Ništa ne nastaje samo sebe, pa tako ni kiša. Pročitao sam negdje da se molekule vode uvijek počnu skupljati oko sitnih čestica prašine i tako nastaju kišne kapi. Kad im dozlogrdi gužvati se u oblaku sruče se na zemlju. Nekad kratko, silovito kao stampedo, ako su krupne. Ponekad dugo rominjaju kao sitno vodeno paperje, prkoseći neko vrijeme sili teže. Jedan moj poznanik pomalo ljutito na facebooku je ustvrdio da se voda ne troši, ona kruži u prirodi, mijenja agregatna stanja, kako su nas učili u školi. Neki cinik mu je u komentaru napisao kako je takvo razmišljanje odveć sanjarsko, jer voda u tom kruženju prolazi i kroz brojilo.
Mene je na pisanje ovog teksta potaknula kiša. Negdje oko pola pet probudila me glasna grmljavina. Znao sam da nakon toga više nema spavanja. Zatvorio sam nagnute prozore što su svunoć dozirano propuštali svježi zrak. Napravio sam to kako prodorni pucnjevi ne bi probudili moje klince, za mene je već bilo kasno, ili rano kako se uzme. Nakon više nego uvjerljive zvučne uvertire, krenulo je. Siloviti pljusak bubnjao je po krovu, možda desetak minuta. Koncert kakvog samo prirodne sile mogu izvesti. Prestalo je naglo, kako je i krenulo. Tek nakon toga prikrala se stidljiva zora, kao da je čekala da prođe kiša, da se ne smoči.
Sad dok ovo tipkam vlada uglavnom tišina. Moji dečki blaženo spavaju. Ponovno sam otvorio prozore, kroz koje povremeno dopre zvuk automobila što svojim kotačima praskavo režu lokve vode na cesti. Računam da ih to neće probuditi. Osim tog špricanja čuje se kukavica, ona obično sa obližnje lipe najavi novi dan. Vjerujem da će biti ugodan unatoč kiši ili baš zbog nje. Kad sam krenuo pisati ovaj kratki osobni esej nisam imao jasnu predodžbu o čemu će govoriti, nisam u mislima izradio čvrsti strukturirani plan. Posljedica, zašao je u slijepu ulicu, pa možda da ga završim. Nadam se da će vam čitanje istog bar donekle upotpuniti nedjeljno jutro. Meni je pisanje bilo zadovoljstvo.
Post je objavljen 03.06.2018. u 07:06 sati.