Montecchio Maggiore – drugačija legenda o Romeu i Juliji
Montecchio Maggiore je naselje i općina (23.209 stanovnika – 2020. g.) u pokrajini Vicenza, regija Veneto. Pored naselja prolazi autocesta A4 Serenissima koja povezuje Torino i Trst (Trieste). Početkom 20. stoljeća otkriveni su artefakti sitnih kremena, predmeti od terakote i grobovi, posebno u brdovitim dijelovima grada, tako da je vjerojatno područje Montecchia Maggiore bilo naseljeno još od neolitika i brončanog doba. Područjem je nekad prolazila antička rimska cesta via Postumia koja je povezivala Genovu i Akvileju (Aquileia). U srednjem vijeku Montecchio Maggiore se nalazio u Svetom Rimskom Carstvu, a s obzirom na feudalni poredak, na regionalnoj razini, nalazio se unutar Marke (ili Markgrofovije) Verona (Marca di Verona). Bio je povezan s koruškim vojvodama barem do 11. stoljeća.
Uz Montecchio Maggiore se veže legenda o Romeu i Juliji. Na brdu iznad naselja se nalaze dvije utvrde izgrađene 1008. godine koje su nazvane Castelli di Romeo e Giulietta (Dvorci Romea i Julije) - Castello della Villa (Romeo) i Castello della Bellaguardia (Julija). Prema legendi koja se proširila sredinom 19 stoljeća, Luigi da Porto (Vicenza, 1485. - 10. ožujka 1529.), napisao je novelu Historia novellamente ritrovata di due nobili amanti (Novootkrivena povijest o dvoje plemenitih ljubavnika), koja je nadahnula Shakespearea da napiše Romea i Juliju. Novelu je napisao nadahnut pogledom na dvije susjedne utvrde, nedaleko od njegove vile u Montorso Vicentinu. Legenda dvije utvrde Scaliger pripisuje veronskim obiteljima Montecchi (Romeo) i Capuleti (Julija), čineći ih domovima Romea i Julije, i ulazi u lokalni folklor sredinom 19. stoljeća, odnosno u punoj romantičnoj klimi.
Šetnju smo započeli kod utvrde Castello della Villa koja se smjestila na koti od 234 mnv. Utvrda ima nepravilan trapezoidni tlocrt prilagođen morfologiji brda te dvije kule visoke dvadesetak metara od kojih jedna čuva ulaz. Utvrda je ogradila, najvjerojatnije, obitelj Scaligeri, gospodari Verone sredinom 14. stoljeća. Postala je ruševna za vrijeme Mletačke Republike. Vrata bez pokretnog mosta zajedno s branič kulom nalazila se na kraćoj strani, na jugozapadnom kutu. Na kutovima na istočnoj strani utvrde nalazile su se još dvije branič kule. Restauracija je izvedena 1930-ih i otkrila je ostatke cisterne za vodoopskrbu.
Krenuli smo prema slijedećoj utvrdi koja se nalazi oko tristo metara jugoistočno. Prošli smo preko šljunčanog parkirališta te stigli do mjesta koje je naznačeno da je Zona sacra (Sveto područje).
Na tom području se nalaze kip vojnika iz postrojbe Alpini (elitna gorska postrojba talijanske vojske) i…
…Chiesetta degli Alpini (crkvica Alpinista). Crkvica je ujedno marijansko svetište, a podignuto je da ispuni zavjet vojnika koji se vratio s ruske fronte. Crkvica je izgrađena 1945. godine, a posvećena prve nedjelje u svibnju 1946. godine. U unutrašnjosti crkve se nalazi više zanimljivih skulptura, ali je najupečatljivija skulptura La Madonna dei Castelli (Gospa od dvoraca).
Od crkvice smo se spustili stepeništem do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli desno.
Oko ceste se nalaze vinogradi. Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno te nakon pedesetak metara lijevo na šumski put.
Šumskim putem smo došli do utvrde Castello della Bellaguardia koji se nalazi na koti od 254 mnv. Kao i prethodna utvrda, ograđena je sredinom 14. stoljeća za obranu dvadesetmetarske kule iz prethodnog razdoblja koja je vjerojatno stajala izolirana na dominantnom položaju u odnosu na sve ceste koje su prolazile u podnožju. S jugozapadne strane se nalaze vrata bez pokretnog mosta. Usred dvorišta je bunar-cisterna za sakupljanje kišnice. Utvrda je bila zapuštena sve do obnove 1930-ih godina.
Ušli smo u utvrdu i stepenicama smo se popeli na prostranu terasu s koje puca pogled na sve četiri strane svijeta, kao što govori i sam naziv utvrde Bellaguardia (u prijevodu Lijepa straža).
Ako se pogleda prema jugozapadu vidi se centar naselja Montecchio Maggiore gdje se nalazi neogotički Duomo di Santa Maria e San Vitale (Katedrala sv Marije i sv. Vitalea) iz kraja 19. stoljeća.