Usputne bilješke

Prije dvanaest dana napisao sam ovdje post u kojem onako studiozno, u maniri Antona Samovojske, najavljujem aktualno svjetsko nogometno prvenstvo. U tom tekstu žalac mojeg navijačkog i blogerskog nerva (uh koja jezična formulacija, kako sam se samo sjetio) usmjeren je bio na hrvatsku reprezentaciju, odnosno dvoboje u skupini. Kako sam prilično loš prognozer, nisam pokušao predvidjeti rezultate, već sam izrazio nadu i želju da naši prođu grupu. Znamo vrlo dobro da su je, ne prošli, već protutnjali furiozno kroz nju, a nije baš bila mačji kašalj. Već to samo po sebi je priličan uspjeh, a naravno trebamo i moramo u ovom trenutku očekivati od njih puno više. Podsjetit ću vas da nam je to zadnji put pošlo za rukom samo one mitske 98. kad je tata Ćiro bio za kormilom hrvatske lađe, sine. U čast tog uspjeha u nastavku donosim mali povijesni rezime igara Hrvatske na svjetskim prvenstvima, po sjećanju, onako kako sam ih vidio i doživio.

Te famozne 98. Zahvaljujući Vatrenima i Ćiri, nogomet je ušao na velika vrata u srca takozvanih malih, običnih ljudi (malo patetike nije na odmet) i stvorio se svojevrsni kult reprezentacije koji živi i danas. Ja nisam neki veliki poznavatelj jurnjave po zelenim livadama, prosječan sam navijač, ali sastav brončanih iz Francuske pamtim kao da su jučer igrali. Evo bez googla po sjećanju: Ladić, Bilić, Štimac, Soldo, Šimić, Jurić, Jarni, Stanić, Prosinečki, Boban i Šuker. Još uvijek mi je pred očima Ćiro koji na krilu drži onu žandarsku kapu u znak podrške teško ozlijeđenom francuskom policajcu. Tom gestom nadmašio je možda i legendarni bijeli šal po kojem je svojevremeno bio poznat. U skupini smo i tad bili sa Gaučosima (Argentinci za neupućene), čak su nas i dobili 1:0, ali zahvaljujući pobjedama nad Japanom i Jamajkom, prošli smo dalje. U osmini filana bez većih problema riješili smo Rumunje, da bi u četvrtfinalu odigrali jednu od onih povijesnih utakmica protiv uvijek jake Njemačke, koja nas je dvije godine prije na europskom prvenstvu u Engleskoj izbacila iz natjecanja. Vratili smo im Milonju za Dragonju, utrpavši im čak tri komada. Euforija što je zavladala u Hrvatskoj nakon te utakmice teško je ponovljiva. U polufinalu smo nesretno izgubili od domaćina, da bi opet pokazali kako smo pravi kad smo za treće mjesto dobili tad nimalo slabe Nizozemce. Treći na svijetu hej, ne treba ništa dodati!

Malo je Ćiro pokvario dojam godinu i pol kasnije kad je remizirao sa Srbijom u Maksimiru u kvalifikacijama za europsko na koje nismo otišli, ali Bože moj i to je sport i život. Nakon toga uslijedilo je prvo svjetsko koje se igralo u dvije države Japanu i Koreji, južnoj naravno. U prvoj tekmi Meksikanci su nam očitali bukvicu, pa u drugom kolu nismo polagali puno nada protiv mačke sa devet života Talijana ili Azzurra, kako im nekad tepaju novinari. Međutim ukazao se pred kraj neumorni Olić i kao puno puta dokazao ne je.. lijep već uporan. (jedna mačo-šovinistička, ipak je ovo nogomet, muški sport uglavnom) Kad smo već počeli razmišljati o osmini finala otrijeznio nas je prosječni Ekvador i pokunjene poslao doma. Pod dirigentskom palicom starog gemištera Cice, zaputili su se Vatreni 2006. u dragu nam i prijateljsku Njemačku, gdje mnogi našijenci vrijedno zarađuju svoj kruh sa sedam kora. Opet nismo uspjeli proći famoznu grupu. U prvom kolu izgubili smo 1:0 od Brazila, u drugom izvukli mršavih 0:0 sa Japanom i umjesto da k'o ljudi prođemo u osminu finala, mi sa slabašnim „Klokanima“ (skužili ste da su to Australci) odigramo 2:2, pa oni prođu dalje. S takvom igrom nismo ni zaslužili prolaz. Prvenstvo u Južnoafričkoj republici smo propustili. Razlog vrlo jednostavan, nismo se plasirali. To je ona generacija koju je punih šest godina vodio Bilić, odigrao 2008. na europskom u Austriji izvrsno u skupini, da bi u četvrtfinalu, nakon što je Klasnić zabio za 1:0 u sto dvadesetoj minuti, nesretno ispali od fanatičnih Turaka na penale. Prije četiri godine Vatrene u su u Brazil poveli Niko Kovač i njegov brat Robert. Već pomalo frustrirani gledali smo kako su naši Brazilcima i Meksikancima postali redovite mušterije. Dojam smo popravili jedino protiv slabašnog Kameruna, ali nedovoljno za prolaz.

Ovaj kratki rezime pokazuje nam zapravo kako prolazak skupine nije mala stvar. Svjetsko je smotra onih najjačih i najspremnijih i u takvoj konkurenciji svaka pobjeda je veliki uspjeh, a mi smo ih u Rusiji nanizali već tri i za to našima skidam kapu. Kao što rekoh, neću se baviti prognozama, neka bude kako treba biti. Sretan sam što ovo ljeto možemo navijati, slaviti i uživati u nogometu s društvom, jer ovakve tekme gledaju se u krugu bliskih ljudi i prijatelja. Ja sam sve tri pogledao u društvu svojih klinaca. Obučeni u kockasto pjevali smo i plesali nakon svake. Jučer smo imali čak i bubanj. Navijamo, nadamo se i vjerujemo kako će biti još razloga za nogometno slavlje. Sretno Hrvatska!!

Azra je bila, po mišljenju mnogih, najljepša djevojka u Kasabi i šire. Kuću njenog oca Ismeta što se nalazila na osunčanoj padini takozvane donje čaršije s koje je pucao pogled na pijacu i cijeli grad pohodili su mnogi prosci. Azra ih je redom odbijala svakom nalazeći neku manu. Jedan je bio peksin, drugi zijančer, a treći opet pjano i bekrija. Babo joj je govorio kako nema na ovom dunjaluku čoeka bez mane i da batali izvoljevat, te se lijepo uda i izrodi djecu kakav je red. Majka Fadila odavno je u škrinje i ormane spremila bogat miraz kako bi se njena voljena ćer jedinica nauživala udobnosti i ugode i kad napusti roditeljski dom. Stari trgovac i žena mu međutim nisu znali da se Azra zagledala u Momčila, kaurina i još k tome siromaka, najstarijeg od petoro braće. Momo, kako ga je od milja zvala, bio je sin pravoslavne sirotinje, što se tiskala u trošnim kućercima s druge strane rijeke one sjenovite, memli na kojoj sunce samo iza podneva grane, a i tad škrto osobito za zimskih dana. Momin otac Milenko naumio je najstarijeg sina dati da uči za popa, kako bi ga time djelomično oslobodio siromaštva, što se kao usud prenosilo s koljena na koljeno. Nije međutim stari Mile ni slutio da se njegov nesuđeni prota do ušiju zaljubio u muslimanku i to onu najljepšu.

Azra i Momo nisu, od čarolije što im je zaposjela srca, čuli prijetnje roditelja i govorkanja ulice. Nakon što su pod vedrim nebom, dok je ispod njih snena čaršija spokojno snivala, prvi put vodili ljubav, znali su da nema povratka. Tim činom jedno pred drugim neformalno su ozakonili svoju vezu, ali jednako tako priskrbili sebi izopćenje iz krute zajednice koja nije praštala neposluh. Kad je Azra ocu rekla da će poći za Momu, stari trgovac navukao je masku prijezira, razbaštinio kćer i zauvijek joj zalupio vrata svoje kuće. Majka je danima kukala i proklinjala: Kud baš njih čestite i bogobojazne ljude da dobri Allah takvom sramotom obilježi. Momčilo je od donekle razumnog oca ipak dobio mali šljivik na kraju najdaljeg sokaka koji je svojim rukama iskrčio i na goloj ledini tokom vrelog ljeta podigao skromnu drvenu kućicu. Nevjenčana supruga bila mu je pritom i irget i kuharica i ljubavnica jer druge pomoći i podrške nisu mogli očekivati. Uselili su s prvim kišama dok je čaršija i ona muslimanska i pravoslavna frktala i okretala glavu kad bi se sretni pojavili na pijaci ili u kojem dućanu.

Da nije lako onima što se ogluše o stamene kanone, po kojima se vjekovima odvijao život u Bosni za turskog vakta i kasnije, osjetili su ljubavnici vrlo brzo. Vrijednog i spretnog Momu baš nitko nije mogao ili htio primiti u stalnu službu. Te pao promet, te slaba godina, te narod nema para. Dobivao bi neuvjerljive odgovore kad bi kod kojeg zanatlije ili trgovca pitao za posao da bi isti taj već sedmicu kasnije uzeo nekog drugog. Živjeli su od njegovih povremenih nadnica, peradi što su je držali oko kuće i onoga što bi sami uspjeli uzgojiti i spremiti u ambar. Puno teže od skromne svakodnevice padala im je šutnja i osuda čaršije na koju su bili u odsutnosti osuđeni, kao da su kužni. Ono malo prijatelja što su u početku imali, razbježalo se kao rakova djeca, jer bi i sami pali u nemilost moralnih autoriteta i lokalnih velmoža, kad bi isti vidjeli da navraćaju u kućicu na kraju najdaljeg sokaka.

Jedne večeri s kraja ljeta, taman kad se navršila prva godina zajedničkog življenja, planula je Azrina i Momina skromna izba kao da je od slame. Vreli plameni jezici gutali su suhu hrastovinu i krov od borove šindre nesmiljenom brzinom. Cijela Kasaba bila je osvijetljena tim plamenom neposluha i inata. Neki su tvrdili da se vatra vidjela sve do granice. Dok su prve komšije zagrabili vode iz bunara već je skoro sve nestalo u munjevitoj buktinji. Urušio se čak i dimnjak, jedini zidani dio skromnog ognjišta. U vrijeme požara, kao ni jutro poslije, nitko stanare kuće nije vidio. Pretražili su temeljito drugi dan zgarište stanovnici Kasabe, ne bi li našli dokaze da su ljubavnici preselili na drugi svijet, te im priredili dostojan ispraćaj, međutim nisu našli ništa. Nitko nije sa sigurnošću mogao reći, jesu li Azra i Momo izgorjeli u požaru ili su živi zauvijek napustili svoje kadije i dušmane netom prije. Mjesecima su ljudi glasno raspravljali i nagađali o njihovoj sudbini, kao što su ih tiho osuđivali dok su još bili među njima.

Ova priča bila bi slična mnogima da nije epiloga po kojem je upamćena što je više nego valjan razlog da bude ispričana. U proljeće iduće godine kad je već trava pokrila ostatke pepela i temelje, a narod počeo pomalo zaboravljati Azru i Momu na mjestu gdje je nekad stajala kućica gotovo istovremeno izniknule su dvije neobične biljke. Jedna je bila krasan srebrni bor kakvog u cijeloj Bosni nije bilo. Njegove bjeličaste iglice isticale su se kao duga brada nekog starca. Uz čibuk i kahvu muški iz Kasabe kazivali su kako je sjeme tog bora morao dopuhati najhladniji vjetar. Možda onaj sibirski sjeverac što je zimus u kosti prodirao. Tik uz bor niknula je raskošna ruža penjačica i svoje izdanke počela plesti oko njegovih grana. Žene su govorile kako takvu ružu nikad nisu vidjele. Da se jedino ona tekućina što život pokreće može s njenim crvenilom mjeriti. Na sijelima i kraj vode zanosno su sanjarile kako je sjeme te ruže sigurno donijela ona vruća južina iz same afričke pustinje. Godinama su tako rasli ruža i bor na kraju najdaljeg sokaka prkosno i ponosno se grleći. Nije bilo prolaznika što nije bar na trenutak skrenuo pogled na taj prizor osjetivši istovremeno zebnju i toplinu oko srca.


Priča je inspirirana ovom pjesmom.
Damir Imamović Dva se draga

Kad mi je Zlatko Majsec nakon poetske večeri na terasi velikogoričkog Kulturnog centra predao u ruke svoju knjigu „Frik iz kvarta“ znao sam da će mi njen sadržaj biti u tolikoj mjeri zanimljiv da ću čitateljsko iskustvo poželjeti podijeliti, pišući o istoj na blogu. Već simpatičan naslov, pomalo neuobičajen format i naslovnica na kojoj je crtež dječaka što bezbrižno spava na točkastom jastuku ispod pokrivača s likovima dinosaura, dali su mi naslutiti kako sadrži originalne i inspirativne tekstove. Taj dojam učvrstio je sam autor nastupom na spomenutoj poetskoj večeri i kasnije u razgovoru u kojem smo se dotaknuli nekih zajednički tema i interesa kao što su pisanje ili duže vožnje biciklom. Knjiga „Frik iz kvarta“ miks je pjesama i kratkih priča, to jest osebujnih eseja prethodno objavljenih u istoimenoj kolumni na portalu Kronike VG.

Kad sam ju krenuo čitati, moj je prvi dojam bio, a dobrim se djelom zadržao do kraja, da je u izričaju Zlatka Majseca prisutan izraženi ironijski i auto-ironijski odmak od svakodnevice o kojoj piše. Frik iz kvarta ne doživljava stvari previše ozbiljno, ne mari za ustaljene paradigme i postulate, već ih mijenja i oblikuje po svome. Pomiče granice i nasmijava čitatelja, ali baš tim šaljivim pristupom pogađa bit i potakne istog da se zamisli. Takav pristup podsjetio me na romane Gorana Tribusona, koji sličnim spisateljskim manevrima na obilazan, zafrkantski način zapravo govori o ozbiljnosti života samog. Zlatko kao i Tribuson naizgled nezainteresirano i neambiciozno ukazuju na važne sitnice koje nam u kolotečini svakodnevice obično promaknu. Na jednom mjestu u zagradi Zlatko kaže kako je ciničan prema samome sebi, ne bi li ga se ozbiljnije doživjelo.

U tekstu naslovljenom „Avantura svakodnevice“ Majsec kazuje kako je u stanju zastati, resetirati se, drugim očima gledati ljude i okoliš, primati isti signal drugom antenom. Dok čitam „Klađenje ludom radovanje (igre na nesreću)“ na više mjesta zastajem kako bih se smijao jer se rečenice-vicevi nižu kao u dobrom skeču. Ipak na kraju slijedi opora poanta u kojoj stoji da je ljubav prema kladionici bezuvjetna kao majčinska, zauzvrat ne traži ništa. Tekst „Teta iz dućana“ uz glavnu priču sadrži još jedan paralelni narativni rukavac, koji je kao izravni prijenos toka vlastitih misli u realnom vremenu tijekom samog pisanja. „Ženski razgovori uz suton“ čita se kao odlična kratka priča garnirana izvrsnim dijalogom koji psihološki profilira dva glavna ženska lika.

Negdje na tridesetoj stranici zamjećujem da su tekstovi skupljeni u ovoj knjizi na neki način intenzivni, puni impresija. Svaki je izražajna osobna ekspresija, često emotivna ispod površinske zafrkancije i ironije. Razmišljam kako su vjerojatno pisani za tjednu kolumnu i kad se tako na portalu čitaju onda su ajmo reći dozirani u pravilnim vremenskim razmacima. Međutim skupljeni ovako na jednom mjestu zbijeni su i kod čitatelja traže povećanu koncentraciju i slobodni prostor u pretincima „radne memorije“, pod uvjetom da ih želi shvatiti i doživjeti. Možda bi trebalo rastegnuti čitanje, ali to nije lako kad su knjige u pitanju. Dobre knjige su kao droga, uvijek traže još veću dozu do isteka zaliha, pa u novu nabavku. Ovaj pasus mali je intermeco nastao usred čitanja, na spomenutoj tridesetoj stranici, dok vani cijelo jutro pada dosadna kiša, a praznik je pa slobodno jutro mogu iskoristiti za čitanje i pisanje. Ako mi se kasnije učini da strši u odnosu na ostatak teksta pobrisat ću ga. Ako ste ga upravo pročitali, onda sam to vjerojatno zaboravio učiniti.

Knjiga „Frik iz kvarta“ sadrži i brojne pjesme koje se najčešće sastoje od podužeg niza katrena ukrašenih parnom ili unakrsnom rimom, koja kao da čitatelju poručuje da se može slobodno smijati i zabavljati. Majsecova lirika je kao dobar stand up, što je u ostalom pokazao na spomenutoj poetskoj večeri, čitajući i gestikulirajući u maniri energične monodrame-komedije. Tekst „Intervju s tapirom“ svojevrsni je teatar apsurda, u kojem pušta mašti na volju postavljajući pitanja izmišljenoj religioznoj životinji. U „Teroru smajlića“ upozorava kako je smijanje postalo više obaveza manje zadovoljstvo. Iz kratke biografije ispisane na otraga na koricama saznajem da je Zlatko i glazbenik uostalom. Koliko je u stanju biti pod dojmom zvučnih vibracija pokazuje dobro u priči „Ulični svirač“, gdje fasciniran nastupom bez ironije niže bogate metafore o izvedbi uličnog svirača na kojeg je slučajno naišao. U „Boljoj strani alkoloha“ kaže da mu nije cilj glorificirati tekućine što popravljaju raspoloženje i povećavaju samopouzdanje, ali baš to na zanimljiv način radi, nudeći nam da se u mnogim opisanim situacijama prepoznamo. U tekstu naslovljenom „Kad se ti misliš oženit'“ na izvrstan način tematizira muško-ženske odnose i u šaljivom filozofskom tonu postavlja tezu o samoći, koja ne mora nužno biti usamljenost. Tekst naslovljen „Odlična noć u Dobrom danu“ donosi između ostalog i znakovitu rečenicu: Nije toliko bio zaljubljen u nju, već u iluziju o njoj. „Muško-ženska prijateljstva – stvarnost ili mit?“ je mikro esej o prisutnom, ali nedorečenom fenomenu uz pitanje što poduzeti kad nam na facebooku osvane zahtjev za prijateljstvo od privlačne osobe.

„Policiji prijavio pijanog pjesnika“ priča je u kojoj baš sve riječi počinju slovom p, vjerovali ili ne. „Ribiči koji vole Batinu“ dobrano me nasmijala i oduševila, jedan dio je posebno dojmljiv pa ga prepisujem: „Nije ni čudo što Beograđani djevojke zovu ribama. Ima neke paralele između lova na žene i ribolova. Zagrizu kad se najmanje nadaš ili kad ti je skoro pa svejedno, a najčešće se ništa ne događa dok izgaraš od očekivanja.“ Izvrsno! Vrijedi spomenuti i najdulju priču u knjizi „Putevima malog princa“ u kojoj naizgled obično planinarenje južnim Velebitom u Zlatkovoj interpretaciji postaje živahni putopis i mali triler na kraju kad strah paralizira jednu prijateljicu na opasnom prijelazu koji nema alternativu. „Seks plomba i alkos“ rezervirana je opet za početnu zafrkanciju na koju se čitatelj brzo navikne (Njena plava asistentica je prava seks bomba – od nje mi veselo vibrira plomba) da bi završila uz mudar savjet kako se ponekad treba prepustiti opasnoj matici, umjesto protiv iste se grčevito boriti. Završna pjesma „Velika Gorica moja mala“ svojevrsni je homage gradu kojeg Majsec opominje i kudi, dok mu se istovremeno zahvaljuje i slavi ga.

Na kraju mogu reći kako mi je „Frik iz kvarta“ tematski, generacijski, pa čak i svjetonazorski blizak izričaj. Na puno mjesta imao sam priliku prepoznati se u situacijama i razmišljanjima glavnog lika. Zlatko Majsec piše otvoreno i izravno izbjegavajući patetične zamke u koje se pisac lako ulovi kad je iskren. Kako bi postigao taj efekt dobrano se služi već spomenutom ironijom, kojom ujedno i nasmijava čitatelja željnog dobre zabave. Često stavlja u fokus muško-ženske odnose ili bolje reći privlačne djevojke i žene, neiscrpno vrelo inspiracije svuh muških autora koji su se ikad pokušali kreativno izraziti. Svojim pisanjem obogatio je i nadogradio moj čitateljski univerzum potaknuvši me na pisanje, a to je možda i najveći kompliment koji mu mogu uputiti. Kad sam nakon čitanja pogledao na Zlatkovu posvetu, osmotrio korice knjige i prisjetio se njenog sadržaja, imao sam dojam da ju je pisao moj dobar prijatelj.

Par fotki s današnje vožnje :-)

Blogeri jeste bili jučer na terasi Kulturnog centra Galženica u Velikoj Gorici? Znam niste, inače bih vas vidio. Ja jesam, odazvao sam se ljubaznom pozivu blogerice SarahB i došao na spomenutu terasu s koje se pruža lijepi pogled na slabo mi poznat grad. Zatekao sam veselo društvo i ugodan ambijent, koji se čak može prispodobiti s dnevnim boravkom. Dok je sparni dan uzmicao pred nadolazećom svježinom večeri, a sa obližnjeg trga i igrališta dopirao veseli dječji žamor, tri velikogoričke autorice stihova i jedan pjesnik-pisac okupljenima su nadahnuto prezentirali svoje uratke, uglavnom pjesme. Činilo se kako se prisutni većinom poznaju, što je događaju dalo prijateljsku notu i doprinijelo da čitanje prođe u uglavnom šaljivom tonu. Iako sam one koji su nastupali i goste tek upoznao, srdačna dobrodošlica učinila je da se osjećam ugodno, kao član tog veselog literarnog društva.

Pjesme što ih je Sunčana nadahnuto podijelila sa okupljenom publikom u dobrom mjeri otprije su mi poznate zahvaljujući objavama na njenom blogu SarahBernhardt. Međutim u izravnoj interpretaciji dobivaju jednu novu dimenziju i na slušatelja ostavljaju izrazit utisak. Moj je dojam da Sunčana kroz originalnu, pomalo raspršenu poeziju pripovijeda bogatu osobnu priču, umotanu u ženstveni emotivni aranžman lirike. Jedva primjetnom početnom tremom i simpatičnom gestikulacijom prema oduševljenoj publici, čitajući pokazuje da joj je do iste izrazito stalo. Ništa manje dojmljiv nije bio ni nastup još dvije velikogoričke pjesnikinje. Petra je pokazala da u njenoj simpatičnoj bilježnici stanuju ponajviše ljubavni stihovi. Svojim zanesenim nastupom s naglašenim stankama na najbolji mogući način približila ih je prisutnima, ne propustivši niti jednom na aplauz diskretnim osmjehom oblikovati hvala. Jednako tako svojim je pjesmama pažnju i naklonost publike kupila Goga. Za njene strofe moglo bi se reći da su životne i zrele. Tematizira međuljudske odnose kroz poetsku optiku sa snažnim osobnim pečatom. Poseban pasus možda zaslužuje živopisni Zlatko, ali zbog mojeg kavalirskog „garda“ prema damama ovaj put ga ne mogu počastiti prorjedom. To ne umanjuje vrijednost njegovih redaka i dojam originalnog nastupa, koji se čak može prozvati Stand upom. Zlatko recitira napamet, čita, glumi i komunicira s publikom koja mu zahvaljuje glasnim pljeskom i još glasnijim smijehom. Na kraju mi je darovao svoju knjigu i tom gestom se na Zlatnim žbicama vjerojatno predbilježio za zaseban tekst.

Svojevrsni after party uslijedio je u jednom kafiću u centru Gorice. To mi je dalo priliku da pomnije osmotrim središte grada i pobliže upoznam aktere poetske večeri. Iako sam praktički tek sreo desetak ljudi, u tom šarenom društvu osjećao sam se vrlo ugodno, kao da se duže poznajemo. Tome je pridonijelo njihovo gostoprimstvo i opuštenost, najbolji poziv da u Veliku Goricu dođem opet, idući put možda biciklom.

Danas je u organizaciji Biciklističkog kluba Ivanić iz Ivanić-Grada i Gradskog društva Crvenog križa održana šesnaesta po redu biciklijada pod nazivom Turističkim putovima-Biciklom do zdravlja. Na takozvanom malom trgu u središtu Ivanić-Grada okupilo se tridesetak biciklista rekreativaca svih dobnih skupina. Uz odličnu organizaciju članova biciklističkog kluba, koji su pazili prije svega na sigurnost svih sudionika, šarena kolona krenula je magistralnom cestom prema Čazmi, da bi u mjestu Caginec, skrenula lijevo na blagi uspon prema Sobočanima. Zaustavila se ispred klijeti obitelji Puriš gdje je se dobrano osvježila uz hot dog i sokove, dok su oni nešto stariji bili u prilici kušati izvrsno domaće vino. Nakon osvježenja družina je nastavila cestom kroz Bešlinec, s pogledom na vinograde i obližnju šumu Marču. Povratak je uslijedio preko Kloštar Ivanića sve do cilja na već spomenutom malom trgu. Po završetku organizatori su čestitali svim sudionicima, koji su uspješno pedalirali svih osamnaest nelakih kilometara. Posebnu pohvalu i nagrade zaslužili su najmlađi i najstariji, te obitelji. Svoje dojmove u nastavku donosi vam jedan od najmlađih sudionika biciklijade, gost-suradnik Zlatnih žbica, osmogodišnji bloger Tigar:



BICIKLIJADA
Isprva mislio sam da će biti lagano, ali zapravo nije bilo toliko lagano.
Okupili smo se na trgu u Ivanić-Gradu.
Vozili smo oko dvadesetak minuta, pa smo se odmorili u vinogradu kod nekog čovjeka.
Imali smo hot dogove i za piti: Sok od limuna, Kokakolu, vodu, mineralnu vodu i sok od naranđe.
Imali smo i gemišt i to su odrasli pili.
Bilo je još djece ne baš tolko puno.
Usponi su bili malo naporni.
Kad smo se spuštali išli smo jako brzo, a tata je vikao: Koči i pazi!
Išli smo kroz jedno selo Bešlinec, a vratili smo se u Ivanić kroz Kloštar.
Kad smo došli bile su dodjele nagrada i dao sam izjavu jednoj teti.
Osvojio sam prvo mjesto za najmlađeg sudionika i dobio sam bon od 150 kuna.
Iskoristio sam ga da si kupim biciklističke hlače za vožnju.
Bilo mi je baš zabavno.
Nadam se da će biciklijada biti i sljedeće godine.

Tigar

Prema nekim procjenama Hrvatska ima oko 2 (slovima dva) milijuna (brojkama 2.000.000) nogometnih izbornika. Što bi prevedeno na jezik svakodnevice značilo otprilike da svi znaju sve o nogometu. Uhvatiti se pisanja o loptanju u takvom okruženju može izgledati kao gubitak vremena, ali nitko nama vrijeme nije darovao, pa ga ne možemo ni izgubiti. Ako ste pomislili da se ova riječ izbornik odnosi na nekoga tko se za nešto izborio, na krivom ste tragu. U ovom slučaju izbornik je osoba koja bira, sastavlja momčad i smišlja taktiku. Nekad se to jednostavno zvalo trener, a sad je eto izbornik, kao neki vojni čin. Niti u klubovima treneri više nisu treneri, već menadžeri, kao u tvrtkama.

Dobro, sad kad smo se upoznali sa osnovnim terminima možemo dalje. Hrvatska nogometna reprezentacija, osim ovih dva milijuna uglavnom kafanskih, televizorskih, ima i onog pravog izbornika, koji sa svojim timom zaista bira i vodi momčad. Za neupućene, a znam da ih ima, jer u vrijeme svjetskih prvenstava nogomet gledaju mnogi uključujući i velik broj žena, njegovo ime je Zlatko Dalić i jedan je u nizu izbornika koji će pokušati približiti se Ćiri. (ovdje se ne misli na onaj stari parni vlak, već na živopisnog Travničanina koji je zaslužan na najveći uspjeh hrvatskog nogometa) Dakle Zlatko će pokušati ostvariti nešto što žele svi, pa je logično pretpostaviti da će na tom putu mnogi biti gubitnici, a samo jedan istinski pobjednik. Vjerujemo i nadamo se da će to bit baš naši.

Za početak tog trnovitog puta treba proći grupu. (misli se na skupinu od četiri reprezentacije, a ne na rock sastav) Prva prepreka je Nigerija protiv koje igramo u subotu u Kalinjingradu, to je onaj komadić Rusije na Baltiku, okružen Europskom unijom, relativno blizu. Dva moja poznanika, Osječani Mileni i Svileni, trenutno biciklima praše na tu tekmu. Afričke momčadi su tempirane bombe, vjerujete mi. S njima nikad niste na čisto. U stanju su prodati vam lažnjak nakon kojeg ispadnete smiješni. Jednako tako mogu se raspasti, kao Kamerun, kojeg smo nakantali u Brazilu prije četiri godine. Uglavnom treba biti oprezan i maksimalno koncentriran, rekao je inovativno Zlatko. Ja bih na to dodao još dvije originalne misli: Svi igraju nogomet i lopta je okrugla. Ako dobijemo Nigeriju, a vjerujem da hoćemo, porast će nam samopouzdanje, okuražit ćemo se (nadam se ne previše), pa će biti lakše protiv Argentine u Nižnji Novogrodu. (grad na ušću Oke u Volgu, oko 400 km istočno od Moskve, ne znam nikog tko je tamo krenuo biciklom, iako vjerujem da ima ljudi) Na Argentinu ne treba previše trošiti digitalnu tintu. Uvijek u krugu faforita (ovako Rakitić kaže favoriti), ova generacija gladna je uspjeha (svaka je to na svoj način) i što može biti presudno, u momčadi ima jednog vanzemaljca. (Fifa se bori protiv dopinga i rasizma dok istovremeno žmiri na činjenicu da neki za pojačanjima posežu iznad stratosfere) Ali nisu ni Gaučosi (tako im tepaju) nepobjedivi. Uostalom 98. smo bili s njima u grupi i na kraju se okitili broncom, što su oni gledali na tv-u, neka tako bude i ovaj put, ja zadovoljan i sretan. Treća prepreka grupne faze je Island. Vikinzi nas čekaju u Rostovu na Donu. (pronicljiviji među vama odmah će skužiti da je ovaj grad na rijeci Don, koja se, ako je vjerovati google mapsu, grana u veliku deltu i ulijeva u Azovsko more) Dvojica biciklista iz Zagreba prošli su kroz taj grad na svojem epskom putovanju biciklima na Olimpijadu u Peking 2012. Za Island treba reći kako su u kvalifikacijama bili ispred nas i da su nabrijani kao i obično. Ali brate ako ne možemo protiv ekipe ranga Islanda onda i nismo za drugi krug u kojem će nas sigurno čekati malo ozbiljniji faforiti. Imam informacije iz prve ruke (frendica koja mi je poslala Linea majicu, za više informacija potražiti u arhivi priču La Linea) da su Islanđani toliko nabrušeni da lako mogu izgorjeti u prevelikoj želji za uspjehom. Na nama je samo da to malo zakurimo i kasnije se pravimo ludi.

Ako prođemo grupu, a trebamo vjerovati i nadati se da će bit tako, idemo na Francusku, Dansku, Peru ili malo vjerojatno Australiju. Bit ćemo u prilici upoznati još jedan ruski grad Kazanj (800 km istočno od Moskve, otprilike deset dana biciklom, također na mitskoj Volgi) Ako do toga dođe napisat ću jedan poseban post u čast prolaska grupne faze, ovaj neka bude moj skromni doprinos uvodnom nogometnom ludilu, mali blogerski vjetar u leđa našima. Hrvatska Hrvatska!!

Znate za onu izreku da knjigu ne treba suditi po koricama. To pravilo vjerojatno je u suštini ispravno i točno, ali kao i svako drugo svoju potvrdu traži u iznimkama. Meni se zna dogoditi da onaj prvi vizualni dojam o knjizi, kad je tek uzmem u ruke bude presudan u odluci da je posudim i pročitam. U prošlom postu napisao sam kratak pasus o izgledu zbirke poezije „In A Sentimental Mood“ Ivane Simić. Postavio sam link za taj tekst na facebook. Jedna poznanica u komentaru je napisala kako ju je baš taj opisani vizual omota i korica ponajviše zainteresirao za sadržaj.

Za razliku od spomenute zbirke, čije su korice gotovo u potpunosti crne, vanjštinom knjige „Tišina u doba buke“ norveškog pisca i pustolova Erlinga Kaggea, dominira bijela. Ako ćemo pokušati neku boju prispodobiti zvuku, onda će većini nas sinonim za tišinu biti crna. Tu ćemo opet biti u pravu, ali samo djelomično. U mraku, po noći, evidentna je odsutnost mnogih poznatih nam zvukova. Ali ono malo što ih ima, čuje se kao da je podne. Doživljavamo ih intenzivno jer oni u tami strše. Istinska tišina zapravo je bijela, kao bešumni snijeg što prekrije sve, pa ostanete nasamo s vlastitim mislima.

Otraga na koricama ove knjige piše da je Kagge prvi čovjek koji je osvojio sva tri „pola“: Južni, Sjeverni i Mt Everest. Pretpostavljam da to osim fizičke spremnosti i izdržljivosti podrazumijeva i ogromnu mentalnu snagu i odlučnost. Kao jedan od rezultata, „nus-produkata“ tih i sličnih iskustava nastala je knjiga o tišini. Čini se da čovjek treba poduzeti velike napore i potegnuti u najskrivenije i najnedostupnije kutke našeg planeta kako bi otkrio dublji smisao svojeg postojanja i pronašao mir, odnosno tišinu. Ako je vjerovati Kaggeu i to je samo djelomično točno. Prema njegovim riječima odlazak na takva mjesta može biti itekako inspirativan, u mnogome obogaćuje. Ipak naglašava u pomalo filozofskoj maniri kako apsolutnu tišinu ne treba tražiti oko sebe, već u sebi.

Erling Kagge u vrlo je teškim uvjetima sam pješačio na Antartici pedesetak dana. U tih više od mjesec i pol nije imao nikakvog kontakta sa drugim ljudima. Za Antartiku kaže da je jedno ogromno prostranstvo bjeline. Jedina dva zvuka što ih je danima slušao bili su vjetar i njegovo vlastito kretanje. Ustvrđuje tako da je Antartika kontinent tišine i bjeline, prekriven debelim slojem leda i snijega, okružen oceanima. Nasuprot je Arktik zaleđeno more okruženo kontinentima. Kagge je također pokretan energijom vlastitih mišića dugo putovao po toj ledenoj kori kako bi dosegao najsjeverniju točku našeg planeta. Za Arktik kaže da obiluje zvukovima. Ledene mase neprestano su u pokretu, pa se u dubini čuje se glasno drobljenje, a na površini pucanje leda. Ipak i u toj moćnoj grmljavini nazire se tišina, „ona koja govori“.

Autor ove knjige za zvuk kaže da je nešto pojavno, može se izmjeriti decibelima, ali tišina je više ideja, osjećaj, predodžba. Tvrdi kako smo u stanju kreirati je sami, svatko za sebe. Naglašava kako tišina može biti i neugodno iskustvo, može biti isključiva, čak zastrašujuća, kad je čovjek nemiran. Ljudi ne znaju dugo ostati mirni u sobi, moraju biti zaokupljeni nečime. Takve radnje često su nepotrebne. Poduzimamo ih kako bi maknuli fokus sa samih sebe, bježeći od vlastitih misli. Moderne tehnologije umnogome nam pomažu u tome. Kreirane su brojne komunikacijske aplikacije koje umanjuju udaljenost među ljudima, ali istovremeno stvaraju ovisnost, koja kasnije uzrokuje osjećaj usamljenosti. Neprestano smo u bjesomučnoj potrazi za informacijama, ipak kad ih pronađemo hoćemo još. Znanstvenici koji proučavaju mozak taj fenomen nazivaju dopaminska petlja. Kagge nudi jednostavan savjet kako ju izbjeći i postići bliskost, trebamo se služiti više istinom a manje tehnologijom. U protivnom možemo distrahirati, odmaknuti se od sebe.

Kegge nadalje navodi da je znanost dokazala kako intervali tišine generiraju intenzivne i pozitivne neuronske aktivnosti. „Mozak voli kontraste, probudi se kad se zvučna slika mijenja, a uspava kad je monotona. Tišina stvara očekivanje da će se nešto dogoditi“. Za tišinu kaže da je vrlo važna u glazbi. Poznati njemački skladatelj Ludwig van Beethoven i američki jazzer Miles Davis koristili su dramatične periode tišine u svojim skladbama i izvedbama. Shvatili su kako se, dok smo prepušteni tišini, naša svijest i misli protežu izvan poznatih granica, kao da mozak prebaci u višu brzinu. Promatrana u tom svijetlu, činjenica da je Bethoven kasnije izgubio čulo sluha, pomalo pradokslano sugerira da je glazbu bolje razumio i osjećao kroz tišinu. Ne unatoč, već zahvaljujući gluhoći razvio je nesvakidašnju originalnost i osjećaj potpune slobode.

Osim u glazbi tišina je važna i u svakodnevnoj komunikaciji. Stanke između riječi ili rečenica nekad više kažu od izgovorenog. Kegge ih naziva mostovima koji spajaju riječi, ja bih pridodao i ljude. Tišina može biti dobar pokazatelj bliskosti, ugodno možemo šutjeti samo sa onima koje dobro poznajemo, prema kojima osjećamo naklonost. Tada tišina ne stvara nelagodu, već nasuprot postaje vezivno tkivo među ljudima.

Tišina je u vizualnim umjetnostima više pravilo, nego iznimka. Kao vrlo upečatljiv primjer te tvrdnje autor spominje poznatu sliku „Krik“ norveškog ekspresionista Edvarda Muncha. Iako se radi o kriku, njegova snaga je baš u tišini kojom bezglasno progovara. Mnogi su utihnuli kad su stali pred tu sliku.

Na kraju Kagge piše da tišinu možemo pronaći u knjigama. Navodi tako dvije znakovite rečenice: „Najvažnija knjiga koju možete pročitati upravo je ona o vama. Ona je još otvorena, još je pišete“.

Ako sam vas ovim tekstom bar nakratko potaknuo da uronite u vlastite misli i osjetite unutarnju tišinu, isplatilo se sjesti i napisati ga. Ako želite više, posegnite za „Tišinom“ Erlinga Kaggea.

Nedavno mi je jedan dobar prijatelj rekao da su moji tekstovi ovdje na blogu impresionistički. Kako se radi o osobi čije mišljenje cijenim, sklon sam povjerovati toj pomalo šaljivoj tvrdnji. Mislim da je baš impresija ono što nas potiče i pokreće na pisanje ili stvaranje bilo čega. Impresija rađa ekspresiju. Ovo je prvi put da kod objave posta mogu kliknuti u onu kućicu poezija. Time ću možda zavarati potencijalnog čitatelja, pa će pomisliti da sam napisao i objavio pjesmu, ali ipak ne. Zapravo želim o upravo pročitanoj knjizi poezije „In A Sentimental Mood“ Ivane Simić pokušati prenijeti vlastitu impresiju.

Ako je promatramo vizualno, kao predmet, spomenuta zbirka i prije samog čitanja krije malo iznenađenje. Omot knjige je jedna šarena slikovnica puna jarkih boja. Međutim kad se omot makne, što ja kod čitanja redovito radim, u ruci vam ostanu kao gar noći crne korice na kojima se ističu velika bijela slova naslova. Najednom se veseli, šareni akvarel preobrazi u ozbiljni, crni tuš, kao da se neki vješt grafički dizajner poigrao s čitateljem. Sličan utisak ostavljaju i sami stihovi među koricama.

U upečatljivoj uvodnoj pjesmi „Cipele“ autorica dočarava potragu u kojoj u crvenim cipelama kroz duboku travu traži mjesto na kojem je bio logor Begejci. Pri tom ispisuje stihove koji su vrlo emotivni, ali ne upada u zamku patetike. Nakon što kod čitatelja izazove niz različitih emocija, na kraju mu daje nadu, umiruje ga stihom u kojem je jedna jedina riječ, ljubav. Pjesma „Dah kratkih slogova“ počinje umirujućom slikom „jablanova koji buše nebo“ a pred kraj se sruči na čitatelja surovo realnim stihom „u jamu ih je stalo više od 900“. U naslovnoj „In A Sentimental Mood“ za jazz kaže da je krhak, da bojažljivo šuška metlicama, da se skriva. Ivana Simić kroz stihove opisuje svakodnevne situacije, koje su samo naizgled banalne, kao u „ Swing Low, Sweet Chariot“ dok piše o vratima koja stružu, da bi na kraju za ista ustvrdila da plešu. U „Time Line“ planira se slikati na moru i slike staviti na facebook. Ispucat će mnoštvo fotografija „dok ne uhvati trenutak sreće“. „What A Little Moonlight Can Du“ sadržava mnoštvo fraza iz crne kronike, a zapravo je posveta mjesecu. Autorica vješto oslikava obiteljske odnose, kao na primjer u pjesmi bez naslova u kojoj kaže „Voljela bih biti otac mojoj kćeri“. „A Man Of Constant Sorrow“ govorio o muškarcima, kavi ne bi trebali biti. „Round Of Midnight“ pomalo je potresna priča u stihu o oslobođenju ubojica njenog oca. Ironija koju sadržava ta pjesma gorka je i opora. Neke su izrazito su tjelesne, kao „One Of My Favorite things“ u kojoj kroz stihove tematizira vlastita leđa. „Isus me ljubi“ je na specifičan način religiozna, autorica nedjeljom ujutro trči, kako bi oblikovala stražnjicu, „kako bi savršeno pristajala u tvoje dlanove“, a sinonim za pričest je poljubac. U pjesmi „Jedini“ pridjev iz naslova pridružuje imenici strah, pa pomalo paradoksalno, ali uvjerljivo dodaje da je sigurna sve dok se boji.

Pjesme Ivane Simić u dobroj su mjeri narativne, realne, često govore o svakodnevici. Karakterizira ih između ostalog popuni izostanak rime i lirske simetrije. Razbacane su, ali ne kaotične. Mogu funkcionirati kao ultra-kratke priče sa obratom na kraju, što je jedna od odlika dobre priče. Istovremeno su vrlo poetične i emotivne, ženstvene, erotične ponekad. Na već spomenutom omotu otraga stoji da je autorica zaljubljenik u jazz i da su mnogi od naslova posveta jazz klasicima kao i sjajno odabran naslov. Već sam u više navrata naveo kao je jazz muzika emocije, imaginacije i improvizacije, što se može reći i za Ivaninu poeziju.

Kloštar Ivanić, Izložba konja zaštićenih hrvatskih pasmina.

-Ovo je za tebe. Prozborio je stidljivo dok su mu krajevi usana bježali u nezadrživ smiješak, istovremeno pružajući minijaturni smotuljak nevješto umotan u šareni ukrasni papir.
-Vau baš si sladak, mogu otvoriti!? Upitala je i prije odgovora počela odmotavati maleni dar . Kad se na blještavoj unutrašnjosti celofana ukazala crvena narukvica s mnoštvom sitnih perli u obliku srca, licem joj se razlio osmijeh zadovoljstva.
-Mogu te zagrliti? Upitala je ozareno i rukama ga obujmila.
-Možeš, samo nemoj jako. Pokušao je šalom rastjerati oblak nelagode i glumiti da je zagrljaj prejak.
-Isprobaću je odma. Rekla je provlačeći prste kroz crvenu nisku, koja je se u trenu smjestia na zapešće, kao da je oduvijek tu.
-Jel ti se sviđa? Upitao je, iako je znao kakav odgovor može očekivati.
-Ma da, super je, totalno kul. Odgovorila je pomno zagledajući dar na ruci sa svih strana.
-Ja sam je izabrao i kupio u dućanu, sam. Rekao je ponosno nakon što ga je prošao prvi val uzbuđenja.
-Ti si neka faca ha? Pokušala se šaliti dok je krišom proučavala izraz njegovog lica.
-Faca s placa. Prihvatio je šalu glumeći ponosno šepurenje.
-Znaš, ovo je prvi put da sam dobila nešto za Valentinovo. Ustvrdila je dok su spontano krenuli koračati uskom stazom ispod drvoreda velikih platana.
-Znam da nije zadnji. Rekao je sigurnim glasom pogledavajući u smjeru njene ruke, kao da provjerava jesu li sve perle na broju.
-Stalno ću je nositi, i dok spavam. Rekla je dok su stupili na nogostup karaj ceste što je vodila ka njenoj zgradi.
-Stvarno ili to kažeš samo zbog mene? Upitao je, pokušavajući nadglasati automobile, što su brundali uz nogostup.
-Znaš kaj, sad mi je malo bed kaj ja tebi ništ nisam kupila. Ponudila je ispriku umjesto odgovora.
-Ma nisi ni trebala, to kaj ti se sviđa narukvica, meni je poklon. Izgovorio je pun samopouzdanja, zadovoljan činjenicom da ga je potpuno napustila trema.
-To si baš ljepo rekao, sviđa mi se tvoja spika. Ustvrdila je smješkajući se i lagano ga ramenom gurnula tek da minimalno izgubi ravnotežu.
-Super, vidimo se onda sutra u školi. Izgovorio je kad su stigli pred ulaz, pomalo žalostan što je valentinovska šetnja dosegla svoj cilj.
-Jes, dolazim s narukvicom, cijeli razred će ju vidjeti. Dobacila je sa stubišta i zamaknula u tamu haustora. Krenuo je hodati noseći na leđima školsku torbu, ispunjenu brojnim udžbenicima i bilježnicama, kao da su osmi razred, a ne drugi.

Vjerujem da ćete se složiti kako je ime pokojnog Boška Petrovića dugo vremena figuriralo kao najpoznatiji sinonim za dobar jazz u Hrvatskoj. Jednako tako njegov je BP Club bio svojevrsni hram jazza i bluesa u europskim okvirima, rekao bih. Danas nažalost Boško nije s nama, a zagrebački jazz klub zatvorio je svoja vrata. Međutim legendarni jazzer može mirne duše prebirati po nekom nebeskom vibrafonu jer je u liku i djelu Siščanina Damira Kukuruzovića dobio svojevrsnog nasljednika. Naime, Damir i njegov Django group, svojim nastupima i nosačima zvuka, posljednjih godina jazz glazbu itekako stavljaju u fokus ljubitelja dobrog zvuka, osobito gipsy swinga. Jednako tako Damir, usprkos relativno malobrojnoj publici, uspješno vodi Siscia jazz club, nezaobilazan check point za poklonike „plavih nota“. Kad se u ponedjeljak navečer pojavio na pozornici u atriju sisačkog starog grada, moj prvi dojam bio je da je Bošku čak i fizički sličan. Na samom početku koncerta prisjetio se svojeg pokojnog prijatelja, kako drugačije nego kroz anegdotu. Kaže da ga je u jednoj prilici Boško upitao: Znaš kako zaraditi milijun eura od jazza? Odmah potom ponudio je šaljiv odgovor: Tako da uložiš dva. Ja bih na ovu pošalicu dodao da obično ono esencijalno u ljudskom življenju nema osobitu komercijalnu vrijednost, odnosno da snažne emocije teško možemo računati u apoenima.

Ambijent i akustika sisačkog starog grada, kao stvoreni su za dobre live svirke. Dojam kojeg na posjetitelja ostavljaju stoljetne zidine kraj Kupe upečatljiv je sam po sebi. Još kad se među njima razliju sjetni, ali energični zvuci gipsy swinga, doživljaj je izniman. Potvrdili su to Damir i Django gruop i ovaj put, izvodeći za zagrijavanje nekoliko instrumentalnih klasika ovoga jedinstvenog žanra. U tim izvedbama dolazi do izražaja visoka razina spretnosti u muziciranju. U prvom planu su gitare (Damir Kukuruzović i Miroslav Čehaić) ali i jednako prisutna i važna violina (Bruno Urlić) te bas gitara (Željko Bilbija).

Da je jazz glazba jedno veliko polje improvizacije i imaginacije, a njeni izvođači i poklonici ljudi široka i otvorena srca, potvrđuju i brojne suradnje i gostovanja. U tim prilikama ona se prepliće s drugim izričajima, koji je obogaćuju i čine još boljom. Kad je Damir u mikrofon izgovorio riječi šarmer, pjesnik i lutalica, vrijeme je bilo da centralno mjesto na pozornici zauzme legendarni slovenski šansonijer Zoran Predin. Njegovi nastupi posebno su dojmljivi ženskom djelu publike. Meni se čini da je toga svjestan, pa nije čudo da je prvi otpjevani stih glasio: Drage dame spet sam z vami. To je bio uvod u glazbeni performans, kojim je Predin uz podršku Kukuruzovića i društva ispunio sisačku lipanjsku večer. Nizale su se razne skladbe od autorskih, kao što je Uzmi me, Dao bih sve, Margita, Kosa boje srebra ili, meni ponajbolje, Prijdi k meni, do poznatih evergrina, raznih izvođača, kojima je Zoran sisačkoj i inoj publici priuštio pomalo nostalgičan ugođaj. Predin se uz materinji slovenski, vješto umjetnički izražava i na hrvatskom. U stanju je u maniri zabavljača najaviti stvar na francuskom ili otpjevati na ruskom. Zoranov nastup energičan je i odlučan, ali istovremeno i melankoličan i sjetan. Publici se obraća izravno, unoseći u nastup kreativnu energiju i osobni pečat pjesnika, čiji stihovi plijene pažnju. U podužim najavama skladbi niže anegdote koje kod publike izazivaju smijeh. Opušteno na pozornici komunicira sa Damirom i drugim članovima benda, ostavljajući tako i na publiku dojam prijateljske prisnosti i opuštenosti. U više navrata oduševljenim se posjetiteljima glasno obraća sa: Ajmo ruke, ajmo srca! Zaneseno savjetuje da se usudimo sanjati, da živimo sada i ovdje, 'ko šljivi sutra!

U središnjem djelu koncerta slovenski kantautor još jednom prepušta pozornicu Damiru i njegovim dečkima, koji u maniri baštinika legendarnog Djanga Raeinhardta izvode nekoliko klasika gipsy swinga. U tim izvedbama pokazuju zavidnu razinu tehniciranja, sve skupa spretno umotano u „šuškavi celofan“ originalnih aranžmana. Posebno se ističu ritmične solo dionice na gitari i one izrazito melodične na violini. Dok sviraju brzi čardaš kao da se poigravaju s napetim žicama, što su u stanju proizvesti beskrajno mnogo zvučnih varijacija. Damir koristi priliku i najavljuje skorašnji Siscia jazz festival sa probranim svirkama jazz i blues glazbenika. Posebno je ponosan na činjenicu da će u Siscia jazz klubu nastupiti njegov veliki uzor, jedan od najboljih gipsy swing gitarista svih vremena Stochelo Rosenberg. Za to gostovanje u šali kaže da će biti najvažniji povijesni događaj nakon velike bitke koja se odigrala pod zidinama sisačkog starog grada.

U furioznom završnom djelu na pozornicu se vraća Predin koji osim izvrsnog nastupa naglašava da su ovakve svirke zapravo gradnja mostova između dviju susjednih država. Siščanima govori kako mogu biti sretni i počašćeni time da u svojem gradu imaju izvrstan jazz klub. Kao dokaz te tvrdnje navodi podatak kako Zagreb kao i Ljubljana trenutno nemaju niti jedan. Naglašava da je to u dobroj mjeri Damirova zasluga, što nailazi na opće prihvaćanje publike, kao i bis na kojem Predin nastupa u majici na kojoj je stilizirani stari most i veliki natpis Sisak. Na samom kraju u osvijetljenom atriju starog grada publika ustaje i zajedno s bendom pjeva nostalgičnu ljetnu baladu A sad adio iz serije Vruć vetar, do neke naredne prilike. Bit će ih još jer u Sisku pirka baš takav ugodan povjetarac i, što je za autora ovih redaka još važnije, stanuje dobar jazz.

Ništa ne nastaje samo sebe, pa tako ni kiša. Pročitao sam negdje da se molekule vode uvijek počnu skupljati oko sitnih čestica prašine i tako nastaju kišne kapi. Kad im dozlogrdi gužvati se u oblaku sruče se na zemlju. Nekad kratko, silovito kao stampedo, ako su krupne. Ponekad dugo rominjaju kao sitno vodeno paperje, prkoseći neko vrijeme sili teže. Jedan moj poznanik pomalo ljutito na facebooku je ustvrdio da se voda ne troši, ona kruži u prirodi, mijenja agregatna stanja, kako su nas učili u školi. Neki cinik mu je u komentaru napisao kako je takvo razmišljanje odveć sanjarsko, jer voda u tom kruženju prolazi i kroz brojilo.

Mene je na pisanje ovog teksta potaknula kiša. Negdje oko pola pet probudila me glasna grmljavina. Znao sam da nakon toga više nema spavanja. Zatvorio sam nagnute prozore što su svunoć dozirano propuštali svježi zrak. Napravio sam to kako prodorni pucnjevi ne bi probudili moje klince, za mene je već bilo kasno, ili rano kako se uzme. Nakon više nego uvjerljive zvučne uvertire, krenulo je. Siloviti pljusak bubnjao je po krovu, možda desetak minuta. Koncert kakvog samo prirodne sile mogu izvesti. Prestalo je naglo, kako je i krenulo. Tek nakon toga prikrala se stidljiva zora, kao da je čekala da prođe kiša, da se ne smoči.

Sad dok ovo tipkam vlada uglavnom tišina. Moji dečki blaženo spavaju. Ponovno sam otvorio prozore, kroz koje povremeno dopre zvuk automobila što svojim kotačima praskavo režu lokve vode na cesti. Računam da ih to neće probuditi. Osim tog špricanja čuje se kukavica, ona obično sa obližnje lipe najavi novi dan. Vjerujem da će biti ugodan unatoč kiši ili baš zbog nje. Kad sam krenuo pisati ovaj kratki osobni esej nisam imao jasnu predodžbu o čemu će govoriti, nisam u mislima izradio čvrsti strukturirani plan. Posljedica, zašao je u slijepu ulicu, pa možda da ga završim. Nadam se da će vam čitanje istog bar donekle upotpuniti nedjeljno jutro. Meni je pisanje bilo zadovoljstvo.