Viatrix
27.05.2020., srijeda
Sveti Lovreč - grad "zamrznut" u srednjem vijeku
Sveti Lovreč (službeno Sveti Lovreč Pazenatički) je naselje od 312 stanovnika (2011.) i sjedište je istoimene općine (1.015 stanovnika – 2011. g.). Naselje je među bolje sačuvanim srednjevjekovnim utvrđenim gradovima. Kružni oblik naselja potječe još od prapovijesti kada se na tom mjestu nalazila gradina. Utvrđen je zidinama i kulama za vrijeme Bizanta. Uz Sveti Lovreč se veže legenda s Atilom koji ga je navodno razorio. Tijekom povijesti zidine su bile više puta temeljito obnavljane. Danas su vidljive fortifikacije, u najvećem dijelu, iz 14. stoljeća za vrijeme kapetana-podestata Giovannija Contarinija, u doba Mletačke Republike. Tada je Sveti Lovreč bio sjedište vojne uprave mletačkog dijela Istre, tzv. Pazenatik.
 Sveti Lovreč se nalazi na nekadašnjoj cesti D21 (Pula – granični prijelaz Kaštel), današnja je oznaka Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510). Auto smo parkirali kod mjesnog groblja.  Na groblju se nalazi nekadašnja župna crkva sv. Lovre iz 8. stoljeća, koja je u 11. stoljeću dobila romanički zvonik. Crkva je jedna od rijetkih sačuvanih crkava na području naselja Sveti Lovreč, jer legenda kaže da ih je bilo više od 35.  Od groblja smo krenuli cestom Ž5072 prema istoku, te smo nakon 40 metara stigli do raskršća s cestom Ž5209. Na raskršću smo skrenuli desno, na jug, te smo nakon 150 metara skrenuli lijevo u Istarsku ulicu (Ž5074). Nakon nekih 150 metara smo stigli do gradskih zidina Svetog Lovreča. Na tom dijelu zidina se nalaze Mala vrata.  Nastavili smo dalje Istarskom ulicom i nakon stotinjak metara stigli do gotičke crkve sv. Blaža, koja se nalazi s desne strane ceste. Crkva je izgrađena 1460. godine, a u njenoj unutrašnjosti se nalaze dva sloja zidnih fresaka. Stariji sloj je iz druge polovine 15. stoljeća, a noviji iz 1864. godine.  S druge strane ceste se nalaze Hrvatska čitaonica (1896.) i Velika vrata.  Kroz Velika vrata smo ušli u utvrđeni dio naselja.  S druge strane vrata se nalazi popločeni trg Placa na kojem se nalaze ostaci stupa srama i gradska loža koja je podignuta uz južni zid bazilike sv. Martina. U loži su ugrađeni brojni kameni fragmenti iz svih razdoblja povijesti Svetog Lovreča (od rimskog doba do 19. stoljeća).  Dalje smo nastavili, uskom ulicom, od lože prema istoku. Ulicom smo stigli do stražnje strane bazilike sv. Martina i njenog zvonika. Nekadašnji samostojeći romanički zvonik, prilikom obnove gradskih zidina u 14. stoljeću, dobio je obilježja kule i u podnožju su probijena gradska vrata. Vrata su naknadno sazidana, a ostao je samo kasnogotički portal.  Između zvonika i bazilike se nalzi uski prolaz kroz zidine koji vodi izvan utvrđenog dijela naselja.  Uz zidine smo nastavili prema sjeveru. Na tom dijelu zidina se nalazi Trokutna kula,...  ...a malo dalje kula Funtanela (ili Četverokutna kula).  Nakon kule Funtanela nastavili smo prema zapadu i nakon četrdesetak metara skrenuli lijevo, na trg Funtanela.  Od trga Funtanela smo krenuli prema istoku i ubrzo stigli do druge strane kule Funtanele u kojoj se nalazi cisterna iz 1331. godine s grbom obitelji Soranzo. U cisterni se nalazi prirodni izvor vode.  Dalje smo ulicom nastavili prema jugu, prošli pored nekadašnje gradske palače, od koje je sačuvana samo gradska javna cisterna s likom Svetog Lovre (zaštitnik naselja), do trga Placeta na kojem se nalazi pročelje bazilike sv. Martina. Bazilika sv. Martina, današnja župna crkva, je izgrađena u 11. stoljeću i najveća je romanička crkva u Istri. U njoj se nalaze najstarije freske u Istri iz 11. stoljeća, koje se nalaze u srednjem pojasu južne i sjeverne apside. Ostale freske su iz 14. stoljeća.  S trga Placeta smo krenuli prema jugozapadu, ulicom s kojom smo kroz Mala vrata izašli iz utvrđenog dijela naselja, na Istarsku ulicu.  U Istarskoj ulici smo krenuli lijevo, prošli između crkve sv. Blaža i Velikih vrata, te stigli do raskršća s cestom L50092 (Sveti Lovreč – Gradina). Pored raskršća se nalazi odmorište s informativnim tablama Svetog Lovreča. Od raskršća smo krenuli nazad, Istarskom ulicom, te smo nakon stotinjak metara skrenuli desno na ulicu Vrtlići. Poslije 100 metara smo skrenuli lijevo. S tog mjesta se pruža lijepi pogled na zvonik bazilike sv. Martina.  Kada smo došli do zidina, skrenuli smo desno. Došli smo do zvonika, na kojem se, s te strane, nalazi grb obitelji Grimani, iznad portala sazidanih vrata. Kod zvonika smo skrenuli lijevo, opet prošli pored Trokutne kule, potom i kule Funtanele, te nastavili ulicom Podzidine sve do Istraske ulice na kojoj smo skrenuli desno prema groblju, gdje smo i započeli šetnju srednjovjekovnim gradom.  Karta Svetog Lovreča s posjećenim lokacijama.  Dužina rute 2,68 km.  |
18.05.2020., ponedjeljak
Zaboravljena naselja Svetog Dionizija i Svetog Jurja
Na cesti D44 (čvor Nova Vas, A9 – čvor Lupoglav, A8), oko dva kilometara od čvora Nova Vas, nalazi se raskršće s cestama L50042 (Nova Vas-Brtonigla) i L50043 (Donji Srbani). Cesta 50043 prolazi kroz zaseok Donji Srbani i dolazi do mjesnog groblja Nova Vas, gdje smo parkirali auto.
 Od groblja smo krenuli na jug, a potom na jugoistok. Nakon dvjestotinjak metara stigli smo do lokaliteta poznatog kao Sveti Dionizij.  Na tom lokalitetu se nalaze jedva vidljivi ostaci kaštelira Svetog Dionizija, koji je dobio ime po nekadašnjoj crkvi. Crkva koju je spomenuo veronski biskup Agostino Valier (Venecija, 7. travanj 1531. - Rim, 23. svibnja 1606.) 1580. godine, povodom njegovog pastoralnog pohoda, podignuta je u središtu nekadašnjeg naselja, a srušena je 1820. godine. Navodno, zidine kaštelira su bile vidljive još početkom 20. stoljeća.  Od kaštelira smo nastavili prema zapadu, uz liticu. S ovog područja se pruža prekrasan pogled na dolinu rijeke Mirne. Kada se pogleda prema zapadu vidi se 1378 metara dugačak viadukt Mirna na Istarskom ipsilonu (A9) sve do ušća rijeke Mirne u Jadransko more kod naselja Antenal.  Potom smo krenuli na sjever, prema groblju.  Na mjesnom groblju Nova Vas nalazi se crkva sv. Mihovila. Crkva je do 1540. godine bila župna crkva, tada je izgrađena nova crkva u samom naselju Nova Vas.  Dalje smo krenuli na sjeverozapad, asfaltiranom cestom. Nakon tristotinjak metara skrenuli smo lijevo na makadamsku šumsku cestu.  Putem smo nabrali za ručak, lijepi broj šparuga zavidne veličine.  Kada smo prošli između 700 i 800 metara šumske ceste s desne strane smo primijetili dva kamena stupa. Nisam uspio odgonetnuti njihovu svrhu, ali meni najviše izgledaju kao da su imali svrhu neke oznake na nekadašnjoj srednjovjekovnoj cesti.  Malo dalje, s lijeve strane ceste, nalazi se edukativna tabla o špilji Srbani. Spustili smo se stotinjak metara nizbrdo, prema dolini rijeke Mirne, ali špilju, nažalost, nismo pronašli.  Nastavili smo šumskom cestom dalje prema zapadu, te smo nakon 200 do 300 metara stigli do proširenja na kojem se nalazi više edukativnih tabla. Nama je bila posebno interesantna ona na kojoj piše o lokalitetu Sveti Juraj (poznat i kao Santi Quaranta), pored koje počinje šumski šljunčani put.  Krenuli smo šljunčanim putem i nakon pedesetak metara stigli do ostataka crkve sv. Jurja.  Nekih stotinjak metara, šumskim putem zapadno od crkve nalaze se ostaci sjevernih zidina kaštela Sveti Juraj (Santi Quaranta).  Kaštel Sveti Juraj je smješten na važnom strateškom mjestu. Kaštel je bio nastanjen za vrijeme Rimskog Carstva, a bio je izuzetno važan u ranom srednjem vijeku. Bio je trapezoidnog oblika u svom tlocrtu, a opasan zidinama debljine oko 1,6 metara, koje su sačuvane u njegovom sjevernom djelu. Crkva sv. Jurja je jedina donekle sačuvana građevina unutar zidina.  Kaštel je zadnji put bio obnovljen u drugoj polovici 13. stoljeća, a dao ga je obnoviti njegov tadašnji vlasnik akvilejski (oglejski) patrijarh. Zanimljivo je da se na jednoj kuli kaštela palila vatra kako bi usmjerila pomorce na siguran pravac do luke Pišine na rijeci Mirni. 1545. godine Alessandro Soranza kupuje kaštel za 1627 dukata s obvezom isplaćivanja dijela prihoda za održavanje crkava sv. Jurja i sv. Mihovila. Bartolomeo i Bertuccio Manzini iz Buja su bili zadnji vlasnici, koji su ga posjedovali do sredine 19. stoljeća. U to doba je kaštel počeo ubrzano propadati.  Karta s posjećenim lokacijama.  Dužina rute 2,21 km.  |
12.05.2020., utorak
Park šuma Zlatni rt – oaza zelenog zlata
Na jugoistočnom djelu Rovinja nalazi se prava vegetacijska oaza Park Šuma Zlatni rt (Punta Corrente). Do šume je najlakše doći Istarskom ulicom koja vodi na zapad prema centru Rovinja, potom na kružnom toku skrenuti na jug Omladinskom ulicom, zatim Zagrebačkom ulicom i ulicom Luja Ademovića i na kraju Šetalištem za Škarabu s kojim se ulazi u područje Zlatni rt.
 Mi smo parkirali pored malog kružnog toka na kraju šetališta.  Od kružnog toka smo krenuli niz stepenište na jugozapad, a kada smo stigli do šljunčane staze skrenuli smo lijevo, na jug.  Kada smo došli do prvog račvanja pošli smo lijevom stazom s kojom smo došli do uvale Škaraba.  U uvali Škaraba se nalazi istoimena šljunčana plaža s napuštenom građevinom koja je vjerojatno bila neki ugostiteljski objekt. Pored plaže se nalazi mol s kojeg se pruža lijep pogled na otočić Veliki Piruzi.  Dalje smo nastavili šljunčanom stazom prema zapadu i došli do slijedeće uvale naziva Škarabica, koja je odvojena od uvale Škaraba rtom Škaraba. Iz te uvale se isto pruža pogled prema otočiću Veliki Piruzi, ali i prema hridi Mali Piruzi, te od otoka Sveti Andrija pa sve do otoka Svetog Ivana.  Šljunčanom stazom smo nastavili na zapad sve do rta Kurent.  Na području blizu rta nalazi se građevina, zidana kamenom, iz doba Johanna Geoorgea Hütterottea (Trst, 1852. - 1910.). Krajem 19. stoljeća on kupuje četiri otoka Rovinjskog arhipelaga (Sveti Andrija, Maškin, Šturago i Sveti Ivan), a potom i predio između Škarabe i Monte Mulinija. Taj predio je oblikovan u današnju Park šumu Zlatni rt.  Blizu građevine, prema rtu Kurent, nalazi se ruža vjetrova, a malo dalje najuži dio kanala koji dijeli kopno i otok Sveti Andrija.  Staza dalje vodi prema sjeveru, uz Zlatnu uvalu. Zlatna uvala je široka uvala omeđena otočićem Samer i hridi Muntrav.  Na sredini Zlatne uvale se nalazi raskršće šljunčanih staza. Na raskršću smo skrenuli lijevo, prema sjeverozapadu.  Ubrzo smo, s lijeve strane puta, stigli do četiri kamena stupa. Stupovi podsjećaju kao da su iz doba Rimskog carstva, ali su mnogo mlađi, iz doba Hütterottea.  Šljunčanu stazu smo napustili skrenuvši desno na šumski put, u pravcu putokaza za vidikovac, „VIDIKOVAC/BELVEDERE“.  Šumski se put uspinje sve do visine od 38 mnv, na sam vrh nekadašnjeg kamenoloma Montauro.  Kada smo s vrha pogledali prema jugu, "otvorio" nam se najljepši pogled na otok Sveti Andrija koji zajedno s otokom Maškin tvori poznati turistički resort Crveni otok,...  ...a kada smo pogledali na sjever, najljepši pogled na Rovinj, u kojem dominira crkva sv. Eufemije (poznata kao Sveta Fuma). Ispred Fume se nalazi otok Sveta Katarina, koji s te pozicije izgleda kao da ih ne razdvaja more.  Nakon uživanja u pogledu, nastavili smo uz liticu kamenoloma šumskim putem koji se lagano spušta. Na kraju puta, koji je zadnjim dijelom nekadašnja kamena staza, došli smo do šljunčane staze na kojoj smo skrenuli lijevo.  Stazom smo došli, preko kamenog platoa, do podnožja nekadašnjeg kamenoloma Montauro, koji danas služi kao penjalište. To je najveći kamenolom u zapadnom dijelu Istre iz kojeg su se vadili blokovi vapnenca. Pretpostavlja se da se kamen već eksploatirao za vrijeme antičkog Rima. U srednjem vijeku, kamen se morskim putem izvozio u Veneciju i druge gradove sjeverne Italije. Kamen se koristio za izgradnju građevina, u dekorativne svrhe, te za skulpture.  Od kamenoloma smo krenuli nazad, ali ne preko kamenog platoa, nego paralelnom šljunčanom stazom.  Pored staze, s lijeve strane, nalazi se stari bunker, koji sada služi kao vidikovac prema otoku Sveta Katarina, a iza kojeg se vidi crkva sv. Eufemije.  Nastavili smo dalje šljunčanom stazom i držali se staze koja prolazi bliže obali, uz uvalu Lone.  Kada smo došli negdje oko sredine uvale Lone, skrenuli smo desno na stazu koja počinje s četiri stepenice između dva stupa.  Staza završava s pet stepenica između dva stupa, iza kojih smo skrenuli desno.  Dalje smo se držali putokaza "ZVIJEZDA CEDROVA/STELLA DEI CEDRI", s kojim smo došli do zasađenih himalajskih cedrova (Cedrus deodara) u oblik šestokrake zvijezde.  Istim smo putem, alejom pinija (Pinus pinea), krenuli nazad. Sada smo pratili putokaz "IGRALIŠTE/CAMPO GIOCHI".  Putokazom smo došli do aleje čempresa (Cumpressus semprevirens).  Pored aleje čempresa se nalazi livada na kojoj je posađeno više stabala eukaliptusa (Eucalyptus sp.), koji su bili u cvatu.  Nastavili smo dalje alejom čempresa koja vodi do kapije. Prije kapije smo skrenuli desno na šljunčanu stazu s kojom smo prošli pored igrališta i stigli do stepeništa, s početka šetnje, koje vodi do malog kružnog toka.  Karta s lokacijom Park Šume Zlatni rt i okolnih geografskih toponima.  Dužina rute 5,29 km.  |
05.05.2020., utorak
Plomin – dva naselja jedna povijest
Na cesti D66 (Pula - Matulji), u naselju Vozilići, nalazi se kružno raskršće (kružni tok) s cestama D64 (Pazin) i Ž5172 (Plomin Luka). Autom smo se dovezli u naselje Plomin Luka i parkirali na parkiralištu uz samu luku.
 Naselje Plomin Luka (173 stanovnika – 2011. g.) nalazi se u sastavu Općine Kršan. Na području naselja se nalazilo antičko naselje Flanona u kojem su živjeli liburni. Naselje je bilo važno trgovačko središte, te je u rimsko vrijeme postalo municipij. Kroz Flanonu je prolazila rimska Flavijevska cesta (Aquileia – Trsat). 1932. godine isušivanjem Čepićkog jezera Plominski zaljev je napunjen muljem i luka je gotovo potpuno napuštena. Do tada su se održavale redovne brodske linije s Rijekom i otocima Cresom i Lošinjem. Čišćenje luke je trajalo godinama, a ponovni život joj vraća gradnja termoelektrane Plomin.  Od luke, na mjestu ušća rječice Boljunčice u Plominski zaljev, krenuli smo uzvodno, rječicom, prema termoelektrani Plomin.  Termoelektrana Plomin je na ugljen i sastoji se od TE Plomin 1 (120 MW, stavljene u pogon 1969. godine) i TE Plomin 2 (210 MW, stavljene u pogon 2000. godine). Dimnjak termoelektrane je visok 340 metara i ujedno je najviša građevina u Hrvatskoj.  Kada smo došli do mosta koji premošćuje Boljunčicu skrenuli smo desno na cestu s kojom smo došli do ceste Ž5172 i skrenuli lijevo.  Cestu Ž5172 smo pratili oko 450 metara, do raskršća na kojem smo skrenuli desno, prema zaseoku Malini, koji je u sastavu naselja Plomin Luka.  Cesta, uz koju se nalazi povremeni potočić, strmo se uspinje kroz zaseok Malini dužinom od oko jednog kilometra. Pri vrhu uspona, na cesti, nalazi se zapuštena građevina koja me podsjeća na mlin. Možda je i samo ime zaseoka povezano s mlinovima koja su se vjerojatno nalazila na potočiću.  Cesta završava na raskršću s cestom D66 u naselju Plomin.  Naselje Plomin (113 stanovnika – 2011. g.) nalazi se na 80 metara visokoj litici iznad Plominskog zaljeva i također je u sastavu Općine Kršan. Na mjestu današnjeg naselja, u 2. tisućljeću pr.Kr., nalazila se ilirska gradina u kojoj su živjeli liburni. Tijekom 1. tisućljeća pr.Kr., razvojem trgovine i luke, stanovnici se sele na obalu Plominskog zaljeva, na područje današnjeg naselja Plomin Luke. U srednjem vijeku važnost je preuzelo naselje na litici. Od 1208. godine je pod vlašću Akvilejskog patrijarhata, a od 1420 godine Mletačke Republike. Plomin je bio jedna od najizloženijih mletačkih utvrda za vrijeme mletačko-austrijskog sukoba i teško je stradavala, naročito 1599. godine za vrijeme Uskočkog rata, kada su je uskoci razorili.  U stari grad smo ušli kamenim stepeništem uz gradsku ložu koja je izgrađena 1650. godine.  U nastavku gradske lože se nalazi župna crkva Blažene Djevice Marije, poznata kao sv. Juraj mlađi, izgrađena 1474. godine. Crkva je jednobrodna kasnogotička građevina. Zvonik je zidan u sklopu crkve i visok je 19 metara, te ima dva zvona.  Malo dalje od župne crkve nalazi se crkva sv. Jurja (sv. Juraj stari) izgrađena u 11. stoljeću. Crkva je nekada bila župna, potom bratovštinska crkva plominskih ribara i pomoraca. Zvonik crkve je visok 15 metara, ima jedno zvono i jedan je od tri sačuvana romanička zvonika u Istri.  Na bočnom zidu crkve sv. Jurja nalazi se uzidan Plominski natpis (replika, original se nalazi u crkvi). Ranije je to bio žrtvenik s uklesanim likom ilirsko-rimskog božanstva Silvana, zaštitnika životinja i raslinja. Uz Silvana se nalazi natpis pisan oblom glagoljicom iz 11. stoljeća (To je pisao S).  Pored crkve se nalaze gradske zidine, iz 13.-14. i 16.-17. stoljeća, koje su "pretvorene" u lijep vidikovac s kojeg puca pogled na Plominski zaljev, Plomin Luku i na brdo Osoj.  Stari grad obiluje renesansnim i baroknim zgradama, te uličnim kamenim lukovima.  Prije nego što smo napustili stari grad posjetili smo obnovljenu istočnu kulu bedema.  Tijekom šetnje u više navrata smo se „susreli“ s poznatim plominskim ukrasom, koji cvate u proljeće, istarski zvončić (Campanula Istriaca Feer), poznat kao plominski zvončić. Ova endemska vrsta raste još na obroncima Učke i na stijenama kvarnerskih otoka Cresa, Lošinja, Krka i Paga.  Kada smo došli do ceste D66, skrenuli smo desno i nakon pedesetak metara stigli do vidikovca s kojeg se vidi "izlaz" Plominskog zaljeva u Kvarner i otok Cres.  Postoj legenda da je 354. godine u Plominu ubijen Konstancije Gal Cezar. On je bio rimski konzul od 352. do 354. godine, član dinastije Konstantinovaca i predodređeni prijestolonasljednik carskog trona. U Puli mu je sudsko vijeće izreklo smrtnu kaznu za ubojstvo pretorija Domicijana i kvestora Magnusa. Prema nekim izvorima smrtna kazna je izvršena na otoku Plominu, tako da nije jasno da li je ubijen u Plominu ili na otoku Cresu.  Karta s lokacijama Plomina i Plominske Luke.  Dužina rute 2,74 km.  |
