegerov toranj okružen kamenim klupama. Toranj je podignut 1908. godine.



Vratili smo se nazad na asfaltiranu stazu te nastavili prema sjeveru.



Nakon tristotinjak metara smo ušli na kupalište bolnice za ortopediju i rehabilitaciju "prim.dr. Martin Horvat".



Bolnica je otvorena kao Morsko lječilište “Erzherzogin Maria Theresia“ 21. svibnja 1888. godine, a 1908. godine je preuređena i proširena te preimenovana u bolnicu grada Beča (“Seehospitz S. Pelagio der Stadt Wien“) na inicijativu bečkog gradonačelnika Karla Luegera (Beč, 24. listopada 1844. – 10. ožujka 1910.).



Od kupališta smo krenuli prema istoku te ubrzo stigli do crkve sv. Pelagija "mlađeg".



Crkva je izgrađena 1908. godine u križnom tlocrtu te ima dva paralelna zvonika i kupolu.



Nastavili smo dalje prema istoku između kompleksa zgrada bolnice koje potječu iz austrougarskog doba.



Iz kruga bolnice smo izašli kod zadnje zgrade u nizu, tako što smo skrenuli na jug prema lučici San Pelagio. Od lučice smo se vratili sve do Trgu sv. Pelagija.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,62 km.

Na sjeverozapadnom izlazu iz naselja Vodnjan, na cesti D75 (Pula-Plovanija), nalazi se kružni tok. Oko 150 metara sjeverno od kružnog toka se nalazi crkva sv. Franje Asiškog. Crkva je izgrađena u 13. stoljeću, a u unutrašnjosti crkve se vide tragovi freska iz 14. stoljeća.



Od crkve sv. Franje Asiškog krenuli smo prema jugu, prema obližnjem Parku kažuna. Na tom potezu se pruža lijep pogled na naselje Vodnjan i na župnu crkvu sv. Blaža koja se nalazi na najvišem dijelu naselja.



Park kažuna je otvoren 2013. godine i prikazuje gradnju kažuna u četiri faze. Oko parka je izgrađen suhozid koji ga omeđuje. U suhozid su ukomponirana četiri kažuna. Procjenjuje se da na Vodnjanštini ima između 2000 i 3000 kažuna tako da bi se područje moglo nazvati „zemljom kažuna“.



Kažuni su malene poljske kućice koje su građene suhozidnom tehnikom. Služili su kao zaklon od kiše i podnevnog sunca, a znalo se u njima i prenoćiti. Nisu bili samo u funkciji čovjeka, već su se koristili i kao zaklon za stoku, posebno ovce. Danas ove građevine gube svoju funkciju zbog sve više prisutne mehanizacije u poljoprivredi.



Nakon razgledavanja Parka kažuna krenuli smo cestom prema sjeverozapadu. Nakon petstotinjak metara ušli smo u zaseok Salvela.



U Salveli se danas nalaze pretežno kuće za odmor koje su izgrađene istočno od starog dijela koji broji tek nekoliko kuća.



Na izlazu iz zaseoka Salvela završava asfaltirana cesta i počinje makadamska.



Makadamska cesta prolazi između suhozida, maslinika i kažuna. 2007. godine Grad Vodnjan je pokrenuo projekt "Moj kažun – La mia casita" s kojim se obnavljaju kažuni i suhozidi na području Vodnjanštine. Na ovoj cesti se nalaze jedni od prvih kažuna i suhozida koji su se obnovili.



Cilj izleta nam je bio lokva Fontana do koje smo stigli makadamskom cestom za nekoliko minuta.



Lokva Fontana je služila za vodoopskrbu okolnog stanovništva. Lokva se nalazi nekoliko metara ispod nivoa ceste i jednim dijelkom je omeđena kamenim zidom te se do nje spušta kamenim stepenicama.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,90 km.