Usputne bilješke

Vjerujem da ćete se složiti kako je ime pokojnog Boška Petrovića dugo vremena figuriralo kao najpoznatiji sinonim za dobar jazz u Hrvatskoj. Jednako tako njegov je BP Club bio svojevrsni hram jazza i bluesa u europskim okvirima, rekao bih. Danas nažalost Boško nije s nama, a zagrebački jazz klub zatvorio je svoja vrata. Međutim legendarni jazzer može mirne duše prebirati po nekom nebeskom vibrafonu jer je u liku i djelu Siščanina Damira Kukuruzovića dobio svojevrsnog nasljednika. Naime, Damir i njegov Django group, svojim nastupima i nosačima zvuka, posljednjih godina jazz glazbu itekako stavljaju u fokus ljubitelja dobrog zvuka, osobito gipsy swinga. Jednako tako Damir, usprkos relativno malobrojnoj publici, uspješno vodi Siscia jazz club, nezaobilazan check point za poklonike „plavih nota“. Kad se u ponedjeljak navečer pojavio na pozornici u atriju sisačkog starog grada, moj prvi dojam bio je da je Bošku čak i fizički sličan. Na samom početku koncerta prisjetio se svojeg pokojnog prijatelja, kako drugačije nego kroz anegdotu. Kaže da ga je u jednoj prilici Boško upitao: Znaš kako zaraditi milijun eura od jazza? Odmah potom ponudio je šaljiv odgovor: Tako da uložiš dva. Ja bih na ovu pošalicu dodao da obično ono esencijalno u ljudskom življenju nema osobitu komercijalnu vrijednost, odnosno da snažne emocije teško možemo računati u apoenima.

Ambijent i akustika sisačkog starog grada, kao stvoreni su za dobre live svirke. Dojam kojeg na posjetitelja ostavljaju stoljetne zidine kraj Kupe upečatljiv je sam po sebi. Još kad se među njima razliju sjetni, ali energični zvuci gipsy swinga, doživljaj je izniman. Potvrdili su to Damir i Django gruop i ovaj put, izvodeći za zagrijavanje nekoliko instrumentalnih klasika ovoga jedinstvenog žanra. U tim izvedbama dolazi do izražaja visoka razina spretnosti u muziciranju. U prvom planu su gitare (Damir Kukuruzović i Miroslav Čehaić) ali i jednako prisutna i važna violina (Bruno Urlić) te bas gitara (Željko Bilbija).

Da je jazz glazba jedno veliko polje improvizacije i imaginacije, a njeni izvođači i poklonici ljudi široka i otvorena srca, potvrđuju i brojne suradnje i gostovanja. U tim prilikama ona se prepliće s drugim izričajima, koji je obogaćuju i čine još boljom. Kad je Damir u mikrofon izgovorio riječi šarmer, pjesnik i lutalica, vrijeme je bilo da centralno mjesto na pozornici zauzme legendarni slovenski šansonijer Zoran Predin. Njegovi nastupi posebno su dojmljivi ženskom djelu publike. Meni se čini da je toga svjestan, pa nije čudo da je prvi otpjevani stih glasio: Drage dame spet sam z vami. To je bio uvod u glazbeni performans, kojim je Predin uz podršku Kukuruzovića i društva ispunio sisačku lipanjsku večer. Nizale su se razne skladbe od autorskih, kao što je Uzmi me, Dao bih sve, Margita, Kosa boje srebra ili, meni ponajbolje, Prijdi k meni, do poznatih evergrina, raznih izvođača, kojima je Zoran sisačkoj i inoj publici priuštio pomalo nostalgičan ugođaj. Predin se uz materinji slovenski, vješto umjetnički izražava i na hrvatskom. U stanju je u maniri zabavljača najaviti stvar na francuskom ili otpjevati na ruskom. Zoranov nastup energičan je i odlučan, ali istovremeno i melankoličan i sjetan. Publici se obraća izravno, unoseći u nastup kreativnu energiju i osobni pečat pjesnika, čiji stihovi plijene pažnju. U podužim najavama skladbi niže anegdote koje kod publike izazivaju smijeh. Opušteno na pozornici komunicira sa Damirom i drugim članovima benda, ostavljajući tako i na publiku dojam prijateljske prisnosti i opuštenosti. U više navrata oduševljenim se posjetiteljima glasno obraća sa: Ajmo ruke, ajmo srca! Zaneseno savjetuje da se usudimo sanjati, da živimo sada i ovdje, 'ko šljivi sutra!

U središnjem djelu koncerta slovenski kantautor još jednom prepušta pozornicu Damiru i njegovim dečkima, koji u maniri baštinika legendarnog Djanga Raeinhardta izvode nekoliko klasika gipsy swinga. U tim izvedbama pokazuju zavidnu razinu tehniciranja, sve skupa spretno umotano u „šuškavi celofan“ originalnih aranžmana. Posebno se ističu ritmične solo dionice na gitari i one izrazito melodične na violini. Dok sviraju brzi čardaš kao da se poigravaju s napetim žicama, što su u stanju proizvesti beskrajno mnogo zvučnih varijacija. Damir koristi priliku i najavljuje skorašnji Siscia jazz festival sa probranim svirkama jazz i blues glazbenika. Posebno je ponosan na činjenicu da će u Siscia jazz klubu nastupiti njegov veliki uzor, jedan od najboljih gipsy swing gitarista svih vremena Stochelo Rosenberg. Za to gostovanje u šali kaže da će biti najvažniji povijesni događaj nakon velike bitke koja se odigrala pod zidinama sisačkog starog grada.

U furioznom završnom djelu na pozornicu se vraća Predin koji osim izvrsnog nastupa naglašava da su ovakve svirke zapravo gradnja mostova između dviju susjednih država. Siščanima govori kako mogu biti sretni i počašćeni time da u svojem gradu imaju izvrstan jazz klub. Kao dokaz te tvrdnje navodi podatak kako Zagreb kao i Ljubljana trenutno nemaju niti jedan. Naglašava da je to u dobroj mjeri Damirova zasluga, što nailazi na opće prihvaćanje publike, kao i bis na kojem Predin nastupa u majici na kojoj je stilizirani stari most i veliki natpis Sisak. Na samom kraju u osvijetljenom atriju starog grada publika ustaje i zajedno s bendom pjeva nostalgičnu ljetnu baladu A sad adio iz serije Vruć vetar, do neke naredne prilike. Bit će ih još jer u Sisku pirka baš takav ugodan povjetarac i, što je za autora ovih redaka još važnije, stanuje dobar jazz.